Začudan dnevnik putovanja
O izložbi Amele Frankl Dnevnik s ruba pustinje, piše Sara Simić.
Likovna umjetnica Amela Frankl, u izložbi pod nazivom Dnevnik s ruba pustinje, u formi subjektivnog, slobodnog, pa gotovo i slučajnog fotografskog dnevničkog zapisa predstavlja krajolike, ljude i trenutke lišene vremenskog konteksta, kao i logičkog poretka. Fotografije poredane strogo u nizu, na potresom oštećenim tamnoplavim zidovima izložbene dvorane Muzeja za umjetnost i obrt čine neprekinuti niz duboko subjektivnih momenata, detalja s putovanja u daleku Mauritaniju kao i s nama poznatijih, bliskijih šetnji zagrebačkim ulicama. No, fotografije Amele Frankl ne ostavljaju dojam opterećenosti geografskim specifičnostima, dapače, geografija je u ovim radovima predstavljena kao slučajnost, odnosno puka posljedičnost samih fotografija. Kao što i navodi sama autorica u uvodnom tekstu objavljenom u katalogu izložbe, ovaj je Dnevnik „nediscipliniran i nedosljedan“, no upravo se s tim elementima Frankl poigrava i umjetnički ih istražuje u kontekstu dnevničkog, odnosno putopisnog žanra.
U tradicionalnom poimanju putopisa, bilo u pisanoj ili (audio)vizualnoj formi, koncept prostora i geografije, odnosno fizičkog izmještanja, temelj je samog žanra. Iako su na radovima Amele Frankl drugačiji i daleki krajolici nezaobilazna činjenica, gledatelj vrlo brzo i relativno lako zanemaruje geografske očitosti te se usredotočuje na autoričinu aproprijaciju prikazanog prostora, odnosno na njezinu intervenciju u snimke samih krajolika. Različitim montažnim postupcima i razjedinjavanjem i ponovnim preslagivanjem fotografija, Frankl postiže začudnu te na momente liminalno „dječju“ zaigranost koja je vidljiva kako na vizualnom planu, tako i na razini tekstualnih intervencija u obliku kratkih dnevničkih zapisa na samim fotografijama.
Prizori zagrebačkih ulica, pustinja Mauritanije, slučajnih prolaznika Rima i Vatikana te zaigrane djece u parkovima različitih francuskih gradova, zabilježeni su „bez datuma, bez racionalizacije osjećaja i reda“, kako navodi autorica. Upravo je ta međuigra radikalne nedosljednosti fotografskih motiva te začudne dosljednosti u, primjerice, postavu i prezentaciji samih fotografija, jedna od okosnica samog koncepta rada. Svaka fotografija predstavlja fragment dekontekstualiziranog sjećanja koji, tek u spomenutom prostornom kontinuitetu, počinje formirati koherentnu izložbenu cjelinu. „Nedisciplinirane i nedosljedne“ fotografske crtice Amele Frankl pozivaju gledatelja na pogled iz udaljenosti, kako bi se svaki pojedini fragment sjećanja obuhvatio u svojoj punini, u cjelini.
Fotografije postavljene gusto u nizu te bez okvira stupaju u direktni i iskreni kontakt s gledateljem, anulirajući stilizirane, klasične zakonitosti galerijskog postava. Poredak je lišen vremenskog i prostornog konteksta tako da gledatelj ima slobodu stvaranja vlastitog, potpuno slobodnog narativa, rekonstruirajući autoričina putovanja. Preklapanjem i pretapanjem vlastitih fragmenata sjećanja, Frankl gradi vizualno zanimljive fotomontaže koje su lišene linearno čitke radnje i prostornih zadatosti. Svakim novim pogledom na radove, autoričino putovanje dobiva novu rutu, smisao i cilj. Montažnom igrom dimenzijama, formama, detaljima, mjestima, ljudima i licima, autorica kontemplira vlastiti odnos prema elementima od kojih se sastoje putovanja, dok se istovremeno obraća gledatelju i poziva ga da drugačije zamisli njezinu, kao i vlastitu prošlost.
Iako se neke od očiglednih općih tema, poput okrutnog suvremenog kapitalističkog društva na na prostorima Sahare ili detalja tisućljetnih mozaika uzduž europskih zemalja, mogu iščitati iz njezinih fotografija, Dnevnik s ruba pustinje Amele Frankl svakim se novim pogledom razjedinjuje i preslaguje, a ispisane misli i dojmovi putovanja ostaju kao podsjetnici autoričine pobune protiv nasilnog uvođenja reda u vlastita sjećanja.
Sara Simić
*Fotografije izložbenog postava: Vedran Benović