Transformacije prostora

Maja Marković

Zaostatak interijera

Galerija Bernardo Bernardi, Zagreb, 30. 6. – 20. 8. 2020.

 

 

Volumen u fotografiji posljednjih se desetljeća raspravlja na različitim razinama; ipak, tek rijetko naići ćemo na priloge u kojima su obrazloženi aspekti onoga što kolokvijalno možemo nazvati fotografskom skulpturom. Iskorak “plošnog” medija kao što je fotografija u prostor ne iznenađuje. Jer fotografija se prvenstveno bavi trodimenzionalnim prostorom, bilježi objekte u stvarnom prostoru, a na temelju njezinih optičkih svojstava i vizualne inteligencije snimatelja, mnoga dodatna značenja mogu se uzeti u obzir.
Relativno rane pokušaje “izlaska” fotografije u prostor zapažamo u 1970-ima, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni. MOMA je tako već 1970. organizirala izložbu Photography into Sculpture, na kojoj su fotografi gradili objekte iz fotografskih slika, dok ćemo na domaćoj sceni na slične postupke naići u radu Petra Dabca (Kocka), Enesa Midžića ili pak Ivančice Privora Kurtela, koja je 1974. izradila fotografsku instalaciju s tijelima plesača snimljenima u pokretu. Prostorne kompleksnosti koje su imanentne fotografiji na taj način počele su se transformirati u stvarni prostor i dimenzije, a sam je materijal od kojeg su radovi izrađeni ugrađen u sadržaj djela. Rekli bismo, stvari su se na značenjskoj razini počele komplicirati.

 

 

Umjetnica Maja Marković u zagrebačkoj je Galeriji Bernardo Bernardi predstavila seriju Zaostatak interijera, nastalu za vrijeme istraživanja na otoku Korčuli, u suradnji s udrugom siva) (zona. Interes je usmjerila na stanje u kojem je zatekla eksterijere i interijere arhitekta i dizajnera Bernarda Bernardija, realizirane u korčulanskim hotelima Marko Polo, Liburnija i Park. Samo istraživanje ne temelji se tek na vizualnom bilježenju zatečenog stanja. Jer iskustvo prostora i način njegova svladavanja govori o potencijalno performativnom kretanju, o ritmu koji ovisi o prethodnom znanju, o aktualnim reakcijama na stanje, pogledima koji su se pritom otvarali na širi prostor, prolazeći uz i nailazeći na zapušteno stanje turističkih kapaciteta iz razdoblja socijalizma. Koje danas u velikoj mjeri ima negativan predznak, iako je kultura ophođenja prema prostoru u brojnim slučajevima bila kvalitetna i teško će ikad biti nadmašena (ponajprije zbog neoliberalne pohlepe).

Rebecca Morse u svojoj studiji posvećenoj fotografiji i skulpturi spominje, do koje je mjere prijelaz s analogne na digitalnu tehniku ključan u razumijevanju potrebe za stvaranjem trodimenzionalnih fotografskih radova. Naime, analogna tehnika podrazumijeva taktilne postupke koji se događaju pri razvijanju, ali i u susretu s rolama filmova, kutijama papira i drugim materijalom. Za razliku od toga, digitalna tehnika pridonijela je osjećaju plošnosti fotografije, unatoč razvoju dosad nezamislivih tehničkih mogućnosti prikaza. Pa iako Majin rad možda ne problematizira upravo ovaj aspekt, nemoguće je ne zamijetiti do koje je mjere prostornost kategorija koju želi zadržati “pod svaku cijenu”, a što će se pokazati karakterističnim za njezinu osobitu poetiku.

 

 

Fragmenti prostora u kojima je realizirala svoje instalacije odražavaju umjetničinu izuzetnu osjetljivost na proživljeno – prohodano, zamijećeno i interpretirano iskustvo. U tom kontekstu nastaje i najnoviji rad, u kojem pozicioniranjem predmeta – bolje rečeno njihovih krhotina – uspostavlja misaonu poveznicu između dviju zona Bernardijevog djelovanja: korčulanske i zagrebačke, ostvarene u nekoć maestralnom interijeru bivšeg RANS-a Moša Pijade. I naizgled, kao da je sve tu, i šarafi i preokrenuti naslonjači i spomenute krhotine porculanskih šalica korištenih u korčulanskim hotelima. Rola papira sugerira prijeđeni put; ona je pribor na kojem je bilo moguće crtati dok je olovka još uvijek posjedovala integritet i važnost.
Na stolovima koje je Bernardi projektirao kako bi uz njih, nakon osmosatnih “šihti”, sjedili radnici željni dodatnog obrazovanja, postavljenima duž jednog zida, te na postamentu koji se pruža duž drugog zida, desetak je fotografskih objekata. Snimci prikazuju stanje koje je umjetnica zatekla na Korčuli, dok princip svijanja svake pojedine fotografije, montirane na čvrstu podlogu, reminiscira olako odbacivanje naslijeđene arhitektonske baštine.

 

 

Kuhinja, bivši kafić, predsoblja i hodnici; suđe odloženo u sudoperu u kojem odavno nitko ništa nije isprao. Pitam se, je li načinom savijanja površine željela upozoriti na neki vizualni segment koji joj je osobito važan. Ili je to samo naša želja, da se vežemo uz sadržaj nastojeći se barem na ovakav način oduprijeti onome što je potisnuto i što se više ne prikazuje.
Uvijek mi se sviđalo što Maja Marković ne inzistira na jedinstvenom značenju, što nam omogućuje da se snalazimo kako znamo i umijemo. Na taj način u vlastitom angažmanu “gradimo” uz njezine oblike, koji nas simbolički vraćaju na početke, recimo, na osnovne pojmove tih nekadašnjih gradilišta iz kojih crpi inspiraciju. Njezine sinestezije referiraju se na čitav niz tuđih postupaka pri stvaranju, i onih nastalih kasnije, u već uređenom, opremljenom prostoru. Pa iako možda instalaciju koja je bila izložena u Moši (pri čemu ne mogu izbjeći spomenuti do koje je mjere razmrvljeni, “zgužvani” korčulanski transfer naišao na svoje “idealno stanište” u zapuštenoj zgradi iz koje proviruje infrastruktura jer su stropne ploče skinute i odložene uza zid, a namještaj toliko zapušten da ga se u velikom broju odvozi tko zna gdje) možda ne moramo nužno vezati uz ovaj pojam, višedimenzionalnost prakse Maje Marković daje nam za pravo da upravo na to pomislimo.

 

 

I na kraju, što s tim zapuštenim, zaboravljenim prostorima u kojima se odvijaju nečije (privremene) umjetničke intervencije, ili su predodređeni za trajnije boravke, doduše, ispresijecane nerijetko nepopravljivim promjenama? Je li umjetnost dovoljna da bi vidala rane? Ili je ona tek međupostaja između kreacije i njezina konačna uništenja, jer je nekim konsenzusom tako odlučeno? Rad Maje Marković potencijalna je postaja humano-geografskog postupka, jer se uz ostalo osvrće na odnose između ljudi, mjesta i okoline, jer umrežuje prostor i vrijeme, njihova polazišta i posljedice. Životi i aktivnosti ljudi koji su obuhvaćeni njezinim istraživanjem odražavaju se na nas, na našu egzistenciju na određenom mjestu koje smo, možda, prepustili zaboravu. Ili olako odmičemo glavu jer nas tište drugi problemi. Možemo li, ipak, odmaknuti pogled od Majinih “zgužvanih” prizora? Ili će nam oni pomoći da bismo u arhivu osobnih kartografskih prikaza zadržali pamćenje, bez kojeg prostorne i povijesne analize nikad neće biti potpune?

 

Sandra Križić Roban

 

*Fotografije: iz dokumentacije UzF-a