U srazu slenga i seoske kletve
Ješa Denegri o radu Ivana Posavca
Često se mogla čuti primjedba da se sudeći po snimcima većine jugoslavenskih fotografa jedva može dobiti odgovarajuća slika načina života kakav se odvija u ovim prostorima. Pretjerana estetizacija, svjesno izbjegavanje sučeljavanja s kriznom realnošću ili, pak, nemoć uočavanja gorućih simptoma navode se kao razlozi takvog stanja. Istina, s vremena na vrijeme, javljali su se pojedinci i manje skupine koji su znali iznijeti na vidjelo neke momente te realnosti, ali više od fragmenata teško se postizalo. Uostalom – važi kao opravdanje – slika svijeta danas i ne može biti drugo nego slika sačinjena od samih pojedinačnih čestica. No, da uvijek ne mora biti baš tako, pokazala je nedavno izložba Ivana Posavca u CEFFT-u, Galeriji grada Zagreba. Evo, najzad, jednog fotografa iz čijih snimaka kao da struji život kakav možemo prepoznati u vlastitoj okolini, a ujedno fotografa dovoljno kultiviranog i profesionalnog da mu snimci nikad nisu naprosto anegdote, nego vizualni zapisi koji vode računa o cjelini jednog autorskog «pogleda na svijet».
Da bi to postigao, Posavec je morao proći razne škole, od onih redovitih (na akademijama u Zagrebu i Beogradu), do onih praktičnih, preko poslova u novinama, posebno omladinskim kao što su Polet i Studenski list ili u jednoj izrazito medijskoj reviji kao što je Start. Ali ne samo fotografska škola i praksa nego i određeno životno iskustvo koje se uočava na njegovim snimcima, odredili su današnji opseg Posavčeve fotografije. On zapaža i ono mimo čega će mnogi mirno proći, i to zapaža na različitim mjestima i prilikama, opisujući široki krug motiva i prizora.
Posavec je svojevremeno bio jedan od autora iz kruga fotografa oko Poleta, ali ne i tipičan «poletovac». Jer, dok je većina skoro redovito bila zaokupljena predstavljanjem svoje generacije, dakle svijetom mladih i svijetom njihove zabave u djelokrugu popularne kulture, Posavca su privlačila neka druga područja, posebno svijet na periferiji velikog grada i svijet sela, jednom riječju folklorni svijet lišen svega folklornog, svijet često vrlo opor i grub, prost i priprost, kakav je već poodavno postao svojstven ovim našim amorfnim ambijentima koji nisu ni pravo selo ni pravi grad, gdje se tradicija patrijarhalnog života umnogome izgubila, a neka druga tradicija, ona modernog urbanog života, još nije sasvim oformila. No, takvi kakvi jesu, ti su ambijenti ipak prepuni nečeg autentičnog životnog i Posavec zna iz njih izvući mnoštvo upečatljivih snimaka. Iz njih se vidi da su to ambijenti s kojima je on srođen, u kojima se rado i lako kreće, koje dobro razumije i posebno osjeća. U isto vrijeme, to je svijet koji ga privlači, ali i svijet prema kojemu kao da gaji i određenu mjeru odbojnosti. Može se to, naime, zaključiti iz mnogih pretjerivanje, iz mnogih drastičnosti koje zrače Posavčevim prizorima: on ništa ne «šminka» nego, štoviše, razotkriva, upućuje na realno, makar to realno bilo neugodno, čak i morbidno. Posavčeve fotografije jesu neka vrsta socijalne kronike s područja kojem je poprište Zagreb i njegova okolina (tek ponekad snima u Dalmaciji i Sloveniji, sasvim rijetko na drugim mjestima). Ta fotografija je, zapravo, tipično «zagrebačka» ne toliko po temama koliko po mentalitetu, po nekom sasvim nesentimentalnom humoru, po potmuloj ironiji, ukratko po specifičnom žargonu za koji je Davor Matičević duhovito ali i vrlo točno rekao da živi u «srazu slenga i seoske kletve».
I kao što sleng nije običan i prirodni govor, nego neka vrsta stilizacije izražavanja, tako i kod Posavca nije uvijek riječ o dokumentarnoj nego, s vremena na vrijeme, o «režiranoj» fotografiji, o fotografiji konstruiranog prizora, koji tek privremeno izgleda kao da je zatečen i realan. Riječ je, dakle, o fotografskom govoru u metaforama: predstava se može čitati na više različitih načina, može imati i više značenja, posjedovati podtekst koji se uočava tek iz pobližeg i poduljeg gledanja. A pritom ironija ostaje onaj dodatni fluid koji obavija većinu tih predstava i pridaje im tu izazovnu mjeru dvosmislenosti. Posavec, ponekad, poželi da se naruga ljudima i događajima oko sebe, ali da u tome ne bi bio sasvim izravan, posluži se sposobnošću kamere da iz realnosti samo izdvoji ono što je fotografski očito (fotogenično) od onoga što je fotografski obično.
Ima jedna zanimljiva Posavčeva fotografija koja ilustrira tu provocirajuću ulogu kamere kao svjedoka selektivnog, ali baš zato često i neželjenog pogleda: dok dvoje mladih nešto povjerljivo pričaju, iza njihovih leđa se naginje mladić pokazujući svoje, očito gnjevno lice prema kameri u ruci fotografa. Ovaj čudan snimak kao da postavlja sljedeću dvojbu: ima li fotograf pravo nad svim što susreće u svojoj okolini? Ne vrši li, snimajući, možda neko nimalo bezbolno «fotografsko slatko nasilje»?
Posavec kao da o tome nema skrupula: vjerojatno će odgovoriti da je fotografu, slično svakom drugom reporteru, sve dopušteno u ime javnosti medija kojima se služi. Moderni fotograf – Posavec očito dijeli to mišljenje – jest netko tko ima pravo prisvajanja tuđe intime, ali pritom se ne bi smio ljutiti ako naiđe na otpor, ako čak mora pretrpjeti i neugodnu uvredu.
Posavec njeguje lik modernog fotografa koji ima smjelosti da se miješa u mnoge poslove: u razna svakodnevna zbivanja, u život drugih, u političke skupove i ceremonije. Zalazi podjednako na javna i u skrovita mjesta, želi da svojom kamerom svjedoči o tome o čemu se u društvu govori i o čemu se šuti. Sve to radi i kao reporter koji zatječe događaje na neprekidnoj životnoj traci, ali i kao već formirani autor, koji od tih brojnih pojedinačnih događaja gradi neki svoj vlastiti pogled na svet. To, istina, nije pogled koji se na svijet «osvrće u gnjevu», ali jest pogled do kraja lišen sentimenta.