Silvestar Kolbas
Fotograf, filmski snimatelj i redatelj. Rođen 12. travnja 1956. u Petrovcima kraj Vukovara, odrastao u Vinkovcima. Diplomirao filmsko i TV snimanje 1982. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Na Akademiju se upisao radi fotografije, isprva ne mareći za filmsko snimanje. Rana izlaganja vezana uz Filmsku autorsku grupu Enthiusia Planckiz Samobora i festivale-izložbe Sam snimi film, na kojima 1975. i 1976. dobiva više nagrada. Kao slobodni fotograf od 1977. do 1985. ponajviše radio za časopis Sam svoj majstor i prateća izdanja, te Školsku knjigu opremajući udžbenike. U istom razdoblju fotografski dokumentirao stare hrvatske domaće obrte po Slavoniji, Lici, Istri i Dalmaciji, što je većim dijelom arhivirano. Od 1985. do 1996. bio zaposlen na Hrvatskoj televiziji kao snimatelj. Snimio veći broj dokumentarnih i igranih filmova. Od 1996. radi na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je danas redoviti profesor. I dalje djeluje kao slobodni snimatelj.
Bio suosnivač i suvlasnik jedinog kina u ratom rušenim Vinkovcima (1994.-1998.). Objavljivao i uređivao stručne radove o snimanju (u Hrvatskom filmskom ljetopisu i dr.). Vodio snimateljske radionice (Ljetna škola medijske kulture Hrvatskog filmskog saveza, 2000.-2005., i dr.).
Redatelj dokumentarnih filmova Sve o Evi, 2003., Auto-portret, 2010., 20 dana na Tibetu, 2011., te Ratni reporter, 2011. U svojim filmovima koristi vlastite fotografije ili problematizira medij fotografije.
Iako je profesionalnu karijeru započeo kao fotograf, danas fotografira samo ono što želi.
- Izložbe
-
Samostalne izložbe:
- 2011. 20 dana na Tibetu, Galerija Slavko Kopač, Vinkovci
- 2010. 20 dana na Tibetu, Galerija Prica, Samobor
- 2010. Auto-portreti, Galerija Lang, Samobor
- 2009. Dječak, Kula Lotrščak, Zagreb
- 2007. 20 dana na Tibetu, Arheološki muzej, Split
- 2007. 20 dana na Tibetu, Kula Lotrščak, Zagreb
Skupne izložbe:
- 2011. Photodays, Rovinj (finalist u kategoriji Profesionalni koncept)
- 2010. Auto-portreti, Dom HDLU, Zagreb (u sklopu Zagrebačkog salona)
Foto-monografija
- 20 dana na Tibetu, uvodni tekst Dubravka Manola, 2010., Ibis-grafika, Zagreb
- Izjave o radu
-
O seriji 20 dana na Tibetu, 2006
Moja prijateljica Dubravka Manola me povela na putovanje Tibetom u rujnu 2006. Ona voli Tibet. Rekla mi je da je Tibet duhovni centar svijeta. Zanimalo me kako će djelovati na mene.
Cilj je bio pješice obići svetu planinu Kailas, te posjetiti sveto jezero Manasarovar. Preletom preko Himalaja iz Kathmandua stigli smo u Lhasu, te nastavili put preko gradova Gyangtse, Šigatse, Rongbuk pod Everestom, Stari Tingri, Saga, do Tharćena podno Kailasa.
Za trodnevnog pješačenje oko Kailasa vrijeme se mijenjalo od sunčanih + 22o do snježnih –5o uz visinsku razliku od 4500 do 5650m/nm. Po obilasku jezera Manasarovar u Nepal smo se vratili autima, klancem kroz Himalaju.
Putnici:
Tanja Jakir, Vesna Janicki, Silvestar Kolbas, Dubravka Manola, Jordi Parramon, Lana Pocrnja
O seriji Dječak koji trči, 1995-2009
Nataša i ja smo živjeli u njenom stanu u Novom Zagrebu. Volio sam gledati stazu koja se vidjela s našeg prozora. Staza mi je oduvijek ličila silueti dječaka koji trči. Počeo sam je opsesivno snimati, fotoaparatom i videokamerom.
Pokušavali smo dobiti dijete, ali to nije išlo baš lako. Odlučili smo snimati svoje pokušaje. Prizore staze snimljene kamerom ugradio sam u film Sve o Evi, koji priča o rođenju naše kćeri.
Kasnije sam izložio fotografija staze, koje nisam dovodio u vezu s filmom. I dalje sam u njima vidio dječaka koji trči.
O seriji Dječak koji trči V2.0, 2007
Prizore staze snimljene kamerom ugradio sam u film Sve o Evi, koji priča o rođenju naše kćeri. Vremenom sam i fotografije staze počeo poistovjećivati s pričom o Evinom rođenju. I Eva je ubrzo stazu počela smatrati svojom.
Na kornatskom otočiću Gangarou, Eva i ja smo otkrili sličan splet staza. I tu stazu smo posvojili.
O seriji Auto-portreti, 2008-2009
Fotografski dnevnik - Sadržaj ili forma
Mnoge su fotografske radnje koje sam znao odnedavna zatvorene. U njima su većinom radili vrsni majstori, koji su na njima osoben i specifičan način izrađivali portrete ekspresivno koristeći fotografska sredstva poput rasvjete, kontrolirane oštrine objektiva, velikih formata, ili vještine retuša. Njihovi radovi, čak i oni jednostavni poput slika za dokumente, imali su jedinstveni standard, ali su često bivali i vrlo različiti, noseći pečat profesionalne osobnosti majstora koji ih je izradio.
Novi, jednostavni ali strogi propisi o slikama za dokumente s jedne strane, a digitalna revolucija s druge, učinili su svoje. McDonald's princip prodro je i u fotografiju, i to uz zakonsku podršku. Standard, uniformnost, izbjegavanje osobnosti. Za dokumente se možeš slikati svagdje, fotografirati može svatko i bez fotografske naobrazbe, posebno umijeće više nije potrebno. Doduše, i izučeni fotografi također slikaju.
Odlučio sam učiniti malu akciju. U određenom vremenskom periodu, u više hrvatskih gradova, tamo gdje se već budem zatekao, svaki ću se dan ići slikati kod nasumično izabranog, ali svaki puta drugog fotografa sa istim zahtjevom, tražeći slike za dokumente, za osobnu iskaznicu i putovnicu. Uvijek jednako odjeven, u bijelu majicu kratkih rukava, sa istim naočalama, redovito održavane kose i brade. Obećao sam si da ću se truditi svaki dan otići novom fotografu, bez obzira na dnevne okolnosti.
Pretpostavio sam da će slike biti minimalno različite, da ću ja svaki puta ipak malo drukčije izgledati. Hoće li te razlike uopće biti zamjetne? Ako da, zašto? Hoću li se ja promijeniti u tih mjesec-dva koliko bi akcija mogla trajati? Hoće li slika mog lica biti različita zbog (svaki dan drukčijeg) mene, ili zbog (svaki dan drugog) fotografa?
Drukčiji moj dnevni osobni osjećaj, ili zasebne osobnosti fotografa, njihovo eventualno majstorstvo, i njihov dobar ili loš dan? Je li bitniji moj osjećaj sreće, tjeskobe, umora, i možda hladnoće u ateljeu, ili, različiti tipovi kamera, optike, osvjetljenja i načina printanja? Hoću li na slikama ja biti malo ljepši ili manje lijep, ili će neke slike jednostavno biti kvalitetnije? Sadržaj, ili forma? Hoću li dobiti ikakav odgovor?
Ideja istodobnog fotografiranja kod više fotografa-obrtnika oslanja na dojmove koje je na mene ostavila konceptualna scena sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sinula mi je prilikom jednog boravka u inspirativnom umjetničkom okruženju u Beogradu 1980. godine. Dogodilo sa da je realiziram tek sada, malo izmijenjenu i dorađenu.
Sve dosad mi je nedostajao unutrašnji, emocionalni poticaj. Dolazak u Dubrovnik malom Anti, koga kanimo usvojiti, napravio je klik u mojoj svijesti, jednostavno sam otišao fotografu, znajući da ću to ponoviti i sutra, i prekosutra. Što mi je to napravio Ante, ne znam, niti znam kakve to veze ima s njim.
Akcija koja je započeta 15. studenog 2008. u Dubrovniku i završena 20. veljače 2009. u Zagrebu konačno bi trebala uroditi izložbom, a možda i knjigom koja bi tematizirala razlike među hrvatskim portretnim fotografima.
O seriji Kino 'Crvena zvijezda', 2011
Kako sam po zvanju filmski snimatelj, 1991. godinu sam uglavnom proveo snimajući za potrebe Hrvatske televizije po ratom ugroženim područjima Hrvatske, ponajviše u Vinkovcima, u kojima sam odrastao. Kao i svi hrvatski građani koji su imali doticaj s ratnim zbivanjima, još liječim različite traume. No, jedan me se događaj posebno dojmio. Moja je majka svoju mirovinu dočekala radeći u vinkovačkoj knjižnici. Knjižnica se nalazila u samom centru grada, na korzu, gdje smo kao mladi svake večeri šetali i besposličarili. Tamo sam volio dolaziti... U jesen '91, 26. rujna, knjižnica je pogođena raketnim projektilom ispaljenim iz Mirkovaca. Izgorjele su tisuće knjiga i sama zgrada. Tada nisam bio prisutan, nemio čin se dogodio baš nekako između mojih dolazaka. Tih sam dana snimao po Osijeku, Zagrebu i Sisku. No, svejedno sam to osjećao kao osobni gubitak. Sliku plamena koji je gutao knjige doživio sam vrlo bolno. U istom je napadu stradalo i kino, smješteno uz knjižnicu. Prije II svjetskog rata kino je bilo dijelom Hrvatskog doma, isto kao i knjižnica, ali ja ga pamtim kao kino Crvena zvijezda, ili "veliko kino". Trebam li reći koliko i kakvih me uspomena veže za njega? Tamo sam kao mlad sanjao o svojoj filmskoj karijeri, a u stvarnosti snimam njegovo propadanje. (Gradske su vlasti poslije odlučile kino posve srušiti a ne obnavljati, jer će se na tom mjestu graditi novi velebni Hrvatski dom. No to se nije dogodilo, i tu je još uvijek samo neuređeno parkiralište.)
Godinu – dvije kasnije u neraščišćenim ruševinama kina naletio sam na kutije s ostacima filmske vrpce. Vrpca je bila jako zgužvana, prljava i emulzije oštećene od kiše, ali mjestimice se moglo razabrati o čemu se radi. Ne znajući točno zašto, spremio sam vrpcu u plastičnu vrećicu i ponio sa sobom u Zagreb. Dugo se nisam usudio baviti se njenim sadržajem. Tek sam nedavno povećao slike s pronađenih komadića kino-filma. Na jednom komadiću filma je crno-bijela snimka šetnice uz stari most u Mostaru, vjerojatno dio Filmskih novosti koje su se nekad prikazivale kao predigra igranim filmovima. Slike na ostalim vrpcama bile su neprepoznatljive, vremenske nepogode rastočile su kolor sliku u apstraktne mrlje. Povećane, sve te slike izgledaju fantastično. Oštećene snimke Mostara su poput grafika na kojima umjetnik namjerno degradira sliku unoseći elemente vlastitog viđenja vremena destrukcije i vlastitog očaja. Povećani fotogrami u boji iza površinske privlačnosti nasumičnih nakupina boja nose poruku o raspadanju, trošnosti, entropiji. Koliko je to posljedica rata, a koliko prirodnog tijeka stvari? Želim izložiti povećane nizove fotograma s nađenih komadića filmskih vrpci. One u sebi vizualno sažimaju sav rat, i srpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu, i hrvatsko uplitanje u rat u Bosni, i moju nemogućnost da se od svega toga ogradim. Zato i fotografije nastale povećavanjem zaprljanih filmskih fotograma doživljavam kao svoju paradigmu rata, u njima je sadržan sav ratni kovitlac, sva nemogućnost da se iz njega izvučem, i sav osjećaj posvemašnjeg gubitka kojeg mi je rat prouzročio.
- Kontakt
-
|
