Život sazdan od fotografskog razgovora
Objavljena monografija Ivana Posavca “Makadam: Lica koja znam, imena koja sam zaboravio” u izdanju Gradske galerije Striegl.
Fotografije snimio Nenad Roban
Knjiga fotografskih parova Makadam donosi pregled jednog od temeljnih umjetničkih pristupa Ivana Posavca, fotografa rođenog 1951. godine u Dužici pored Siska. Riječ je o portretima raznih znanih i neznanih osoba, snimljenih kroz dugo razdoblje i raspoređenih između mladosti i zrelosti Posavčeva gledanja u ljude s iskrenim zanimanjem. Osobitost njegovog kreativnog puta sadržana je i u pojedinim podacima iz biografije, poput činjenice da 1969. godine upisuje studij veterine u Zagrebu koji će prekinuti u fazi apsolventure, nakon čega se orijentira na vlastiti umjetnički rad. Godine 1980. u klasi profesora Tanhofera diplomirao je filmsko snimanje na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, a na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu 1984. godine kod prof. Dragoljuba Kažića magistrira fotografiju s temom novinskih naslovnica. Iste godine postaje najmlađim dobitnikom godišnje Nagrade fotografskog saveza Jugoslavije, a 1992. godine dobiva nagradu “Tošo Dabac”.
Iz ovako taksativno navedenih podataka mogli bismo zaključiti da je Posavec vrlo rano posložio glavne orijentire svoje umjetničke prakse koju karakterizira specifičan interes prema ljudima, a što mu je omogućilo da brojne portrete objavljuje u najprestižnijim tiskanim izdanjima diljem Jugoslavije i kasnije Hrvatske. Polet, Studentski list, Mladina, Danas, Start, Vjesnik, Pitanja, Komunist, Svijet, Globus… lista tjednika, magazina i drugih tiskovina je dugačka, obilježena impresivnim brojem objavljenih radova. Kao urednik fotografije radio je desetak godina u Areni, a dugi niz godina, sve do mirovine, bio je urednik fotografije u Gloriji. Ono što ga izdvaja od brojnih drugih fotografa aktivnih u tiskanim medijima je način pristupa subjektima, osobit smisao za humor te stil koji objedinjuje sposobnost reakcije na zatečeno i principe takozvane “nove fotografije”, koja se na lokalnom planu javlja 1970-ih godina. Riječ je o pristupu koji je iniciran unutar kruga Galerije suvremene umjetnosti te osobito njezina tadašnjeg kustosa Radoslava Putara, koji zajedno s kolegama utječe na aktere mlađe generacije, oslobađajući fotografiju dominacije starih načela stvaranjem okruženja koje je poticalo nove umjetničke položaje, istraživanja i saznanja.
Bitan dio Posavčevog života i rada obilježen je bliskom suradnjom s fotografom Miom Vesovićem koja započinje 1970-ih godina. Upravo njemu, ali i Marini Viculin, Tomislavu Gotovcu i Josipu Klarici, posvećuje najnovije izdanje Makadam, simbolički označujući neravnu cestu kojom se uputio i kojom i nadalje korača, dok ga napuštaju pojedini važni sudionici njegova umjetničkog puta. Posavec i Vesović zajednički su djelovali kao autorski tandem te 1979. godine osnivaju legendarnu grupu MO (Meko okidanje) u sklopu koje realiziraju brojne naslovnice za tjednik Danas te u širem smislu definiraju i podižu standard novinske i autorske fotografije. Spomenimo i da je rani period Posavčevog rada blizak takozvanom “poletovskom” stilu. Upravo zahvaljujući suradnji s ovim kultnim tjednikom, koji je izlazio kao glasilo tadašnjeg Saveza socijalističke omladine Hrvatske iz Zagreba, Posavec s još nekoliko kolega u javni diskurs upućuje scene koje su okarakterizirane kao supkulturne i „progresivne“, a čiji je specifični vizualni angažman utjecao na generacije stasale u to doba. Dominacija punog kadra, definiranog crnim rubom koji je ukazivao da nije došlo do nikakve naknadne izmjene, tadašnju je fotografiju obilježio s jedne strane kroz zadatost analogne tehnike, a s druge kao vrstu statementa koji je definiran tijekom kadriranja.
Dokumentarna fotografija u Posavčevom opusu ima važnu ulogu i od samih je početaka nerijetko usko vezana uz ruralno – uz selo, svakodnevni život, ljude i njegov/njihov rodni kraj. Upravo to je okruženje makadama, šljunčane ceste složene iz nekoliko slojeva kamenja različite veličine, koja unatoč zanimljivoj povijesti i činjenici, da je kao svojevrsni napredak, utjecala na promet i razumijevanje svijeta, s druge strane ostala sinonim prašine, sporosti i specifično “kaldrmastog”, otežanog kretanja. Krećući se tim putem, Posavec razvija osobit ritam koji je i danas zamjetan, a karakterizira ga sposobnost odvajanja dovoljno vremena koje posvećuje sudionicima svojih portretno-fotografskih seansi. To mu omogućuje ne samo postizanje očekivane atmosfere nego i jedinstvene interakcije koju primijenjuje, recentno u serijalu “Kvadratura” koji se u tjednom ritmu objavljuje u Jutarnjem listu, a u kojem vizualni sadržaj preteže u odnosu na pisanu informaciju. Ako još na trenutak ostanemo u kontekstu makadama i usporavanja, spomenimo da upravo zbog toga kod niza aktera, kojima gradi svoj upareni fotografski odnos, u ovoj knjizi tragovi naslijeđenog kod pojedinih osoba imaju šansu postati vidljivi. I to ne kao kritika ili pokušaj “otkrivanja” nečega iz prošlosti o čemu subjekt ne želi govoriti, nego kao jedna vrsta kvalitete karaktera koji se ne ustručava pokazati mnoga od svojih lica.
Posavčeve su fotografije istodobno disciplinirane i impulzivne; temelje se na dugogodišnjoj sposobnosti razgovora koji se odvija kroz tražilo i objektiv, ali i verbalno. Jer, fotografija je komunikacija. Njegov je vokabular poetski i dokumentaran, traga za specifičnostima a ne društvenim kalupima. Znatiželjan, ali bez potrebe da dominira scenom ili je uređuje, Posavec se već dugo kreće rubom koncepta. Zamjećujemo njegov osjećaj za mjeru, likovnu kulturu koja je oslonac odnosa u prostoru i pozorne ravnoteže elemenata. U portretima prevladava interes za svakodnevicu i decentno-kritičke opservacije o činjenicama na takozvanoj sceni gdje jednaku važnost pridaje “anonimnim” akterima kao i poznatim licima – onima koje zna, ponekima čija je imena zaboravio.
Ukoliko ćemo tražiti specifične simbole na temelju kojih povezuje parove fotografija, recimo da nam i ovdje ostavlja otvorene ruke, da tako kažemo. Možda ćemo se složiti, a možda i ne, no to nije nužno, jer priroda fotografije je krajnje subjektivna, opire se strogim uzorcima značenja. U ovom prvenstveno autorskom izboru, specifičnost umjetnikovih uparivanja fotografija funkcionira kao i dosad, kroz slaganje kratkih (potencijalnih) dijaloških sekvenci koje korespondiraju na određenoj razini. Uparuju se slični prizori, osobe koje na izvjestan način nalikuju, konteksti i situacije, izvan kronološke logike. Ponekad su slične poze, ili detalji koje zamjećuje na svečanostima i političkim manifestacijama. Kombinacija je mnoštvo, a Posavec im ne pristupa na isključiv način već ostaje fleksibilan, prepuštajući i sebi i gledateljima modularnu slobodu za njihovu daljnju interpretaciju i potencijalne promjene. U njegovim fotografijama, pak, su-postoje toplina, ironija, beskompromisnost, fotografska empatija i oporost. Ponekad u kadru ostaju zabilježeni vizualni “kodovi”, nešto poput semantičkih detalja koji markiraju period, događaj, ljude, kolektivno pripadanje i posvećenost događaju ili trenutku. Iz današnje perspektive, neke od njih prepoznat će tek pripadnici određenih generacija, dok će drugima širi kontekst ostati zanimljiv ponajviše zbog samog vizualnog sadržaja i načina kako pomoću njega Posavec širi svoja znanja i poglede. A to čini bez dociranja, podvrgavajući se svojoj strategiji reduciranja viška i izbjegavanja dominantnih motiva.
Uz uvodni tekst Alme Trauber te esej Željka Marcijuša, knjiga Makadam Ivana Posavca specifičan je primjer fotografskog odnosa zasnovanog na raskrižju pogleda – usmjerenih, preciznih; pogleda u kontekstu kojeg bismo mogli raspravljati i o rodnim pozicijama tijekom snimanja, ili objektivizaciji koja možda proizlazi i iz obrazovanja u području kinematografskog gledanja, ali i pozornosti koju se postiže smještajem fotografije u određeno značenjsko polje. Koje je bitno različito ako i kad uspoređujemo tiskane medije (da ne spominjemo njihovu “potrošivost”) i knjigu u kojoj, izdvojeni od teksta i drugih okolnosti koje su ih pratile u trenutku snimanja, fotografije ustvari postaju neprekinuta sekvenca života. Sazdanog od fotografskog razgovora.
Sandra Križić Roban (iz teksta recenzije)