Jelena Blagović

Obiteljsko srebro

2007. Propitujući osobnu prošlost kroz naslijeđe vlastite obitelji, postavljam pitanja o važnosti obiteljskog arhiva. Na određena pitanja o sebi, odgovore sam pronašla pohranjene u ladicama antikne komode, u žutilu starih obiteljskih dokumenata i memorabilija. Čuvan generacijama i darivan u naslijeđe kao obiteljski kamen temeljac, ovaj privatni arhiv priča priču moje obitelji. Doživljavam ga kao osobni otisak, moje nevidljivo, a ipak u mnogo slojeva ozrcaljeno ja. Nazivam ga "Obiteljsko srebro".

Prije mene

2009. U seriji fotografija "Prije mene" propitujem vlastiti identitet u odnosu sa svojom majkom, gledajući kroz vrlo opipljivu - materijalnu stvar – majčina ljubavna pisma. Čitanje tuđih ljubavnih pisama, osim s dozom neuljudnog i voajerističkog, povezujem s osjećajima koje pruža njihovo iščekivanje i otvaranje, raznolika tekstura, miris starosti i istrošenosti papira na kojemu su napisana, te sa spoznajom da su bila čuvana sve ove godine. Pisma iz serije fotografija "Prije mene" su pisana od 1968. do 1981. godine, a odnose se na vrijeme od majčinog puberteta do prvih godina veze s mojim ocem. U tom periodu nije bilo Interneta, e-mailova, sms poruka, chatova i ostalih danas dostupnih sredstava komunikacije kojima smo u pravilu zamijenili pisanje pisama. Brzina i površnost današnje pisane komunikacije, te nestabilnost medija gotovo da ne ostavljaju prostora za spoznaju, proživljavanje i emocionalni vremenski odmak od navedenih osjećaja, te ih je gotovo nemoguće čuvati i arhivirati, kao nekada rukom pisana pisma. S druge strane, tema dotiče suptilnost mog odnosa s majkom, koja mi otvara vrata svoje intime, kroz svoja pisma me pušta u svijet njezinih prošlih romantičnih osjećaja i navodi me na preispitivanje mojeg odnosa s njom, te upoznavanje jednog, meni do sada nepoznatog, dijela njezine osobnosti i prošlosti.

O Njoj

2013. Fotografski portret moje majke nastao je iz ljubavi i straha. Ljubavi prema majci i straha od zaborava. U želji da svojim pogledom zabilježim naš odnos, odnos majke i kćeri, te atmosferu roditeljskog doma, ispričala sam priču o Njoj. I o sebi. Dio smo iste sekvence, jer ja sam njena projekcija, a Ona je moja. Mjesto odrastanja uz Nju, za mene je mjesto sjećanja, naš mnemonički pejzaž, no to isto mjesto, bez Nje postaje beznačajno. Kao što će neminovno s vremenom i postati. No, strah je prevladan.
O autoru Tekstovi