Voda, uspomene i sitnice

Galerija Matice hrvatske

Ivan Posavec: Jezero puno uspomena

30. listopada – 11. studenoga 2023.

Fotografije postava: Šimun Bućan

Na jednoj od brojnih šetnji maksimirskim parkom, fotograf Ivan Posavec uzeo je predah uz jedno od jezera, a dalmatinski pas koji se našao u njegovoj blizini otpio je vode i ostao zabilježen na fotografiji “Jezero puno uspomena”. Navedena kolor fotografija postala je lajtmotiv istoimene izložbe održane u Galeriji Matice hrvatske koju je kurirao Vanja Babić. Polazeći od svakidašnjeg, no ipak slučajnog susreta sa psom, prizora kojeg bilježi i zrcalno ga udvostručuje, fotograf započinje stvaranje predmetne materijalizirane vizualne ispovijesti. Motiv s efektom udvajanja prethodno je iskoristio na fotografiji “Narcis na počinku” izloženoj na skupnoj izložbi Sićušni zagrebački salon, održanoj 2021. godine u Galeriji Forum.[1] Panoramske fotografije izlaže od 2016. godine i izložbe Horizonti / Dolje tvrdo, gore visoko održane u Galeriji umjetnina u Splitu. Naziv te izložbe preuzet je od uzrečice koja je indikativna za Posavčevo umjetničko djelovanje i životne poglede – slučajnosti kojima je zaokupljen ukazuju na autorovo uvjerenje u djelovanje providnosti i/ili osobni fatalizam. Panoramski snimljene krajolike rodne mu Dužice kraj Siska te Zagreba započeo je kombinirati s aktovima na sugestiju Feđe Gavrilovića s kojim ga veže dugogodišnja suradnja.[2]

Naslovna fotografija izložbe u GMH jedina je u boji dok su preostale tri crno-bijele panoramske fotografije otisnute na višemetarskim platnima horizontalnog formata. Fotografije impresivnih dimenzija fotografirane su sovjetskim fotoaparatom FT-2 izumljenim za bilježenje učinaka baražne vatre, kojeg je Posavcu darovao prijatelj Mitja Koman. Tri panorame obilježene su bressonovskim crnim rubom karakterističnim za Posavčeve fotografije još od kraja 1970-ih te djelovanja u fotografskom tandemu Meko okidanje s Mijom Vesovićem i njihova reporterskog angažmana za časopis Polet 1980-ih. S druge strane, zrcalna fotografija dalmatinera na jezeru uokvirena je crno obojenim drvenim okvirom. Njezina gornja letvica u svome središtu sadrži crveni plastični kristalić – uspomenu fotografa i jedan od mnoštva sitnih predmeta nalik onima koje je dobio na poklon i ubacio u maksimirske vode.

Na izložbi je prikazana i fotografija pejsaža Kupe i ženskog akta. Na dijagonalno podijeljenoj kompoziciji nalaze se obale rijeke, voda koja zrcali razgranata stabla te žensko tijelo polegnuto na travnatu padinu. Ženski je akt, sudeći prema njegovoj veličini u odnosu na neposrednu okolinu, najbliži promatraču. Panoramsku fotografiju radi njezinih karakteristika ljudsko oko ne može sagledati u cjelini, već ju je moguće pobliže promotriti kada se raščlani u tri dijela. Na lijevoj se strani nalazi visoka trava, u središnjem dijelu ističe se bujno tijelo naglašene bjeline koje leži na padini, dok je u preostalom dijelu kristalno čista rijeka koja odražava šumu sa suprotne obale. Zbog specifičnosti korištene sovjetske kamere zabilježen je horizont no sami planovi ulovljenog kadra nisu tehnički najpreciznije izvedeni niti najjasnije odredivi. Kvaliteta slike varira – od zrnatosti zarasle obale preko magličastih obrisa ženskog tijela nalik onima jedne od Rafaelovih gracija sve do izoštrenih predjela same rijeke. Mekoća osvjetljenja putenog ženskog tijela, čija je glava zakrivena grmljem, a ruke podatno zabačene, u kontrastu je spram zarasle tamne podloge, no istovremeno u suglasju s mirnom vodom rijeke i svjetlinom neba. Crni okvir fotografije neravnomjerno je otisnut na njezinim rubovima što pojačava impresiju promatrača o njezinoj piktorijalnoj kvaliteti.

Izložena je i panorama riječnog krajolika s intimnim zagrljajem dviju nagih žena u vodi. Sapfički prizor smješten je u središte kompozicije, a u njegovoj je pozadini proplanak sa stablima koja se zrcale na površini rijeke – ona zauzima čak dvije trećine fotografije. Poput ženskog akta s prethodne fotografije, na ovoj pažnju promatrača ponovno zadržava nagost – jedne dugokose žene te one druge obrijane glave i tetoviranih leđa. Sljubljenost njihovih tijela, položaj njihovih ruku te odraz u vodi odaju spokojnu utjehu koju pronalaze jedna u drugoj. Pojedini dijelovi fotografije otkrivaju neravnomjerno osvijetljene te ponegdje izblijedjele dijelove prikazanih motiva, no simptomatičnost upotrijebljene kamere ne oduzima snažnom umjetničkom dojmu kompozicije.

Druga izložbena prostorija u cijelosti je prepuštena posljednjem izloženom prizoru – igri dvaju arkadijskih stvorenja. Ponovno se pojavljuju nagi likovi, bradati muškarac nalik satiru te žena nalik nimfi ulovljeni su u trenucima razonode u gustišu kraj rijeke. Rijeka je u ovom kadru odrezana crnim donjim rubom iz kojeg izranja žena golog torza. Njezine su ruke ispružene uvis, prema granama koje nastoji uhvatiti i muški lik uhvaćen u raskoraku. Pažnju privlači središnji dio fotografije u kojemu se opisana radnja odvija, na što djelomično utječe i zatamnjenost prvog dijela kompozicije te pretjerana izloženost svjetlosti njezinog posljednjeg dijela. Ova je Posavčeva panorama, osim što ju je fotografirao aparatom kojim je nemoguće provjeriti kako izgleda prizor koji se nastoji zabilježiti – jer isti nema tražilo, obilježena i svijetlim tragovima mjehurića, nastalih u okolnostima u koje se prilikom njezina razvijanja upleo slučaj.

Kompozicije crno-bijelih fotografija ukazuju na namještenost prizora, no fotograf se oslanja i na specifičnosti korištenog fotoaparata, kojem prepušta kontrolu u procesu umjetničkog stvaranja. Posavec fotografira mjesta vlastitih životnih uspomena vezanih uz velike vodene površine, te na njih dovodi prijatelje kako bi stvorio novi niz potencijalnih uspomena. Maksimirsko jezero i rijeka Kupa postaju poprištem za hvatanje granice horizonta, integralnog dijela promatranog krajolika, ali i artificijelne granice u kojoj se spajaju dualnosti zemlje/vode i neba. Naizgled nerealni – idealni i utopijski prizori izloženi na ovoj izložbi, na kojima autoru drage osobe postaju njihovim mitološkim protagonistima, zasigurno su jedan od imaginativnijih i poetičnijih pokušaja da bliske krajolike i vlastite prijatelje trajno zabilježi posredstvom rijetkog sovjetskog panoramskog fotoaparata. Ni panorame kao niti ukupnost života nije moguće u cijelosti sagledati, preostaje ih (za)bilježiti.

Iva Brižan

[1] Zahvaljujem autoru teksta izložbe Gregoru Sirotiću Marušiću što mi je ukazao na ovu fotografiju.

[2] Feđa Gavrilović, Ivan Posavec – Zemljaci, Zagreb: ULUPUH, 2020., 35.