Zaštita od zaborava

Osvrt Radmile Ive Janković na izložbu Ilije Šoškića Svi smo u opasnosti, održanu u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu od 21. veljače do 16. ožujka 2019.

Ilija Šoškić u regionalnom ali i međunarodnom kontekstu poznat kao jedan od pionira konceptualne umjetnosti jedan je od onih umjetnika čija djela – performansi, žive slike, instalacije – još uvijek snažno emaniraju umjetnikovu mladenačku vjeru u revolucionarni potencijal umjetnosti. U ranoj mladosti sportaš zavidne karijere, iz rodne Crne Gore otišao je u Beograd gdje je završio likovnu akademiju, no razočaran političkim trenutkom u vrijeme studentskih nemira u kojima je i sam aktivno sudjelovao, za svoju novu domovinu (ukoliko se to može reći za ovog umjetnika-nomada) odabire Italiju. Isprva se nastanjuje u Bologni (Pasolinijevom rodnom gradu i središtu talijanske ljevice), a potom u Rimu u kojemu intenzivno (ne praveći razliku između umjetnosti i života) sudjeluje u najtraumatičnijim trenucima talijanskih tzv. olovnih godina. Jedan od njih tragični je događaj koji se zbio sredinom sedamdesetih godina. Njega je evocirao na izložbi u Zagrebu, gdje ponovno izlaže nakon pune 33 godine koliko je prošlo od njegove posljednje izložbe u Studentskom centru.

Izložba I. Šoškića / dokumentacija Instituta za suvremenu umjetnost, snimio: Boris Cvjetanović, 2019.

U izložbenom prostoru Instituta za suvremenu umjetnost dominantni eksponat dugačka je traka od tar papira – bitumenske ljepenke koja se u građevinarstvu koristi kao hidroizolator. Traka je prebačena preko metalne šipke s koje se okomito spušta na tlo. Na zidu se u blizini nalazi deset ne osobito oštrih fotografija u boji. Prikazuju siromašno naselje, vjerojatno radničke barake sa sklepanim ogradama od drvenih greda. U blizini je poprište događaja – livada na kojoj umjetnik fotografira dječake nasmijanih lica devet sati poslije, kao da se ništa nije dogodilo. Na posljednjoj fotografiji, unutar kružne forme koju je netko na brzinu izgradio od materijala pronađenog na licu mjesta kako bi obilježio mjesto gdje je pronađeno izmrcvareno tijelo, nalazi se križ od tamnih drvenih letava i imena ispisanog bijelom bojom za zid: Pier P. Pasolini.

Izložba I. Šoškića / dokumentacija Instituta za suvremenu umjetnost, snimio: Boris Cvjetanović, 2019.

Prije nego što će izvesti performans umjetnik pričom evocira slučajne susrete s Pasolinijem u kafiću koji obojica posjećuju. Svojom markantnom prisutnošću u prostoru galerije, činom ispisivanja, instalacijom, fotografijama, Šoškić stvara sugestivnu asocijativnu mrežu spajajući prošlost i sadašnjost, kao što će spojiti riječi koje na tamnoj podlozi s asocijacijom na natpis na križu ispisuje bijelim sprejem: tuttisiamoinpericolo – svi smo u opasnosti.

Performans i izložba u Zagrebu samo su još jedan od desetak dosad realiziranih činova posveta kojima Ilija Šoškić želi, kako svjedoči, nadoknaditi izostanak obilježavanja smrti koji se u Italiji nikad nije dogodio na način dostojan tog osebujnog intelektualca, redatelja, pisca, pjesnika. Na postamentu u susjednoj prostoriji nalaze se fotokopirane stranice posljednjeg transkribiranog i neautoriziranog intervjua. Naslov za taj razgovor, kojega je s Pasolinijem par sati prije njegove smrti vodio novinar Furio Colombo, a Ilija Šoškić ispisat će ga u svojem performansu, sugerirao je sam Pasolini.

Pišući u to doba za Corriere della sera, Pasolini je bio jedan od najoštrijih kritičara talijanskog društva. U svojim kolumnama bespoštedno se obračunavao s vladajućom političkom strankom razotkrivajući kako njom upravlja mafija, zatim sve učestalije pojave korupcije, kapitalističke navade konzumerizma, tvrdeći kako nije ništa manje opasan od aktualnog neofašizma. U posljednjem intervjuu koji je trebao biti objavljen u časopisu L’Espresso, nakon što bujicom riječi izražava svoj gnjev prema sustavu obrazovanja i sve opasnijem mediju televizije, Pasolini rezignirano zaključuje: „Ne zavaravajte se. I vi ste, zajedno s obrazovnim sustavom, televizijom i vašim umirujućim novinarima, veliki čuvari tog užasnog poretka koji počiva na konceptima posjedovanja i uništavanja. Vašoj sreći nema kraja kada na nekog prijestupnika možete nalijepiti svoju etiketu. Meni to izgleda kao jedna od mnogih operacija masovne kulture. Budući da neke stvari ne možemo spriječiti, umirujemo se tako što za njih pravimo police na kojima ćemo ih držati.”

Izložba I. Šoškića / dokumentacija Instituta za suvremenu umjetnost, snimio: Boris Cvjetanović, 2019.

U izložbenom prostoru sve se vrti oko onoga što je ostalo obavijeno enigmom – tu je intervju koji je nastao par sati prije pogibije i fotografije s mjesta događaja, snimljene devet sati kasnije. U besanoj noći provedenoj uz radio, Šoškić, odlučuje pričekati jutro kako bi se uvjerio u pouzdanost informacije o Pasolinijevoj smrti da bi na motoru, s fotoaparatom odjurio na mjesto događaja. Njegov spontani impuls dokumentiranja samog mjesta zločina podsjetit će na postupke onih disciplina u kojima se medij fotografije koristi u svrhu dokazivosti, s obzirom da je ona, kao piše Ana Peraica u knjizi Fotografija kao dokaz, uvijek zasnovana na podudaranju s realnosti i iako je i sama teško dokaziva, pruža određeno uporište disciplinama poput kriminologije, medicine ili arheologije.

Izložba I. Šoškića / dokumentacija Instituta za suvremenu umjetnost, snimio: Boris Cvjetanović, 2019.

“Umjetnost predstavlja formu mišljenja, mentalnu propoziciju ali i memorijsko polje koje upija ali i isijava različite energije, informacije i situacije…”, zapisao je Nebojša Milenković opisujući Šoškićeve umjetničke strategije u kojima umjetnikova prisutnost i odabir mjesta izlaganja nikad nisu posve slučajni. Razmišljajući o načinu na koji inscenira i aktualizira Pasolinijevu smrt u prostoru galerije, nameće se misao da ni odabir materijala za instalaciju – vodootporna bitumenska ljepenka – također nije slučajan. Kao potvrda za tu misao neočekivano se pojavljuje veza između instalacije i niza fotografija naslovljenih PPP, 9 sati poslije. Fotografije koje dokumentiraju prizore u močvarnoj zoni Idroscalo, u blizini Ostije, nekoliko kilometara od Rima, kamo se Pasolini 2. studenoga 1975. navodno odvezao s mladićem od 17 godina, u svijesti se asocijativno povezuju s vodootpornim materijalom. Ne više kao forenzička evidencija slučaja, nego kao nešto što ima istu funkciju kao bitumenska ljepenka, ali u posve nematerijalnom smislu – u smislu zaštite od zaborava.

Radmila Iva Janković