Široko polje fotografije
Razgovor s Tjašom Kalkan, u povodu izložbe i serije fotografija Dijalozi, vodila je Nevenka Šarčević.
„S godinama fotografiju sve više doživljavam kao široko polje u kojem kreativno, jednako kao i zanatski, želim biti dobra. Kad u nekoj tvrtki treba fotografirati portrete zaposlenika, to će raditi ista ja koja na ulici smišlja inscenaciju za svoj fotografski projekt.“
Serija fotografija Dijalozi, koja je u prosincu 2016. godine izlagana u prostoru Galerije SC, tvoj je diplomski rad. Kako si se pripremala i što je prethodilo izloženim fotografijama? Koja je bila tvoja nit vodilja u radu? Jesi li eksperimentirala s fotografskom opremom? Kako si planirala pojedine fotografije i odabirala određene lokacije?
Sama ideja djelomično proizlazi iz neke vlastite introspekcije u javnom prostoru, gdje me je nerviralo što ne mogu, primjerice, opušteno pjevati dok vozim bicikl, negdje čučnuti (odmalena me uče kako je to nekulturno), što se ne mogu protegnuti, sjesti gdje mi se sjedi. I što javnim prostorom posvuda vrebaju ti ledeni pogledi puni negodovanja, iritacije, paranoje.
S druge strane sam, kopajući po svojim dnevničkim fotografijama, počela obraćati pozornost na tjelesne poze bliskih prijatelja. Činilo mi se da tijelo koristimo prilično ograničeno, pa čak unificirano: zna se kako se „normalno“ sjedi na kavi, kako se hoda, razgovara, stoji, čeka… Međutim, na fotografijama izlazaka, tuluma ili putovanja ta ista stišana tijela ulaze u neku novu dimenziju: postaju ekspresivna, divlja, radoznala, otvorena, i kao da poprime nešto dječje.
Nakon što su se ta dva impulsa međusobno povezala, krenula sam u akciju i eksperimentiranje s kamerom. Najprije sam samu sebe fotografirala, zatim prijatelje. Odlazili bi na određene lokacije, na kojima sam im zadavala zadatke kako bi se opustili ili stupili u interakciju s okolinom. Zanimalo me kako će se osjećati i ponašati u poznatom urbanom okruženju ako se njihova tijela drukčije (direktnije) pozicioniraju prema samom prostoru. Jednima je to bilo zanimljivo i zabavno iskustvo, dok se drugi nisu uspijevali prepustiti, primarno svjesni činjenice da ih netko možda gleda. Paralelno sam i teorijski počela istraživati razne aspekte koji oblikuju našu tjelesnost i naš odnos prema prostoru. Zanimala me je uloga norme, onoga što podrazumijevamo da je normalno ponašanje i kretanje, a zapravo je naučeno i proizvoljno.
U završnoj sam fazi fotografski odlučila uključiti i slučajne prolaznike. Rad sam nastavila fotografirajući Anitu Čeko, blisku prijateljicu i kolegicu s dramaturgije. Otpočetka smo se razumjele, što je sam proces rada učinilo uzbudljivim i zabavnim. Unaprijed bih tražila lokacije, doba dana, birala odjeću, tjelesne poze i radnje, zamišljala što uopće želim, što bih voljela vidjeti u tom javnom prostoru i promatrala kako se ljudi kreću. I tako smo tjednima i mjesecima ritualno izvodile sitne akcije po gradu.
Na fotografijama su predmeti i ljudi fiksirani, a prizori se doimaju pročišćeno. Boje su pak, primijetila sam, intenzivne i žive, naglasak je pretežno na odjeći tvoje prijateljice?
Bilo mi je bitno da fotografije budu što čišće, što je često bio izazov zbog prometa, pješaka i ostalih nepredvidivih elemenata, zbog čega smo imali i niz neuspjelih pokušaja. Boju sam na neki način pokušavala istaknuti i razigrano uklopiti u logiku signalizacije urbanog prostora.