Trenutak između

Jelena Petric: Međuvremenu

Kiosk, Galerija SC, Zagreb

  1. 6. – 10. 7. 2023.

Fotografije: Matija Smuk

Camera obscura preteča je modernog fotografskog aparata. Prema nekim navođenjima, najranije se spominje u kineskim tekstovima iz 7. stoljeća prije Krista, tehniku je poznavao i Aristotel, a za praćenje nebeskih zvijezda koristili su je arapski znanstvenici. Pa ipak, u Europi se pojava camere obscure pripisuje talijanskim znanstvenicima, a posebno Leonardu da Vinciju koji, zanimajući se za optička istraživanja, uspoređuje princip gledanja, odnosno ljudsko oko, s načinom na koji funkcionira ova naprava te je detaljno opisuje. Svjetlost je, dakle, ključna za projiciranje slike. Ulazeći kroz malenu rupu u zamračenu kutiju bez drugih otvora, slika se izvana projicira naopako na fotoosjetljivom papiru – baš kao što se događa u ljudskom oku, no bez mogućnosti okretanja slike „na pravu stranu“, što je zadaća ljudskog mozga. I drugi su renesansni umjetnici koristili nova saznanja kao pomoć prilikom crtanja. Camera obscura služila im je kao alat, a neki povjesničari umjetnosti smatraju kako je i nizozemski barokni majstor Johannes Vermeer koristio to pomagalo i kako njemu duguje prepoznatljivost i uspjeh svojih slika. No prvi koji je to i znanstveno potkrijepio bio je njemački astronom Johannes Kepler.

I dok se u prošlosti camera obscura koristila u manjem formatu, umjetnica Jelena Petric zagrebačkoj publici predstavlja nekoliko varijanti ove naprave u sklopu izložbe Međuvremenu, koja je u prostoru Kioska Galerije SC, održana od 30. 6. do 10. 7. ove godine. Jelena Petric diplomirala je slikarstvo 2019. godine na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Ante Rašića. U svome se radu bavi istraživačkim procesima pa tako, uz suradnički tim, vodi samostalni multimedijalni projekt Kodirani prostori u čijem je fokusu markiranje gotovo zaboravljenih izlagačkih prostora ključnih za formiranje suvremenih umjetničkih paradigmi, a koji danas funkcioniraju s drugom namjerom. Također, suvoditeljica je programa Galerije Atelijera Žitnjak gdje je nedavno predstavljen i njezin projekt osmišljen s umjetnicom Jelenom Kovačev Pod smokvom, u kojemu čitamo ideju ispitivanja procesualnosti nastanka, ali i nestanka umjetničkog rada. U izložbenom prostoru Kioska, Jelena Petric predstavlja, pak, ovu preteču fotografskog aparata u prirodnoj veličini. Naime, cijeli izložbeni prostor, koji se uobičajeno koristi tako da se postavljena izložba može razgledati kroz prozore na tri strane, umjetnica zatvara komadima kartona pri čemu na dijelu postavljenom na ulaznim vratima ostavlja jedan maleni otvor, a iznutra prostor prekriva crnim prevlakama i fotoosjetljivim materijalima. Posjetitelj je pozvan ući, a na vanjskim zidovima može promotriti rezultate ovog fotografskog eksperimenta. U sklopu izložbe predstavljene su i manje varijante ove primitivne kamere – kutija za cipele i nešto veći primjer izrađen od kartonske kutije koja se stavlja na glavu te zatvara sa svih strana kako bi svjetlost ulazila samo kroz izbušene rupice na točno određenim mjestima, što omogućuje projekciju slike na papiru unutar kutije. Ovaj sjajan eksperiment pokazuje nam kako svjetlost utječe na stvaranje slike i u vremenu kada fotografiju shvaćamo kao neizostavan dio svakodnevne komunikacije, ne pitajući se pritom o mehanizmima njezina funkcioniranja, otkriva nam kako vidimo, omogućujući da svjedočimo tom trenutku „formiranja“ slike.

Kako u predgovoru izložbi ističe Sara Mikelić, „autoričin interes za eteričnim, izvanvremenskim, suptilnim, nevidljivim ili barem oku nedostupnim, nastavlja se tijekom ovog kontinuiranog istraživačkog procesa“, pri čemu uz metodu pokušaja i pogrešaka, autorica završnu verziju svojih radova prepušta i prirodnim faktorima poput temperature, vremena ili intenziteta svjetlosti. Cjelokupan proces otvara pritom brojna pitanja u vezi sa svjetlošću i reprodukcijom, s prikazivanjem „stvarnosti“ i „magičnim“ obilježjem fotografskog postupka, koji ono nematerijalno pretvara u materijalno, pridajući prizorima nova značenja s odmakom vremena i s obzirom na gledateljevo iskustvo.

Prema navođenju Ivice Kiša, koji se već niz godina bavi ovom temom, početke ljudskog interesa za projiciranje slike zahvaljujući svjetlosti i takvo zanimanje za vanjski svijet možemo tražiti još u prapovijesti kada su ljudi u špiljama, otkrivši vatru i sve mogućnosti koje im pruža, na zidovima pećina prepoznali vlastite sjene. Iscrtavanje oblika preko sjena može se tumačiti kao početak slikarskog, odnosno fotografskog promišljanja stvarnosti, nakon čega pratimo povijesni tijek razvoja i usavršavanja ideja o reprezentaciji naše zbilje. Pitanje kako vidimo, obradio je 1972. godine John Berger u kultnom serijalu i knjizi Ways of Seeing, postavljajući upravo naše oko u središte razmišljanja o percepciji stvarnosti, problematizirajući zatim pojavu fotografskog objektiva koji naš pogled uspješno dislocira i omogućuje nam određena iskustva kojima nismo bili direktno izloženi. Bilježenje svjetlosti na papiru u vremenu od znanstvenog je i umjetničkog interesa. Kada je otkrivena i nakon što je uspostavljena paralela s principom funkcioniranja ljudskog oka, camera obscura označila je prekretnicu u dotadašnjoj praksi gledanja. Danas, međutim, uz aktualne polemike o prirodi i vrijednosti fotografije, posebice zbog položaja koji zauzima u našoj svakodnevici, ovaj „primitivan“ primjerak vraća nas na sam početak – uzbuđenju zbog prisustvovanja trenutku i sudjelovanja u magiji pretvaranja svjetlosti u prepoznatljive oblike koji nas okružuju.

Ivana Završki