“Zagreb, volim te” Tomislava Gotovca u kadru Ivana Posavca

Leila Mehulić

Toga je dana beogradska Politika objavila još jedan ulomak iz netom otisnute knjige Vladimira Dedijera Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita 2, koja je oskrvnula autoritet karizmatičnoga vođe.¹ Tri tjedna ranije, koncertom u Kulušiću, završila je Azrina jugoslavenska turneja. Albumom Ravno do dna Branimir Štulić proročki je opjevao narodni strah i depesiju, a naturalistički portret njegovoga vrata, koji je snimio Ivan Posavec, postat će amblemom Novoga vala.

Dok je prolazila godina ekonomske krize, “Hrvatske šutnje”, emancipacije republičkih političkih elita, albanskih demonstracija, vijesti o prikrivanim korupcijskim aferama, straha od nove Reaganove politike i sovjetskoga napada² , Gotovac je svoja lucidna zapažanja o kakofoniji povijesnog trenutka dijelio s četrnaest godina mlađim Posavcem. Povezao ih je Polet, tjednik koji je od kraja 1970-ih postao eskapističkim pokličem buntovne omladine. Najmlađi majstor jugoslavenske fotografije bio je Poletov reporter, a njegov stariji prijatelj utjelovljenje poletovskog libertinizma, Poletov kolpoter u kostimu Supermana koji je na smjernom srednjoeuropskom trgu izvikivao naslove. Gotovac je, osim toga, umjetnički bio blizak rafiniranome Goranu Trbuljaku, tvorcu inovativne formule grafičkog prijeloma tjednika. Gotovčeve javne akcije, obraćanja ljudima u ulozi prosjaka, čistača ulice, u trenutku gledanja televizije ili brijanja kose i brade, s maskom smrti, pratili su Posavec i njegov kreativni suputnik i kolega iz klase Nikole Tanhofera, Poletovac Mio Vesović. Toga petka trinaestog, svaki će svojom kamerom upamtiti vlastitu priču o ikoničkome performansu.

Posavčeva 41 snimka zrcali novouspostavljene kriterije vrednovanja umjetničke fotografije, spontanost reportažnog postupka iz kojeg “kao da struji život kakav možemo prepoznati u vlastitoj okolini“³ , koji su fotografi poput Posavca i Vesovića uveli u galerije. Nagradom Fotosaveza Jugoslavije Posavec će se tri godine kasnije priključiti nekolicini majstora fotografije među kojima su Tošo Dabac, Mladen Grčević, Vladimir Solariček. “Vesović i ja smo snimali stvarni život, ono što se doista događa. Znači, društvo je nagrađivalo taj otklon.” Budno registriranje stvarnosti, znatiželja i izdržljivost Posavca nikada nisu napustili. Istovjetni alkemičarski dar da oplemeni obično i prepoznatljivo, imao je i Tomislav Gotovac. Miljenko Jergović o tome je napisao: “Činjenicu da u isto vrijeme radi na sjaju za ženski magazin i na vlastitim metafizičko-zavičajnim meditacijama netko drugi bi vrlo jednostavno riješio: za novine bi radio sa sklopljenim unutarnjim okom. Takve bi slike bile jednako upotrebljive, uredništvo i čitatelji bi bili prezadovoljni, jer veliki fotografi i zatvorenih očiju sasvim dovoljno vide, ali tako kod Posavca ne ide. On za Gloriju slika s jednakim uvjerenjem, i široko otvorenog oka, kako slika i za neku svoju privatnu vječnost.“⁴

Gotovac i Posavec dijelili su interes za takve “nedostojne teme”. “Ja imam istu mjeru za frajere koji guraju kolica s metlom i one iz Glorije. Neki ljudi vječno pokušavaju mistificirati život. Baviti se nečim čega nema. Gloria je moj izvor života. Mene zanimaju ti likovi, a kako drukčije da do njih dođem? Na kraju svi oni na sekundu dođu kod mene. Nisam se htio riješiti naše stvarnosti i prilike da je komentiram. I Gotovčev art je bio komentar tih priča. Zato smo i bili bliski. Imali smo isti svjetonazor.”

Posavec je i na ovom zadatku nastojao uhvatiti ne samo Gotovčevu izvedbu, već i skice karaktera, reakcija. I danas pokušava dokučiti što su očevidci doživjeli. “Tamo je jedna žena koja je išla s placa i doista me zanima kako je ona to doma interpretirala.” Kada Radoslav Putar 1985. godine piše o Posavcu, čini se kao da opisuje istu situaciju: “Kao da se odjednom našao na samoj pozornici, a na njoj se neprekidno odvija neprekinuti slijed prizora prema kojima nije mogao biti ravnodušan.”⁵

Posavčev pogled otkriva najširi mogući registar emocija: gospođa koja se skanjujući usuđuje promotriti gologa diva tek kada je odmakao, par časnih sestara koje ne smiju ni svrnuti pogled, prostodušnu zainteresiranost stare seljanke, šeretske muške osmijehe, slobodnije od ženskih. Posavec se kreće od satiričnog do tragičnog. Na jednoj fotografiji vidi se pognuti Gotovac iznad kojeg je niz međusobno sličnih nogu, koje kao da ravnodušno i automatizirano odmiču. “Surova je njegova bespoštedna strast prema onome što radi,” ali “On prvo ulaže svoj život do kraja, svoje ljude, svoje najdublje emocije (…)”.⁶

Ograničavajući uvjeti situacije u kojoj se ne stiže postaviti kameru na stativ i donijeti fotografsku odluku, u Posavčevu slučaju pokazali su se kao prednost. Njegov stil lišen klasične kompozicije, očekivane interpretacije događaja i pretjeranog isticanja ključnoga motiva nauštrb zanimljivih marginalija doživio je klimaks u osam minuta fotografske akcije. Postavlja se pitanje kako je bilo moguće snimiti umjetnički artikulirane radove bez mogućnosti njihovoga osmišljavanja. Riječ je o strelovitome opažaju, majstorskoj verziranosti, ali i o nečem trećem. “Postoje ljudi koji uporno i strogo žele pokazati da sve kontroliraju. Ja ne spadam među te. Spontanost takvih snimki se može desiti samo kada si duboko slobodan čovjek.” Gotovo da se može opipati njegov užitak snimanja Gotovčevog monumentalnog osvijetljenog tijela, koje djeluje poput velike bijele psine među pučkom štafažom. U nekoliko snimaka maksimalni učinak je postignut minimalnim sredstvima: tek svijetla forma tijela i ploha pločnika živopisne teksture i sivih tonova.

O prijateljskom liku iznova pripovijeda zažareno i ozbiljno: “Takav se čovjek morao desiti. Da se bilo tko tamo skinuo, to bilo zanimljivo. Ali on je bio drukčiji, on je bio monumentalna skulptura. To se s njime moralo desiti. O tome je Denegri govorio, on ga je savršeno nacrtao. Bilo raznih pokušaja, ali velika nesreća mnogih ljudi je ta što je postojao Gotovac.”

Posljednje četiri fotografije, snimljene uz teleobjektiv, otkrivaju Posavčev autentični street-wise reporterski duh. “To je bio konspirativan rad. Zato je Gotovac i pozvao nas dvojicu u slučaju da nekome od nas oduzmu snimke. Međutim, nitko nije znao da sam ja angažirao jednog tipa, kojemu sam predao prvi film. Rekao sam mu da to skloni dok mu se ne javim. Stavio sam novi film i teleobjektiv, jer sam mislio ‘ako ovaj uzmu, glavna akcija je na sigurnom’. Na kraju sam rekao i Borisu Turkoviću da snimi događaj.” U nekoliko fotografija je ugrađen i duhoviti znak vremena: transparent s najavom filma Lordana Zafranovića Pad Italije. Dvije godine ranije, Polet je pao u nemilost zbog negativne ocjene Zafranovićeve Okupacije u 26 slika, koju je dao Nenad Polimac. Godinu kasnije je duplerica s Gotovčevom montažom međuratnih pornografskih fotografija izazvala nerješiv konflikt državnog aparata i redakcije Zorana Franičevića.

Tomislav Gotovac je akciji naknadno dao puni naziv: Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te…). Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari! Vlastiti lik na fotografiji 5. podsjetio ga je na nosoroga, žuđeni plijen Hawksovih lovaca, “čistu i iskrenu životinju koja ide samo naprijed“.⁷ Istaknuo je da hatari na svahiliju znači poziv u pomoć i dometnuo: “Ovo je isto rad koji zove u pomoć. Pomozite mi, ja sam usamljeni nosorog koji ne zna što će sa sobom.“⁸

Izlaganje samoga sebe bio je projekt kojemu je Tomislav Gotovac predao vlastiti život i doveo ga do obračuna s vlastitom inhibicijom, odnosno sustavom koji se dominantno odnosi prema individualnoj slobodi. Sredstvo oslobađanja bila je golotinja, iznikla iz rane fascinacije Meštrovićevim Zdencem života i primarnoga erotskoga nagona prema golim tijelima roditelja. Sramežljiv i osjetljiv pojedinac, Tomislav Gotovac odlučuje da čim jutrom otvori oči, sagleda život kao film. Taj koncept “totalne režije” u vezi je s potrebom omnipotentne kontrole nad sudbinom, htijenjem da se život izrežira ne bi li se oteo kaosu. Gotovac kao da poručuje – čak i ako sam protagonist nevolje, ja sam je izabrao. Za razliku od većine koja pristaje na karakterne laži i tuđi scenarij, Gotovac je prisvojio ulogu scenarista, pa je prometejski izjavio: “Ja imam svoju zvijezdu.”

Prolaskom godina i lomova koje su donijele, život Ivana Posavca, Tomislava Gotovca, Zore Cazi-Gotovac, životi njihove djece srasli su u jedno tkivo. Kada se 1984. godine Posavcu dogodilo najgore što se čovjeku može dogoditi, Gotovac je uz njega bio svakodnevno, satima, pa tako dvije godine. “Spasio mi je život.” Prilikom postavljanja izložbe, dizajnerica Nika Pavlinek lakonski je dobacila: “Sve ovo podsjeća na Križni put.” “Križni put, to je to! Samo se nikada nisam usudio reći.” U izložbu je odmah uvrstio rad iz ciklusa Pietà, snimljen 1989. godine. Tih nekoliko fotografija bile su narudžba Denisa Kuljiša za Start. Posavski William Eggleston svojega je Isusa razapeo u Cerju Letovaničkom, u blizini rodne Dužice. Kada su u osvit rata u ropotarnici završavale mnoge pametne i lijepe stvari, Posavec je među smećem Startove redakcije ugledao svoje slajdove, s visoko dignutim Raspećem kao na Bruegelovoj prijeteći golemoj Golgoti. Za Gotovca je Isus bio prvi performer.

Jednom snimkom, pod rednim brojem 23, Posavec je obujmio čitavo Gotovčevo drhtavo i budno postojanje. Dok se publika, sabita uz rubove zgrada, sabire u grupice, Tomislav Gotovac samotno napreduje sredinom ulice, zanesenoga lica i nosi pogled čovjeka koji je uhvatio nešto blistavo.

Gotovo da se može opipati njegov užitak snimanja Gotovčevog monumentalnog osvijetljenog tijela, koje djeluje poput velike bijele psine među pučkom štafažom. U nekoliko snimaka maksimalni učinak je postignut minimalnim sredstvima: tek svijetla forma tijela i ploha pločnika živopisne teksture i sivih tonova.

¹ Mujadžević, D., Bakarić. Politička biografija, Plejada d.o.o., Zagreb, 2012., str. 333.

² Prema kazivanju Dina Mujadževića.

³Denegri, J., U srazu slenga i seoske kletve, Foto-kino revija XI/XII, Beograd, 1985.

⁴Jergović, M., Umjetnik i njegovih pet pataka, Europa Press holding, Zagreb, 2008., str. 9.

⁵Putar, R., Posavec, Salon fotografije Beograd, Beograd, 1985., str. 7.

⁶Viculin, M., Ivan Posavec, Klovićevi dvori, Zagreb, 2002., str. 8.

⁷ Izjava Tomislava Gotovca dana u dokumentarcu Rubikon redatelja Željka Radivoja, Zagreb, 2001.

⁸ Ibid.