Uvijek u korak s pogledom

O izložbi “Kadrovi” Slavke Pavić koja se od 8. do 23. listopada 2020. mogla pogledati u Francuskom Paviljonu u Zagrebu, piše Maja Flajsig.

Malo tko može reći da ga susret sa Slavkom Pavić nije dirnuo. Vječno prisutna na svakoj izložbi, Slavka neumorno fotografira i teško je ne uočiti njenu radosnu pojavu. I sama se često sjetim našeg prvog susreta. Dogodilo se to jednog sparnog ljetnog jutra, dok sam kao studentica radila na blagajni Hrvatskog društva likovnih umjetnika, u ostakljenoj kućici zaboravljenog porijekla, koja je navodno nekoć nastala kao nečiji umjetnički rad. Slavka Pavić ušetala je u HDLU, krenula prema blagajni, a dok sam, prepoznavši ju, približavala lice okruglom otvoru te baltazarovske kućice kako bih ju pozdravila, ona je radosno uskliknula. „Kak’ ste simpatični, izgledate kao da ste u podmornici!“ „Da, to je naša žuta podmornica.“ odgovorila sam joj. Uslijedila je svima nam znana rečenica: „Jel Vas mogu fotografirati?“. Jer kao što i sama Slavka kaže u razgovoru sa Sandrom Križić Roban: „ (…) uvijek pitam za dopuštenje, i Vas sam pitala. To je jednostavno škola. Nikada ne “kradem”, dobro, jedino onda kada je masa ljudi, recimo vani, ali to je drugačije.“ Naravno, odgovorila sam potvrdno (kao vjerujem, i većina ljudi kojima je postavljen taj upit) i Slavka Pavić je učinila par klikova svojim digitalnim fotoaparatom. Par dana kasnije, u istoj kućici me dočekala nježna gesta, kuverta s mojim imenom u kojoj su se nalazile razvijene fotografije. Par godina kasnije, na jednu sam od tih fotografija naišla u Francuskom Paviljonu, na izložbi “Kadrovi” Slavke Pavić (8. – 23. listopada 2020.).

Izložba Kadrovi kustosa Nenada Martića predstavlja presjek fotografskog djelovanje Slavke Pavić od 1951. godine naovamo, gdje smo imali priliku ponovno promatrati njezine antologijske radove što pripadaju klasicima hrvatske fotografije, supostavljene sa suvremenim fotografijama koje autorica fotografira od 2006. godine, kada počinje koristiti digitalni fotoaparat. Promatrajući spomenutu fotografiju i prisjećajući se te crtice iz prošlosti (kad smo se ipak osmjehivali jedni drugima cijelim licem, a ne kao danas, samo očima), uvidjela sam da je i u tom trenutku njezin aktualni senzibilitet za fotografiranje pojedinaca pratilo i precizno uočavanje detalja poput okruglog prozora kućice, što je specifično za njezinu crno-bijelu analognu fotografiju, subjektivnu fotografiju, kako Branka Hlevnjak piše u predgovoru izložbe.

Iako su fotografije Slavke Pavić prethodno viđene na nizu izložbi, od onih godišnjih “Žene snimaju” Ženske sekcije Fotokluba Zagreb (čija je Slavka Pavić jedna od osnivačica) od 1973. do 1988., pa do velike retrospektive 2014. u Muzeju za umjetnost i obrt, ove recentno postavljene u Francuskom Paviljonu nas ipak nanovo intrigiraju. Možda ponajviše zbog samog načina na koji su postavljene u arhitekturi zahtjevnoj za kustoska promišljanja prostora. Jer premda promatranjem izložbi uvijek nužno hodamo i krećemo se prostorom na određen način, u Francuskom paviljonu ta je radnja još izraženija. Naime, devet metalnih konstrukcija na kojima su postavljene fotografije iz analognog perioda opisuju kružnicu, međutim, svaka konstrukcija zasebno iziskuje kruženje, s obzirom na to da su fotografije postavljene na svakoj strani kvadratne konstrukcije. S druge strane, fotografije, odnosno fotke, što bi možda bio prikladan ekvivalent engleskom terminu snapshots, nastale tijekom digitalnog perioda, postavljene su unutar spomenute opisane kružnice, na četiri kutne mreže koje je također potrebno obilaziti sa svih strana. Stoga se doista radi o izložbi šetanja, koja nas možda više nego ikoja druga približava stvaralačkom procesu Slavke Pavić, toliko poznate po hodanju i šetanju – a pritom stvaranju. Kao što sama kaže u emisiji „Suvremenici“ Hrvatske radiotelevizije iz 2017.: „Hodaš, gledaš. Osnovno u fotografiji. A ja isto, nasreću, još hodam.“. Hodanje kao stvaralački proces Slavke Pavić oživotvoruje se posebno u trenucima kada objašnjava kako je došlo do višestrukih ekspozicija, poput „Orgulja“ iz 1975. ili „Vertikala“ iz 1977.: „To ovako gledam: hodam, pa se malo pomaklo… bilo je debeli mrak… radi se, gleda se.“

To minuciozno promatranje sjena, strpljiv pogled koji čeka savršen trenutak karakterističan je za analognu fotografiju Slavke Pavić, koja ne „ispucava“ stotine filmova kako bi pronašla pravu fotografiju, što naglašava Branka Hlevnjak u knjizi „Fotografkinje – prilozi povijesti hrvatske fotografije 1870. – 2000“. Hodanjem do motiva, Slavka Pavić nailazila je na marginalne elemente svakodnevnog života, sitne detalje koji zapinju pažljivom oku, a kojima fotografkinja kroz vlastitu, duhovnu optiku pripisuje drugo, vazda tako ludičko značenje. Tako, primjerice, dimnjake iz 1958. vidi kao „Limene vojnike“, dok djecu u arkaturama naziva „Malim božanstvima“. Međutim, Slavka Pavić zaokupljena je i teksturama, obalnim i zimskim krajolicima, čistim i minimalističkim. Među njima se ističu i trenuci rasta grada te u tom smislu fotografije imaju i dokumentarni karakter, kao što je to slučaj u fotografiji „Dolazi novi grad“ iz 1967. što prikazuje dječaka s konjem i biciklom, a koja anticipira razvoj Novog Zagreba u pozadini. Najpoznatiji su ipak motiv Slavke Pavić ljestve, upravo ljestve koje je 1956. fotografirala na Velesajmu u šetnji sa suprugom, etabliranim fotografom Milanom Pavićem. Kako i sama ističe u intervjuima, tom je prilikom kazala: „To je moj motiv!“. Uočavanje skladnih elemenata arhitekture, sjene koja pada i slučajno postavljenih ljestvi tako tvore antologijsku kompoziciju jednostavno nazvanu „Kompozicija“.

A upravo nas ona vodi do začudnog središta Francuskog paviljona, gdje su postavljene visoke ljestve na koje je pričvršćen veliki crveni balon. I dok simetrične ljestve jasnih ritmova i sjena mogu upućivati na „Kompoziciju“, ali na neki način i predstavljati analogni period fotografije Slavke Pavić, crveni nas pak balon upućuje ka digitalnom periodu njenog stvaralaštva. Lagan, bezbrižan i jednostavan, a opet pun emocije. Dočim je analogni period obilježen crno-bijelim kompozicijama arhitekture, svakodnevnih detalja i ljubavi prema Zagrebu, ovaj je kasniji posvećen ljubavi prema ljudima, prema slučajnom susretu i dugim prijateljstvima. A Slavkini prijatelji fotografiraju i nju, pa se tako među fotografijama nalazi i njezin portret autora izložbe Nenada Martića, gdje Slavka Pavić u istom središtu Francuskog paviljona drži crveni balon. U toj metafotografiji u kontekstu ove izložbe otkriva se i možebitna motivacija njezina postavljanja i samog projekta. Kuda nas samo jedan trenutak može dovesti, samo jedna fotografija… A tako nastaju i fotografije, fotke Slavke Pavić od 2006. godine, gdje poput pažljive kroničarke vremena, ona bilježi lica ljudi koji prisustvuju na različitim promocijama, otvorenjima izložbi, domjencima i inim događanjima. Razvidno je da one nastaju iz emocije, ponekad znatiželje, a ponekad prisnosti, ali uvijek topline. Lica onih kojih više nema i lica onih koje više ne vidimo tako često ogledalo su Slavke Pavić, jer upravo se ondje vidi radostan odgovor na njeno vječno pitanje „Jel’ Vas mogu fotografirati?“

Kućice s početka ovog tekste više nema, otvorenja izložbi više nisu toliko česta, a lica su nam zakrile tkanine. Sve se mijenja, no u jedno sam sigurna – Slavka Pavić sigurno negdje šeće i fotografira.

Maja Flajsig

*Fotografije postava: Luka Dubroja