Uz izložbu Jelene Blagović Nove samoće

O izložbi Jelene Blagović Nove samoće koja se u splitskom Salonu Galić mogla pogledati od 27. svibnja do 4. lipnja 2020., piše Katarina Duplančić.

Sudeći prema novim istraživanjima posvećenima fotografiji na našim prostorima, zapaža se nedostatak dubinskih analiza i interpretacije njezinih specifičnosti, osobito kad govorimo (i pišemo) o radovima umjetnica. U kontekstu takve situacije stoga ne iznenađuje činjenica da žene u fotografiju ulaze relativno kasno, a njihov je umjetnički izbor popraćen nizom problema koje su s vremenom svladavale na razne načine. Situacija se na nacionalnoj razini bitno mijenja osnutkom Katedre za snimanje pri Akademiji dramske umjetnosti, gdje su studirale neke od danas zapaženih fotografkinja, ali i gdje predaje (ili je predavalo) nekoliko umjetnica koje su ostavile važan trag na buduće generacije. Jedna od njih je i Jelena Blagović, o čijoj izložbi u splitskom Salonu Galić će biti riječi u tekstu.*

Ukoliko spomenutom problemu pristupimo iz pozicije povjesničara/povjesničarke umjetnosti, osobito onih s iskustvom rada na nezavisnoj umjetničkoj sceni, tada su posljedice dugotrajnog i sustavnog zanemarivanja pozicije žena još vidljivije. Iako su se brojne generacije žena u velikom broju obrazovale na srednjim i visokim školama, mnoge od njih nisu uspjele nastaviti aktivno participirati na umjetničkoj sceni. Tako je, zapravo, tijekom cijele druge polovice 20. stoljeća, ali na žalost i početkom 21., postalo razvidno da umjetnice raznih generacija na individualnoj razini tek povremeno izlažu, boreći se za mjesto na umjetničkoj sceni u sklopu koje su sustavno zanemarivane. Pritom treba spomenuti da je situacija na takozvanom “tržištu”, kojeg kod nas zapravo i nema, još drastičnija, te da su tek rijetke od njih bile u prilici doživjeti da im se djela otkupljuju za muzejske i galerijske kolekcije, ili neke druge svrhe.
Tijekom vremena, umjetnice na raznim stranama svijeta istraživale su i nastojale različitim umjetničkim načinima isticati uz ostalo i ona pitanja, koja su za njih svojstvena: ispitivale su međusobne odnose kao i one nastale između njih, muškaraca i djece; promišljale su o svojim univerzalnim pozicijama, ali i govorile o odnosu prema životu prije i nakon majčinstva. Upravo je temi majčinstva, složenoj i nadasve osjetljivoj, pristupila i Jelena Blagović u najnovijoj seriji svojih fotografija.

Što uopće znači, biti majka?

Ovo iskustvo doživjet će tek dio ljudi, dio populacije koja tijekom života stvara arhiv iskustava koja su drugima nedostupna, nepoznata, pa čak i strana. S druge strane, svi ljudi na svijetu svoje postojanje zahvaljuju upravo ženama, bez čijeg tijela njihova egzistencija ne bi bila moguća.

Jelena Blagović u seriji koju naziva Nove samoće bilježi inscenirane, uobičajene, svakodnevne situacije kroz koje prolaze njezine prijateljice, trudnice i majke. Bilježi privatne trenutke o kojima se u javnosti ne govori često, a koji su na pojedinačnoj kao i općoj razini izuzetno važni. Prvenstveno, riječ je o naizgled mirnim (pa čak i idiličnim) trenucima koje žene proživljavaju u samoći, pri čemu je bitno to što su one uistinu usamljene. U tim trenucima, kada im autorica pristupa, buduće majke fizički su povezane s djetetom, ali ipak, dio njih djeluje kao da ne sudjeluje aktivno u samom činu snimanja. Njihova pažnja nije usmjerena na fotografkinju, nego pogledom sežu prema nečem neodređenom, za gledatelje nevidljivom, djelujući kao da traže odgovore na pitanja za koja mislimo da si u tom času postavljaju. Subjekti Jeleninih fotografija djeluju odsutno, izolirano od ostatka svijeta, a za pojedine od njih usuđujemo se reći da izgledaju poput nedodirljivih, gotovo mitoloških bića. Umjetnica kao da ih do neke mjere doživljava poput akterica koje su svojevremeno inspirirale autore u doba romantizma – (samo) naizgled fragilnih žena zatočenih u vlastite svjetove koje nitko ne razumije.

Pitanje majčinstva koje Jelena Blagović propituje ovom serijom zahvaća složene promjene identiteta, čemu svjedoči velik broj žena. I to bez obzira na činjenicu da su se, u većoj ili manjoj mjeri, same izborile za samostalnost te očuvanje uloga i odnosa koje su ranije uspostavile u svojim životima.
Njihova osjetljiva pozicija podsjeća nas na činjenicu da su u prethodnim generacijama većinom bile prisiljene prihvatiti nametnute im zadatke, bez da im je omogućeno preispitati vlastite perspektive. Djeca su se rađala jer je to tradicionalno bila njihova uloga, dok se pitanje jesu li sve one uistinu željele postati majke nije postavljalo. U suvremeno doba, mlade i većinom educirane žene češće preispituju majčinstvo, odlučujući se na taj korak u kasnijoj dobi, ili nikad, vođene raznim razlozima: zdravstvenim ili ekonomskim, strahom od gubitka posla, veza, prijateljstava, vremenom potrebnim za samoostvarenje u drugim područjima njihovih života.

I dok se postepeno razvijala svijest o tome, da žene mogu biti samostalna bića koja ne ovise isključivo o muškarcu, obitelji ili majčinskoj ulozi, istovremeno se suočavamo sa sveprisutnom pretpostavkom o ženi-majci (koja kao da je usađena čak i kod najprogresivnijih žena). Tako se i nadalje od žena očekuje da brinu o podizanju obitelji, a druge aspekte života podrede tom cilju. Opća je pretpostavka da majke svoje društvene aspekte, hobije, pa čak i svakodnevne navike, moraju promijeniti s dolaskom djeteta, jer sve suprotno se osuđuje. I dok muškarac svoje samoostvarenje može postići kroz karijeru, prijateljstva i napredak, žene su inherentno u našoj (pod)svijesti predisponirane brinuti o drugima, kao da time ispunjavaju svoj zadatak na ovome svijetu.

Fotografije Jelene Blagović otisnute su na drvenoj podlozi, čija se tekstura pod danjim svjetlom zamjećuje kroz boju samog tiska, što je dodatna dimenzija prizorima. Ovako tretirane teksture naglašavaju tematsku slojevitost i fragilnost trenutaka, a što je u skladu s transparentnošću i magličastom titravošću niskokontrastnih, realističnih boja. Slojevitost koju postiže svojom interpretacijom prizora, na kojima promatramo žene u intimnim trenucima dojenja ili igre s djetetom, ukazuje na brojna dublja, oku nevidljiva značenja. Gledatelju ostaje razmisliti o onome “skrivenom”, o “drugoj strani” koja je zadržana unutar subjekta, njezine svijesti i podsvijesti.

Odabir specifične organske drvene podloge te upotreba tehnike UV-tiska doprinose konceptualizaciji  teme. Drvene ploče, čiji postepeni rast ostaje vidljiv unatoč premazu boja, asociraju na život, odrastanje, sazrijevanje i promjenu koja se ispituje u ovim radovima. UV-tisak ostavlja nježan trag na drvetu, poput koprene, dozvoljavajući materijalu da bude vidljiv, prisutan, simbolizirajući ono što u velikoj mjeri majčinstvo radi ženama. Riječ je o promjeni koja nepovratno mijenja situaciju i daje novi smisao cjelini, dopuštajući njezinim drugim dijelovima da postoje i progovaraju kao jasni svjedoci iskustva i identiteta.

Katarina Duplančić

Fotografije snimila: Žaklina Antonijević

* Izložba je do 14. lipnja bila otvorena u splitskom Salonu Galić, a najesen će biti priređena i u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku