Život u vremenskoj petlji

Ana Vuko: Bilo je vrijeme

Galerija CEKAO, Zagreb, 04. 10. – 21. 10. 2022.

Trima vizualnim alegorijama o vremenu, Ana Vuko u zagrebačkoj Galeriji CEKAO promišlja o protočnosti vremena i nemogućnosti njegova zaustavljanja. Potaknuta nepomičnošću života i vremena uslijed pandemije koja nas je 2020. godine primorala da ostanemo unutar svoja četiri zida, umjetnica predstavlja ciklus fotografija naziva Bilo je vrijeme.

Ana Vuko splitska je dizajnerica i fotografkinja, koja trenutačno radi i živi u Zagrebu. Kako navodi, u svome radu istražuje granice medija fotografije, propituje ustaljene forme i hibridne formate pejzaža te stavlja naglasak na promišljanje sinestetičkog iskustva kroz povezanost s univerzalnim društvenim i vlastitim unutarnjim stanjima. Ranije tijekom godine splitska je publika imala priliku vidjeti njezinu izložbu Južina, kojom je otvoren izložbeni program Nastanjivanje kreativnog huba Prostor, a na kojoj je počela raditi 2020. godine kada ju je pandemija vratila u Split i potaknula na promišljanje o vlastitom identitetu kroz istraživanje vizura svoga rodnog grada. U kontekstu ove zagrebačke izložbe, pandemija je bila prirodan povod za osvještavanje faktora vremena, koji u užurbanom ritmu života, trčeći za obavezama, često zanemarujemo, a postajući ga svjesni tek kada se osvrnemo na protekle događaje. “Jesu li vremenska ograničenja prirodna pojava ili društvena izmišljotina? Ako su godine samo broj, zašto je taj broj toliko važan?“,[1] pita se umjetnica u pratećem tekstu kataloga izložbe. U djetinjstvu, nestrpljivo brojimo dane do rođendana jer se veselimo svakom novom i većem broju i bliže smo cilju odrastanja. No u odrasloj dobi postanemo svjesni protočnosti vremena i često se zapitamo kako li je tako proletjelo. Kada protočnost vremena postane teret, umjetnica fokus prebacuje na ono što je fiksirano, ono što je “uvijek tu gdje jest – bez obzira na površinske mijene”.[2] To pronalazi, primjerice, u morskim gibanjima, šumskom krajoliku ili drugdje gdje je tijek vremena slabije primjetan.

Umjetničine tri alegorije vremena u prostoru Galerije predstavljene su kao tri cjeline odijeljene bjelinom zida, a polaze upravo od motiva spomenutih krajolika. Najdominantnija je cjelina (što zbog broja fotografija, a što zbog odabranog motiva) ona u kojoj je protagonistkinja sama umjetnica, te kojom propituje pojam rastezanja vremena. Naime, riječ je o 19 vertikalnih fotografija različitih dimenzija, ritmično postavljenih na najduži galerijski zid. Fotografije su pritom postavljene zasebno ili su grupirane u ravnini ili  na različitim visinama u dinamičnom međuodnosu. Svaka je fotografija umjetničin autoportret s istim motivom – pužem koji joj prelazi preko lica. Prikazom uvećanog dijela lica na kojemu se puž nalazi, u fokus dolazi upravo putovanje toga mekušca kojemu vrijeme uvijek prolazi jednakom brzinom. Njegova ruta obuhvaća sve dijelove umjetničinog lica. Tako ga vidimo pokraj uha, na obrazu, kraj oka, uz rub kose, pa čak i na umjetničinim usnicama i u nosu. Njegovo je putovanje sporo, no tečno, a upravo različiti zaustavni punktovi svjedoče o pomaku. Promatrajući ovu cjelinu, posjetitelj ne može, a da ne osjeti nelagodu. Pomisao na puža koji se kreće po ljudskom licu, začudna je. Prenosi li se njome nelagoda koju uzrokuje protok vremena ili se umjetnica fokusira na svaki pužev pokret usporavajući tako vrijeme, odnosno “hvatajući ga”? Prikazani detalji njezina lica zajedno tvore cjelinu rastegnutu u vremenu.

Spomenuta grupa fotografija jedan je od tri načina na koji umjetnica prikazuje zamišljene načine nošenja s vremenom. “Strukturiranje, rastezanje vremena i vraćanje unatrag prenosim u fizički oblik prikazima trenutaka zamrznutih fotografijama”,[3] piše Ana Vuko. Nadalje, motivi kojima se u ovome radu bavi su morski valovi i korijenje drveća.

Fotografirajući valove kako se razbijaju o obalu, umjetnica propituje repetitivnost radnji te pojam “konstante”. Promatranjem valova, svijest o prolasku vremena se gubi i gotovo je nemoguće govoriti o vremenskim odnosima. Cjelina se sastoji od šest horizontalnih fotografija postavljenih simetrično, podsjećajući na jedinice na satu, pri čemu su, međutim, fotografije izložene u obrnutom redoslijedu. Posljednja grupa sastoji se od devet fotografija korijenja drveća, simbola čvrstoće, života i trajnosti, kojom se umjetnica bavi pitanjem ovladavanja vremena. Svaka je fotografija zasebna jedinica, no njihovim preslagivanjem, nastaje cjelovita slika, koja je, riječima umjetnice “veća od svojih pojedinih dijelova”.

I za kraj, zanimljivo je spomenuti kako je posebnost prostora Galerije CEKAO, njezin jedan posve ostakljeni zid, pridao još jednu dimenziju izloženim radovima. Naime, osim što ta staklena stijena osigurava veliku količinu danje svjetlosti u prostoru, ona gleda na zeleni atrij Pučkog otvorenog učilišta, koji omogućuje da, barem ponekad, i tijekom radnog dana potražimo motive i poruke u prirodi, kakvi su i Anu Vuko potaknuli da preoblikuje vrijeme u mislima i da ga, barem prividno, zaustavi.

Ivana Završki

[1] Ana Vuko, Bilo je vrijeme, prateći tekst izložbe, Zagreb, Galerija CEKAO, 4. 10. – 21. 10. 2022.

[2] Isto.

[3] Isto.