Mrvljenje

Silvestar Kolbas – Fotokemika

18. 12. 2020. – 7. 2. 2021.
Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb

 

 

 

Mnoge su tvornice u Hrvatskoj, ali i u ostatku istočnog dijela Evrope, doživjele sličnu sudbinu kao i Fotokemika. Rad kao jedno od ljudskih prava stečenih na težak način odjednom se prestao smatrati nečim pozitivnim. Žudnja za uskakanjem u posljednje vagone globalizacije, koja se uz ostalo očitovala i tržišnom ekonomijom i njezinim nesagledivim posljedicama u bivšim socijalističkim državama, presudila je mnogima. Ponekad se čini da je okolina koju dijelimo odjednom ispunjena prazninama na kojima su nekad postojali tvornički objekti. Doduše, politika njihove implementacije u gusto naseljene gradske četvrti danak je nemogućnosti da se u prošlosti anticipirao nagli porast stanovništva i intenzivna izgradnja. No pojedini objekti doista su nepravedno “skončali”, a njihovi ostaci svjedoče o nečemu što smo imali i prema čemu se jedan dio društva ne može odrediti. Upravo jednoj takvoj “sudbini” posvećen je projekt Fotokemika Silvestra Kolbasa, čije je izložbeno izdanje predstavljeno u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu.

 

 

Izložbeni prostor slijedom dugogodišnjeg istraživanja, pretvoren je u privremeni arhiv ostataka onoga, na što je Kolbas naišao obilazeći godinama bivši pogon u Samoboru. Onaj zagrebački odavno je srušen, a bilo koja pomisao na ono što je Fotokemika proizvodila i što je značila, naprosto je nestao iz javnog diskursa. Dakako da to uz ostalo ima veze i s prelaskom iz analogne u digitalnu tehnologiju, prestanka potražnje za filmovima, a i fotopapiri evidentno više nisu bili potrebni u onom obliku i mjeri koliko ih je Fotokemika proizvodila. No unatoč zaklinjanju u digitaliju, sve se više fotografa okreće prema starim tehnikama, izučava kemikalije, a pojedini se čak odvažuju i izgrađuju kamere kako bi njima postigli ono što su zamislili. U svim tim postupcima (koji podsjećaju na kretanje korak naprijed, dva unatrag, ili tako nekako) nailazimo na nestanke, pa i namjerno uništavanje proizvodnih pogona, najčešće zbog interesa “poduzetnika” zainteresiranih za skupe građevne kvadrate. I što nakon toga ostaje?

Ponekad, dovoljno je pogledati kroz prostor. Gledati ljušturu Kamenskog, nedaleku Tvornicu duhana Zagreb; malo dalje od toga bivšu ciglanu na okretištu Črnomerec, i tako dalje, i tako dalje. Put do Samobora, ili gdje god krenuli, popločen je ruševinama tranzicije. Prizori napuštenih tvornica poslužili su mnogim umjetnicima koji su ih snimali, progovarajući o aktualnom društvenom stanju, odnosu politike prema prošlosti, ili nečem drugom. No vremenom, počeli smo se pitati što s takvim prizorima? Što s još jednom u nizu serija koje se obraćaju javnosti tragajući za vizualnim dokazima važnosti pojedinog objekta za osobnu i kolektivnu egzistenciju? Takva pitanja nisu potrebna kad je riječ o Fotokemici, jer Kolbas ne traga za živopisnim detaljima ruine koju je pohodio. Njegov interes proizlazi iz potrebe posvećivanja fotografiji na način koji je odavno stekao, još u djetinjstvu, kad bilježi prve svoje fotografske postupke. Ovim projektom istražuje, uz ostalo, materijalnost fotografije, nastoji stupiti u vezu s ljudima koji su u Fotokemici radili, i možda sudjelovali u pojedinim tehničkim otkrićima o kojima danas samo slutimo. Pa iako je dio građe ove tvornice završio u Hrvatskom državnom arhivu, pojedina su pomagala i danas obavijena nepoznanicom, pitanjima čemu je nešto služilo, što se pomoću njih postizalo. A do odgovora se ne stiže uobičajenim istraživanjem arhiva, jer oni se kriju među rijetkim ljudima čije pamćenje prenosi određena znanja.

 

 

Trebalo je mnogo toga restaurirati: 67 filtere svjetiljki koje su omogućavale rad u zatamnjenim uvjetima, recimo, ili onu napravu koja je mjerila protočnost vode korištene prilikom ispiranja. Kolbas tragove na koje je nailazio pažljivo prikuplja, arhivira i zatim fotografira film koji nije otvorio, već ga poput ready-madea zadržava u kazeti i zlatno obojanom metalnom omotaču, smatrajući ga “Onim filmom” čije tehničke parametre ne znamo, ali shvaćamo što je njime želio reći. U pojedinim postupcima pomažu mu bivši zaposlenici, poput Ivice Majdaka , bivšeg laboranta bez čijih znanja finese oko razvijanja ne bi bile lako rješive. Pa i one role, desetmetarske, ali i više desetina metara dugačke, na koje se tko zna što razvijalo, našle su svoje mjesto na izložbi, uz neizbježno pitanje – kuda s njima poslije? Kuda s bazenima u kojima su fotografske kupke otkrivale motive i tuđa sjećanja, koja možemo samo zamisliti? Što s vratima koja više nikud ne vode, starim rasvjetnim tijelima koja je minuciozno nastojao restaurirati Luka Matić? U krajnjoj liniji, može li improvizirani foto studio, koji je Kolbas organizirao u bivšoj tvornici, išta promijeniti? U jednom dijelu samoborskog pogona krematorij je za kućne ljubimce, u ostatku, razmrvljeni ostaci nečega čega smo se olako odrekli, bez da se gotovo itko osvrnuo za sobom.

 

 

I na kraju, same fotografije, crnobijele, razvijene na papirima čiji su rubovi dijelom neravno odrezani, uvećane kako bi krhotine došle do izraza. Na jednom snimku ostaci su filmova u kazetama, izbačeni na tlo i prekriveni nježnim slojem inja. Raspoređene na raznim stranama, fotografije kao da analiziraju fotografske postupke o kojima malo znamo, iako se zaklinjemo u poznavanje povijesti i važnosti ovog medija. Otopine, stolovi s prašinom, predmeti za koje izmišljamo svrhu, golemi, kružno ošišani šimširi koji su nekoć okoliš tvornice oplemenjivali svojom postojanošću, brojke na “jahačima” iz arhiva čiji nam je sadržaj nedostupan – sve su to postaje Kolbasovog fotografskog puta kojim je davno krenuo, u vrijeme dok su imena proizvoda koje je Fotokemika proizvodila ponosno odjekivala. Ono što plijeni pažnju je slojevitost ovog projekta, činjenica da se ne zadržava na slikovnim (pa i slikovitim) efektima napuštenog prostora, nego iz njega crpi energiju, u mraku pronalazi dovoljno svjetla da onaj sebaldijanski trag, o kojem piše kustosica izložbe Leonida Kovač, pronađe svoj put u sadašnjost. Jer je sve ostalo – briga o radnicima, svijest o dizajnu proizvoda za tržište (gdje se prisjećamo sjajnog Dušana Bekara, glavnog dizajnera Fotokemike), imena pojedinih proizvoda na temelju kojih su brojni ljudi bili obrazovani i stručno usavršeni, ostaje “na suhom”, u bazenu čiju kupku više nitko ne zna niti može spremiti.

 

Sandra Križić Roban

 

*Fotografije: Sandra Križić Roban