Žižićev “Arhiv promjene” u Galeriji SC

Galerija SC poziva na otvorenje izložbe umjetnika i dugogodišnjeg suradnika Kulture promjene SC-a Damira Žižića pod nazivom Arhiv promjene u srijedu, 7. 11. 2018. u 20 sati.

Arhivi – kao dokumenti – posjeduju moć nad oblikom i usmjerenjem povijesnih znanosti, kolektivnim sjećanjem i nacionalnim identitetom, nad načinom na koji razumijemo sebe kao pojedinca, grupu i društvo. ¹

Arhivi su nužni za očuvanje povijesnih činjenica, no oni nose i određenu moć. Već samom odlukom što će se arhivirati gradimo, odnosno brišemo i usmjeravamo informacije koje će (p)ostati poznata povijest. Nedavno je u Studentskom centru u Uredu kulture morao intervenirati Državni arhiv kako bi pojedincima objasnio da se arhivi (ili ono što tek mora postati arhivom) ne uništavaju. Na žalost, povijest ove institucije u više navrata bilježi trenutke u kojima su se dokumenti bacali u kontejnere. Zapravo je izuzetno zanimljivo kako je kultura  uopće opstala u okruženju koje ju ne razumije, mogli bismo reći i ne želi. Možda je upravo takva marginalna pozicija unutar velike institucije bila plodno tlo za razvijanje drugačijeg, onog koje prkosi masovnom ili samo pokušava pronaći svoj jezik a da ga u tome nitko ne cenzurira ili ometa.

U ovom trenutku  događa se upravo suprotno, a fotografije Damira Žižića postale su vrlo vrijedna arhiva svega što se u Kulturi Studentskog centra zbivalo unazad dvanaest godina, što je ljetos prilično nasilno prekinuto Žižićeva suradnja s Kulturom promjene započela je u lipnju 2006. godine na &TD-ovoj predstavi „Grmače“, kada je još kao student jednostavno postao dio mladih koji su htjeli raditi i učiti, što im je ovaj prostor kao za to idealan poligon i omogućio. Nakon angažmana u kazalištu, sa stasanjem i razvijanjem programa Kulture, širio se  kadar njegova objektiva na festivale, izložbe, razgovore, predavanja, radionice, koncerte. Njegova uloga dokumentarističkog fotografa određenog projekta ili događaja od dvojakog je značenja, kako u svom eseju definira Martha Rosler; samo bilježenje određenog trenutka neminovno nosi određeno historijsko značenje; u isto vrijeme, fotograf ne može napraviti odmak od estetske dimenzije medija koji koristi, što fotografiji daje i ahistorijsko značenje. Žižićeve fotografije isto su tako splet ove dvostruke i neminovne igre. Prenoseći informaciju koristile su se kao materijali za medije, za vizuale za najave i promicanje predstava, kao dokument otvorenja, ali one koje nisu odabrane za tu svrhu nose informacije o onim „nevidljivim“ trenucima, momentima iza scene, brojnim ljudima koji su dio programa iako ne u prvom planu ili čestoj publici koja i sama stvar kontekst. Ova izložba niz je tih trenutaka.

Posebnost arhive Damira Žižića u beskompromisnom je pohranjivanju. Stoga je i odabir radova za ovu priliku bio dugotrajan – i emotivan – proces. Ovi dokumenti nemaju samo povijesni i dokumentarni značaj, oni ocrtavaju potrebe „naručioca“, ali i stremljenja stvaraoca; uz svrhu za koju su nastali, pokazuju i širinu nastanka u svom organizacijskom, društvenom i kulturnom kontekstu. Kroz postav prikazanog sadržaja naglašava se granica između galerijske praznine i koncentrirane prisutnosti fotografija kojih jesmo ili postajemo dio. Fotografijâ na kojima su mnogi od nas, uključujući i autora, kulturno promijenjeni. (Iz teksta kustosice Marte Kiš.)

¹ Schwartz, J. M., & Cook, T. (2002). Archives, Records, and Power: The Making of Modern Memory. Archival Science 2, str. 1–19.