Zapis uz Anine Brsalje

Nisam sigurna koji je pravi način predstavljanja knjige sastavljene od mnogo desetaka fotografija, snimljenih na jednom, uvijek istom mjestu. Fotografije u knjizi ne govore samo o autoričinoj vizualnoj praksi. Svjedoče o vremenu, onom koje se razvija sporo, drukčije nego smo naviknuli. Listaju se i ovise o dodiru, o ritmu pokreta ruku koji pomažu da se uvedemo u tu sporinu. Anino vrijeme. Davne 1844. William Henry Fox Talbot u The Pencil of Nature zalaže se za korištenje povećala kako bi se inače nevidljivi detalji približili gledatelju. Na sličan način zamišljam kako je moguće “uroniti” u Anine snimke, pridržavajući lupu pomoću koje ćemo možda doprijeti do onog dragocjenog i rijetkog što se u njima skriva.

Seriju Brsalje doživljavam poput svojevrsne ploče u koju se u određenim vremenskim razmacima upisuje neki sadržaj. Relativno mali formati, veličinom izjednačeni u izložbenom postavu i u knjizi, pozivaju na korištenje povećala, no kroz leću dopire tek mala količina podataka. Ta fiktivna leća, za koju ne znamo hoće li je netko trebati ili neće, pomaže u gledanju bez da pritom posreduje bilo koji detalj iz autoričina privatnog života. Količina oblaka i više ili manje zapjenjeno more tek su popratni efekti čitavog niza odluka koje su prethodile samom snimanju, svim onim događajima od kojih se trebalo odmaknuti da bi se stiglo na to mjesto i snimilo željeni prizor.

Ne znam koji redoslijed Ana izabire za izložbeni postav ni koji je na kraju odabran za knjigu. Tijekom dugog razdoblja fotografiranja, koje je odvija kroz dvadeset godina, događaji su se međusobno isprepleli, funkcioniraju poput sjećanja na određene životne trenutke koje nekome prepričavamo, skrećući vremenski kontinuitet prema našim trenutnim potrebama. U krajnjoj liniji, ima li ikakve veze koje je godine i kojeg mjeseca na Brsalju sjalo sunce ili je bilo oblačno? Više od toga zanima me što se ugradilo između dva snimanja, koji su to putovi kojima je autorica prošla, na koga je mislila, koje je iskustvo pritom stekla. Što se promijenilo kroz sve te godine?

Scena koju posreduje podsjeća na snimke koje bismo mogli pronaći u nečijem obiteljskom albumu; istodobno, riječ je o kulturalnom konstruktu koji utječe na način kako gledamo. Brsalje nisu čista slučajnost kako fotografiju u Svijetloj komori uz ostalo naziva Barthes; one su namjerna slučajnost i određuje ih ljudsko iskustvo koje je naizgled jednostavno. To iskustvo posredovano nam je repetitivnom akcijom koja funkcionira kao katalizator događaja, koja je u ulozi imagiranog okvira unutar kojeg se formira svjedočanstvo o nečemu zanimljivom. No to zanimljivo izmiče, nije nam dostupno, pripada isključivo autorici koja gotovo intuitivno, snimanjem, podsjeća gledatelja na protok vremena i događaje koji mu pripadaju.

Fotografiju već odavno ne smatramo samo indeksom prisutnosti; ona je sâma događaj i aktivni sudionik društvene prakse koja do neke mjere inicira komunikaciju. No fotografije Aninog Brsalja omogućuju nam da u interpretaciju uvedeno i pojam dodira. Gledanje je uz ostalo taktilno, ono izravno upozorava na prisutnost tijela. U slučaju Brsalja, fotografije navode na dodir. Možda ne toliko na njihovo izravno dodirivanje, nego su sposobne prenijeti nam informaciju o fizičkom kontaktu koji se događa u trenutku snimanja. Svaki put kad se Ana vratila na to mjesto koje je odabrala za snimanje, osigurala bi ravnotežu tijela naslanjanjem na jedno malo uleknuće u kamenu. Možda bismo mogli to nazvati dodirnutim, ali i dodirljivim snimanjem. Snimanjem u kojem upravo taj tjelesni aspekt osnažuje. Jer trenutak kad tijelo dodiruje kamen funkcionira poput otkucaja vremena koje se razvija sporo, nejednakim ritmom, ne onim precizno uglavljenih brojčanika nego nekim nečujnim otkucajima o kojima ne doznajemo pojedinosti. Brsalje su poput unutrašnjeg sata koji otkucava u autoričinom ritmu, čini se posve nezavisno od svih nas. U međuvremenu, oštećen kamen je zamijenjen. Je li moguće uspostaviti novi režim dodira i ravnoteže?

U njezinom pogledu kao da ne postoje distrakcije. Kao da, nakon što je bržim ili sporijim ritmom stigla do tog mjesta, ostaje usredotočena na izdvojeni trenutak koji ničim nije ugrožen. Ni prolaskom broda, ni pticom ni plivačem. Nije to put koji je prolazila snimajući neke druge serije, zainteresirana za proces svojeg ili tuđeg sjećanja, rekonstruirajući u mislima događaje koji su je i potakli na kretanje. I u tim drugim serijama osjećali su se pokreti njezina tijela, barem sam ih ja tako doživjela i opisala. Brsalje doživljavam drukčije; ta serija kao da uspostavlja intiman odnos s gledateljem istodobno ostavljajući mogućnost za interakciju sa širom zajednicom. Brsalje su poput haikua, sastoje se od tri linije stiha čiji će se samoglasnici spojiti u poetskom hučanju vjetra i šumu valova. Snaga tih fotografija je podnošljiva, sazdana od skrupoloznog realizma. Snimke nagovaraju na emocije i sentimente, iako u njima dominira izvjesna suzdržanost, zadržavanje naizgled identičnih razmaka. Ti razmaci funkcioniraju poput sidra kojime se osiguravamo u vremenu, kako nam ono ne bi izmaklo i kako bi ga obilježili nekim svojim postojanjem.

Fotografije su mnogo više od pukog prikaza svijeta. Već odavno nisu samo dokumenti vremena, postojanja, događaja. Fotografije nas umrežuju, uspostavljaju odnose među ljudima i sudjeluju u distribuciji razumijevanja onog što vidimo. One su vizualni medij ali one ne govore samo o vizualnoj praksi. Brsalje uz već spomenuto doživljavam kao Aninu seriju autoportreta. Umjetnički fotografi često su prisvajali ideju korištenja prirode kao metafore sebe samih. Snimajući prirodu čiji su dio u stvari otkrivaju svijet koji je dosad bio skriven. Konačni rezultat takve prakse je prikaz kojemu je ostavljeno da govori sam za sebe, pa i o tome kako je tijekom tog postupka priroda bila podvrgnuta određenim procesima i postala dijelom umjetnikove psihe. I Brsalje su neka vrsta autoportreta, samo-zagledavanja u odnosu na brojne životne aspekte koji ostaju neizgovoreni no znamo da su prisutni; one su arhiv vremena, autobiografska kartoteka čiji su listovi gledateljima teško čitljivi, jer će se uglavnom zadržati na primarnom sadržaju. Riječima Francisa Brugierea, “Ono što obitava u snimcima teško je odrediti … sve dok konačno ne postane stvar izvan onog što je prikazano …”.

Sandra Križić Roban, rujan 2017.

Ana Opalić Brsalje
Zagreb, 2017.
vlastita naklada: Ana Opalić
suizdavač: Ured za fotografiju
urednice: Ana Opalić, Ivana Vučić
fotografije: Ana Opalić
tekst: Razana Vojvoda
dizajn: Hamper studio (Ivana Vučić i Tom Jura Kačunić)
prijevod: Dora Casey
lektura: Jelena Topčić