Mašin imaginarium

Mašin imaginarium i njegovo nastajanje zauzimaju značajan vremenski okvir, počevši od 2007. do danas, tvoreći nešto poput asocijativnih mentalnih kolaža gotovo spomenarske prirode, i to bilježenih uglavnom mobilnim telefonom. Riječ je o nizu fotografija fizički strukturiranih pojedinačno ili u vidu diptiha i triptiha, a koje postaju svjedoci vremena i osobnoga prostora (životnog i mentalnog, vanjskog i unutarnjeg), ali i pomno razrađena križaljka privatne memorije i društvenoga imaginarija koji prestaje biti samo Mašin. One, također, neprestano graniče između zadatka i projekta, s jedne, te potrebe za komunikacijom, s druge strane, ne dopuštajući vlastitoj estetici – snažno uronjenoj u zakone, međusobno oprečnog, nadrealnog i dokumentarnog – da ih fiksira i značenjski zarobi. Vibrantnost ciklusa ogleda se i u sasvim očitoj slojevitosti interpretacije i rasprave o fotografiji kao danas žuđenom modusu komunikacije (mlađih generacija). Naime, predstavljeni radovi Maše Bajc znače još mnogo više u okviru kontekstualizacije suvremenih fotografskih praksi, moderne telefonije i promjena na žanrovskoj razini koje fotografija doživljava, ali i neminovnih pitanja o destabiliziranoj poziciji fotografije kao umjetničkog iskaza i platforme izražavanja dostupne svima. Imaginarij čine odrazi činjeničnog i apstraktnog, kompromisi između zbilje i fikcije, dokumenti mentalne arhive sup(r)o(t)stavljeni poimanju i konzumaciji trenutnog, a koje objedinjuje isključivo činjenica umjetničkoga postupka, odnosno, činjenica da su rezultat autoričine prikupljačke misije. Oni su, naime, zauvijek lišeni vlastita usidrenja jer će Maša Bajc, ovisno o vlastitoj potrebi ili kontekstu zakona izložbenoga prostora – njima promijeniti mjesto, ukloniti njihov par ili im pridodati drugi. „Ove fotografije i opstaju i ne opstaju u istim diptisima i triptisima“, reći će autorica, čineći ovaj zadatak zauvijek otvorenim diskursom; to je vječno putovanje i nikad zatvorena cjelina, a opet sasvim smislena i razumljiva. Bajc kreira priču ili barem osigurava teren i alate za našu vlastitu konstrukciju priče o nepoznatom nekom u vremenu i prostoru – nepoznatog nečeg. Te refleksije atmosferične izmaglice i razotkrivanja intime privatnog i javnog bivanja čine se kao spomenar upisa o kolektivnoj sjeti, samoći i izolaciji, a čija savršeno ispolirana estetska dimenzija priječi da u njih u potpunosti uronimo, ostavljajući privlačnost tuge kao poželjnoga umjetničkog participativnog iskustva – negdje daleko i izvan, negdje gdje je Maša Bajc zabilježila određeni kadar, a gdje naše oko nije bilo niti će ikada o tome znati. Konačno, još jedna od magija (a kojima ova serija obiluje), krije se upravo u (ne)spojivosti modernosti i ponekad zaglušujuće prisutnosti popkulturnog, s idejom starom kao svijet – idejom skupljanja, bilježenja, pomnog preslagivanja i dugotrajnog promišljanja i stvaranja; idejom čija iskra, možda, može rasplamsati i jednu umjetničku misao u jedan – životni projekt. (Martina Bratić, "Mašin Imaginarium – Svijet oko, između i izvan")

Poslije tišine // Scapes // Ne-obične stvarnosti

*Prema dogovoru s autoricom Mašom Bajc zajedno u jednoj cjelini predstavljamo tri serije "Ne-obične stvarnosti", "Poslije tišine" i "Scapes". // Maša Bajc u seriji "Ne-obične" stvarnosti koristi se fotografijom kao idealnim (pomoćnim) sredstvom bez kojeg proces sjećanja nije moguće zamisliti. Odluka o trenutku okidanja perpetuira se kroz dulje razdoblje, uvijek iznova, bez obzira na doba dana ili mjesto. Ponekad snima dok boravi u prostoru između, u zraku, bilježeći optičke senzacije koje su okidači za čitanje intimnih stanja. Niz uzaludnih tragova malog psa koje je ostavio na dinama možda ćemo dovesti u vezu s općim ljudskim stanjem. A možda će to tek biti povod za rekapitulaciju nekog našeg, kameri nevidljivog sjećanja. (Iz eseja Sandre Križić Roban o seriji "Ne-obične stvarnosti".) // Serija "Poslije tišine" je u svojoj esenciji testament vremenu, prostornosti, osjećaju, i smrtnosti. Maša Bajc u nizu fotografija predstavlja nelinearno istraživanje vlastite slobode i ideje utočišta, s potragom i pitanjem gdje su granice naše vlastite percepcije prostora i realnosti, i što ih izgrađuje. U svemu tome je stvorila radove koji egzistiraju u jednom naoko paradoksalno opipljivom, realnom, doživljajnom ali i dalekom, efemernom svijetu. Maša je u svojim radovima zaokružila bezvremensku povezanost čovjeka s prirodom, u kojoj trenutak nakon tišine postaje upravo onaj kada mi jesmo, i svijet (naš unutarnji ili vanjski) promatramo u najzornijem stanju. (Iz eseja Ana-Marije Petričević o seriji "Poslije tišine".) // Uranjanje i rastapanje granica - "Scapes" Maše Bajc bilježe viziju pogleda koji je svoj fokus fiksirao u beskonačnom. Kad se zagledate u daljinu stvari počinju gubiti jasne obrise. I doslovno i metaforički. Kada "gledate kroz nekoga" (moglo bi biti i "kroz nešto" ali se to obično ne spominje jer ima manje emocionalnog naboja), taj se trenutak pokazuje kao odsutnost: ne vidim te znači nisam tu ili ne mogu te vidjeti jer nisam na istom mjestu na kojem si ti. Dijelimo isti prostorno-vremenski trenutak, ali se koordinate naših egzistencija ipak ne poklapaju. Gledam u tebe, a ipak ne vidim, i ti vidiš da te ne vidim. Uranjanje" Rekla bih da je Maša uspjela zabilježiti to stanje pogleda. Preciznije ono što takav pogled gleda, njezina fotografija bilježi viziju uronjenog pogleda. I zaista vizija uronjenog pogleda poznaje drugačiju prostornost: duboku, gustu, neograničenu. Ta prostornost uvijek pomalo nalikuje na vodu ili, možda, na emulziju nešto veće gustoće. Onu koja zaglušuje zvukove i usporava kretanje. Pitat ćemo gdje je snimljeno, jer ova fotografija ničim ne otkriva stvarnu prostorno-vremensku koordinatu svoga referenta. Ona otkriva zanosnu moć fotografije da zabilježi nedohvatljivost svijeta. Iako snimljeno jednako nam je neuhvatljivo. (Iz eseja Marine Viculin o seriji "Scapes".)