“Usporavanje” Sanje Merćep
Sanja Merćep: “Usporavanje”
Galerija f8, Zagreb
12. 9. – 23. 9. 2023.
Fotografija je jedinstven medij koji pruža širok spektar mogućnosti. Iako će se možda laiku učiniti da je fotografija jednostavna umjetnička praksa, odnosno samo pomak prsta na fotoaparatu, nakon čijeg „klika“ nastaje umjetničko djelo, djelo pravog fotografa obilježit će mnogo više. On je u mogućnosti najbanalniji motiv, najobičniji svakodnevni predmet pretvoriti u umjetnički rad. U mogućnosti je prenijeti čari koje nekada i ne primjećujemo na predmetima koje stalno susrećemo u svojoj okolini. Fotograf zna usporiti vrijeme na detalju koji bi inače ostao neprimijećen ili zaboravljen. Upravo na taj način radi Sanja Merćep, studentica 1. godine diplomskog studija fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, čiji su radovi u rujnu 2023. izloženi u ADU Galeriji f8 na ispitnoj izložbi naslovljenoj „Usporavanje“. U samom nazivu moguće je otkriti koncept koji fotografije međusobno povezuje. Umjetnica usporava vrijeme kroz leću fotoaparata i hvata najobičnije momente, one koje vidimo svakoga dana, ali ne zastajemo kako bi ih bolje promotrili. Merćep ne traži fantastične motive, već ih kadriranjem, uvećavanjem i kompozicijom čini zanimljivima.
Sličan koncept i način biranja motiva primjećujemo i u njezinim prijašnjim radovima. Kroz fotografiranje onog što djeluje neatraktivno i nezanimljivo autorica se odmiče od komercijalne fotografije kojom smo neprekidno okruženi, u svijetu u kojem nas sa svih strana, na društvenim mrežama, televiziji, plakatima i reklamama salijeću uređenim fotografijama, žarkih toplih boja, kojima nam se prodaje lažna slika nepostojećeg, „savršenog“ svijeta. Svojim radovima Sanja Merćep promatraču nudi upravo suprotno –običan život i obične scene. Kroz svoje fotografije pokazuje ono što je stvarno, neuljepšano i naizgled blijedo, lišeno prenaglašenog šarenila. Autorica kroz ovakav vid fotografije problematizira ustaljene i općeprihvaćene trendove u popularnoj fotografiji. Fotografiranjem običnih motiva dovodi u pitanje potrebu da se pred lećom fotoaparata uvijek nalaze „veliki“ motivi – oni koji su željeni, traženi i očekivani od strane publike i koji nose određenu simboliku ili poruku. Također, ona problematizira pretjeranu estetizaciju i uređivanje (studijskom opremom ili digitalnom obradom) reklamne fotografije koja u razvoju kapitalizma postaje sve prominentnija i očitija. Na taj način, umjetnica pruža otpor svim elementima koji sačinjavaju ono što se uobičajeno smatra „dobrom fotografijom“ i tako se plasira kao jedna od umjetnika koji se kroz povijest suprotstavljaju tradiciji u umjetnosti. Iako je autorica za neke od svojih prijašnjih radova izjavila kako ne želi prikazivati ono što je već puno puta viđeno,[1] u ovoj seriji radi upravo to. Nudi ono što je već mnogo puta viđeno, ne nužno u vidu umjetničke fotografije, ali na što često nailazimo u svakodnevnom životu.
Radi se o iznimno banalnim momentima i detaljima – pramen kose koji visi na potiljku, nabor tkanine, nebo. Među njima je i nekoliko portreta, koji ponovno iznenađuju svojom običnošću. Portreti osoba koje su u posve prirodnom i opuštenom stanju. Neki od motiva su u stvarnosti toliko zanemarivi, dapače, to su predmeti koji su odbojni, u kojima ne prepoznajemo nikakvu estetsku vrijednost ili zanimljivost! Prljavo posuđe, plastična ambalaža ili zahodska školjka motivi su u kojima autorica ipak pronalazi posebitosti i ljepotu. Ti ružni predmeti kroz njezinu interpretaciju postaju začudno estetski privlačnima. Autorica čak i na tim predmetima otkriva posebitosti materijala od kojih su sačinjeni, te način na koji se isti poigrava sa svjetlošću. Tako se zahodska školjka doima profinjenom i skupom, kao da je riječ o kakvoj reklami za nakit, a do izraza dolazi autoričina sposobnost da na duhovit način miješa ružnoću i estetiku.
Uz navedeno, ovaj ciklus povezuje zamišljaj taktilnosti. Promatrajući ih možemo u potpunosti zamisliti kakav je osjećaj kad bismo po fotografiranim predmetima mogli proći rukom. Fokusom na najsitnije detalje, teksture materijala snimljenih predmeta postaju iznimno izražene. Združene u izložbi, fotografije i njihove teksture dolaze u kontrast – mekoća tkanine, kože i kose u kontrastu je s hladnom krutošću plastike, keramike ili stakla.
Fotografije su jednostavne, prevladavajućih svijetlih i blijedih boja, zbog čega cijela serija dobiva određenu melankoličnu, nostalgičnu crtu. Na izvjestan način, doimaju se kao da listamo kroz stari foto-album koji ne nudi više od nasumičnih fotografija nečijeg osobnog prostora. Upravo zbog ovih karakteristika radovi Sanje Merćep predstavljaju vrstu vizualnog dnevnika; dnevnika koji se piše kroz fotografije, u kojemu nam je svaka stranica poznata, a opet napisana na poseban način koji nam daje priliku vidjeti jedinstveno iskustvo i perspektivu umjetnice. Svaki od dokumentiranih kadrova prenosi jednu kratku, prepoznatljivu priču – osoba koja se naginje s prozora ili balkona, prazna ambalaža u kojoj su bile jagode, otvor u šatoru kroz kojeg se vidi samo isječak šume, noga dok korača kroz travu. Svaka fotografija je kao jedan zapis u dnevniku umjetnice.
„Uvijek sam imala potrebu ovako gledati svoju svakodnevicu, a sad napokon za to imam i vremena.“, citat je autorice istaknut na zidu uz njezine radove, kojim dobro objašnjava bit fotografije. Jer, fotograf je taj koji / fotografkinja je ta koja gleda i pronalazi kadar, a ne fotoaparat. Fotografija, uostalom, kao i druga umjetnička djela, prvo nastaje u oku umjetnika, dok je fotoaparat posredni alat za ovjekovječenje trenutka.
Ela Junaković
[1] https://kulturpunkt.hr/najava/izlozba/sanja-mercep-obala/