O izložbi “YU: Izgubljena zemlja” Dragane Jurišić

O nedavno održanoj izložbi Dragane Jurišić YU: Izgubljena zemlja piše Renata Filčić 

 

U okviru Međunarodnog festivala fotografije Organ Vida u Galeriji AMZ-a 8. rujna 2017. otvorena je izložba YU: Izgubljena zemlja, ciklusa Dragane Jurišić koji je na prošlogodišnjem festivalu predstavljen fotoknjigom. Iako to naslov može asocirati, Dragana Jurišić nije jugonostalgičar, što i sama često tvrdi. Fotografijama ne traži povratak bivšeg sistema, ne veliča i ne slavi nekadašnje idole, ne koketira s politikom i ne provocira. Ovaj intiman ciklus osobna je priča o pokušaju vraćanja dijela identiteta.

 

 

Where do you come from?
From Yugoslavia.
Is there any such country?
No, but that’s still where I come from.

(jedan od tekstova / legendi izložbe YU: Izgubljena zemlja)

 

Festival ovom izložbom nudi novu interpretaciju ovogodišnje teme Novi građani. Dragana nikad nije trebala biti novi građanin. U jednom kratkom razdoblju – ne mijenjajući svoju lokaciju, okolnosti, ona je to nehotice postala transformacijom općeg mnijenja, osjetnom promjenom atmosfere i iznenadnom promjenom u percepciji – drugih. Uvrnuta psihologija i etika rata uništila je sve dotadašnje vrijednosti: zajedništva, prijateljstva i čitavu jednu narodnost.

 

 

Rijetke sačuvane fotografije iz razdoblja njenog djetinjstva, izložene u galeriji, dragocjena su materijalna uporišta njenog jugoslavenstva – narodnosti koje se ne želi i ne može odreći. Ne pripadajući nijednoj strani – ni Hrvatskoj zbog srpske narodnosti majke ni Srbiji zbog prebivališta u Slavonskom Brodu i oca Hrvata – Dragana je lišena slobode odrastanja  i cjelovitosti identiteta. Granatiranjem zgrade potvrđen je status obitelji Jurišić kao stranih građana.

Rekreirajući put Rebecce West na temelju knjige Crno janje i sivi soko (1941.), koji je ova spisateljica poduzela na području Jugoslavije i cijele Europe na rubu Drugog svjetskog rata, Dragana pokušava povratiti svoju domovinu i ono što joj je predstavljala – slobodu, pripadnost i bezbrižnost. Koristeći knjigu kao putokaz prisvaja Westine doživljaje Jugoslavije i nadograđuje ih zapisima osobnih doživljaja na rubovima stranica. Obimna izložba u galeriji AMZ-a zgusnuti je fotografski prikaz posjećenih lokacija sa stranicama knjige kao legendama.

 

 

Izdvaja se fototapeta nasuprot ulaza galerije. Vedar dan, tipično hrvatsko predgrađe, cesta i neuređen okoliš. Stariji čovjek u fokusu stoji u travi pokraj ceste pažljivo držeći maslačak u ruci. Poluokrenut leđima ne vidimo mu sasvim lice, ali uspijevamo iščitati bezvoljnu opuštenost lica i čežnju u pogledu uprtom u maslačak. Njegova svakodnevna kućna odjeća i pomalo sirov ambijent kontrastiraju ozbiljnosti i obuzetosti maslačkom. Stereotipan je prikaz dijete s ubranim cvijetom kao simbol dječje nevinosti i čistoće, bezbrižnosti. Prikaz starijeg čovjeka u istoj situaciji prikaz je retrospektive gubitka, čeznutljivog osvrtanja za izgubljenim, prošlim, boljim. Pahuljasti, krhki maslačak u ruci čovjeka lišenog dječje bezbrižnosti postaje simbol prolaznosti, mijena.

 

 

Draganine bilješke potisnute uz rub teksta otkrivaju povod izrazu lica čovjeka – dječak je preminuo. Nižući kratke, odsječene, nedovršene rečenice s istaknutim vremenom zapisa Dragana oslikava mučno čekanje i tupost obitelji u nevjerici. Podcrtan tekst u knjizi Rebecce West dramski je prikaz skulpture Pietà, Marije s umrlim Kristom, i mirenja s tragedijom. Smrt Krista, kao simboličkog utjelovljenja dobrote, nevinosti i nezaslužene, prerane smrti, izjednačena je s tragičnom smrti djeteta, a tuga Marije s unutarnjom dramom oca.

Draganin tekst, fotografija i Rebeccin tekst začudno su i dirljivo preplitanje ljepote i smrtnosti. Dok Rebecca West doživljaj pokušava utisnuti u sjećanje riječima, Dragana ljepotu tuge bilježi fotoaparatom. Ujedno je to i Draganina tuga jer opisani foto-narativni rad može se promatrati kao sinteza cijelog ciklusa.

U prvom planu fotografije nije tijelo dječaka pod bijelom plahtom već tuga i mučno raskrštavanje oca s nadama i željama za sina. Tako fokus ciklusa nije raspad Jugoslavije već Draganina rezignacija. Iznenadni gubitak dječaka – Draganina je davno otpuhana Jugoslavija i mogućnost za mirno odrastanje. Tup pogled starca prema maslačku želja je za povratkom izgubljenog doma kakav je Dragani ostao u sjećanju, ali i gorko žaljenje – jer je na kraju ipak neporecivo stran i izgubljen.

Gently, he blows.

 

Dragana Jurišić fotografkinja je sa stalnom adresom u Dublinu. U svom radu bavi se pitanjem identiteta, roda, sjećanjem i posljedicama izgnanstva.

Za one koji su propustili izložbu u Galeriji AMZ-a, ostale fotografske priče i doživljaje Dragane Jurišić moguće je pogledati (i pročitati) ovdje.