Tri lica potoka Črnomerec

Promišljajući što bi sve program Kvartovski objektiv mogao i trebao biti, shvatili smo da želimo zajednički istraživati prostor kvarta kroz niz participativnih, međusobno povezanih sadržaja. Cilj je percipirati i oblikovati sadržaje grada, pozitivno utjecati na značenje povijesnih, emocionalnih i drugih sačuvanih slika kako bi pomoću njih potaknuli pozitivnu promjenu odnosa prema prostoru i ljudi jednih prema drugima. U projektu je osobit naglasak na fotografiji kao mediju u kojem se ljudi bez formalnog umjetničkog obrazovanja mogu izraziti, sudjelujući u dokumentarno-umjetničkim istraživanjima, kulturološkim i antropološkim uvidima, osvještavajući prostor i istovremeno u njega simbolički upisujući osobna iskustva.

Na tragu toga, drugu godinu zaredom obratili smo se Saši Šimpragi, publicistu i aktivistu iz Zagreba, čija su flaneristička “osvajanja” grada usmjerena prvenstveno na njegovo poboljšavanje, kao i podizanje svijesti sviju nas na što je potrebno usmjeriti pozornost i gdje je prostor za individualno i skupno djelovanje. Ove godine Saša je u sklopu Kvartovskog priredio dvije šetnje, nazvavši ih “Tri lica potoka Črnomerec”. Šetnje su održane 6. i 13. lipnja 2020., u nadasve vrućim subotnjim prije/poslijepodnevima, a pridružilo se mnogo zainteresiranih hodača, šetača, ljudi koji su željeli vidjeti i čuti nešto o gradu, a što nerijetko izmiče uobičajenim itinererima i interesima.

Na prvoj šetnji potok smo krenuli pratiti od njegovih viših dijelova, s mjesta između Lukšića i Medvedgrada, pa preko invazivnih zahvata koji se provode u njegovoj srednjoj dionici južno od retencije, sve do idiličnog dijela uz ulicu Črnomerački potok sa slapovima, mostićima, patkama i ostacima onog što je ta šetnica nekad posjedovala. Naime, taj je dio doživio drastičnu preobrazbu jer je zbog uređenja korita potoka i rješavanja pitanja kanalizacijskih otpadnih voda iz obližnjih kućanstava, dio kojih ih desetljećima nelegalno ispušta u potok, prvo proširena sama šetnica kako bi pojedinim mjestima mogla pristupiti teška mehanizacija. Posljedice ovih zahvata su nevjerojatne, kao i promjene koje su nastupile u svega nekoliko tjedana, a odrazile su se na biljne i životinjske vrste te dijelove sadrenih i drugih vrsta tla uz koje je potok vijugao. Isto tako suočili smo se da uz uređene dijelove nema klupa za odmor, osim jedne na samom početku šetnice, dok je druga nedaleko retencije smještena ispod usahle breze, nerijetko okružena golemom količinom smeća.

Jesmo li bili voajeri ili pješaci (da se referiram na Michel de Certeaua)? Da bismo iskoračili iz “sigurne” zone promatrača, u ulici Veliki potok nedaleko okretišta u Lukšićima, razgovarali smo s tamošnjim stanovnicima. Podsjetili su nas na kravice koje su pojedina kućanstva držala još prije koju godinu, pokazali su nam stare drvene kuće koje čekaju što će im sudbina donijeti. Uživali smo, čudili i živcirali se; uz nas je u jednom trenutku teatralno proletjela čaplja koja inače u gornjoj zoni, nedaleko retencije, lovi žabice i drugu raspoloživu hranu. S nevjericom smo gledali ogromne listove lopuha i ogromni lonac iz kojeg su marendali radnici.

Šumsko i rezidencijalno lice potoka u donjoj zoni, južno od okretišta Črnomerec kao polazne točke obje šetnje, naglašeno je urbanizirano. Njegov tok zavija uz nova naselja, unoseći u većinom pravilan raster planiranih naselja jednu vrstu začudno bliskog susreta prirode i grada. Uz potok, doživjeli smo pojam grada kao mjesta “preobrazbi i prisvajanja” (de Certeau), podložnog intervencijama i iznenađenjima na koje smo putem naišli. De Certau kaže da se gradovi “raspadaju istodobno kad i procedure koje su ih ustrojile”. Pa kako već dulje vrijeme svjedočimo raspadanjima onog što od grada očekujemo, nadamo se da je žamor naših koračaja pridonio novim promišljanjima što i kako možemo djelovati.

Odabrane fotografije snimili su hodači-šetači.

Sandra Križić Roban