“Svi moji dosadašnji radovi direktno su vezani uz vlastita iskustva odrastanja, identiteta, obitelji te mjesta u kojem sam proveo većinu djetinjstva.” – razgovor s Denisom Butorcem

Denis Butorac diplomirao je fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti 2019. godine. Njegov rad tematski je obilježen osobnim iskustvom i obiteljskim odnosima. Fotografski ciklusi Homesick, Poslanica, Tri moja brata i Noću je hladnije nego vani temeljeni su na pojedinom aspektu autorovog identiteta koji vizualno razrađuje. Izuzev fotografske serije  Tri moja brata koja je dokumentarnog karaktera, fotografije Denisa Butorca vizualni su simboli jasno čitljivi unutar ciklusa te delikatan i profinjen prikaz teških tema i ponekad grubih motiva. Izlagao je na brojnim skupnim te šest samostalnih izložbi, dobitnik je Nagrade Marina Viculin te nagrade GALUM na 35. salonu mladih. S Denisom Butorcem razgovarali smo o njegovom dosadašnjem radu i planovima za budućnost.  

Tvoja prva samostalna izložba bila je Homesick iz 2018 godine. Riječ je o ciklusu fotografija na kojima prikazuješ pomno aranžirana mrtva životinjska tijela kao svoj način sudjelovanja u obiteljskoj tradiciji kolinja. U toj je fotografskoj seriji vidljiv tvoj zreli pristup mediju. Možeš li nam reći nešto o počecima svojeg bavljenja fotografijom. 

Homesick je rad nastao na prvoj godini diplomskog studija fotografije na ADU i zapravo je moj prvi ozbiljniji umjetnički projekt te ujedno i prva samostalna izložba. Rad kao i izložbu, koja se tada otvorila u sklopu 10. izdanja festivala fotografije Organ vida, doživljavam kao važan korak u svom procesu bavljenja medijem fotografije. Osobno mi se čini da me publika najviše povezuje upravo s radom Homesick te da je isti na neki način odredio moje naknadne teme i interese u području suvremene fotografije koji su i dalje prisutni. Rado se prisjećam svega što je prethodilo i ponosan sam na sav trud koji sam ulagao ranije, ali tada mi je fotografija bila samo eksperiment koji je primarno zamijenio olovku i papir. Prvi doticaj s fotografijom imao sam pri kraju osnovne škole kada smo kupili prvi digitalni, „obiteljski“ fotoaparat. Dugo sam maštao da ću biti slikar, potom grafički dizajner, ali kod fotografije me osvojilo to što sam rezultate mogao vidjeti praktički odmah te sam brzo shvatio da također može biti sredstvo umjetničkog izražavanja. Nekoliko godina kasnije uslijedilo je preseljenje u Zagreb te upis na preddiplomski studij snimanja na Akademiji, a samim time se cijeli proces podigao na višu razinu. Od tada je fotografija sastavni dio mog života.

U fotografskim serijama  Homesick i Poslanica  prisutan je motiv nasilja. Na prvoj izložbi tematiziraš običaj svinjokolje, dok na drugoj prikazuješ čahure iz Domovinskog rata koje se u tvojoj obitelji čuvaju i sebe u pozi u kojoj je Mantegna prikazao sv. Sebastijana, u vizualnoj umjetnosti poznatog po tome što je proboden strijelama. Na koji način dolazi do toga da se kritika nasilja pojavljuje uz tvoje odbacivanje tradicionalnih obiteljskih očekivanja?

Svi moji dosadašnji radovi direktno su vezani uz vlastita iskustva odrastanja, identiteta, obitelji te mjesta u kojem sam proveo većinu djetinjstva. Mogu reći da je upravo selo u kojem sam odrastao i najviše utjecalo na moj osobni razvoj pa tako i na umjetnički rad i teme koje me zanimaju. Oduvijek sam imao osjećaj nepripadanja tom slavonskom mjestu koje je obilježeno traumom rata, a u kojem nema mjesta bilo kome tko se ne uklapa u stereotipna očekivanja mještana. Općepoznata su očekivanja od najstarijeg i pritom muškog djeteta u obitelji, koja osobno smatram zastarjelima i problematičnima. Ipak, fotografija mi je u tom smislu izvrsno poslužila kao kakva terapija kojom mogu razriješiti osjećaje poput ljutnje, razočarenja ili nepravde koji su me dugo pratili. Ujedno, poslužila je i kao sredstvo komunikacije i povezivanja s obitelji. 

Serija fotografija Noću je hladnije nego vani iz 2022. sastoji se od insceniranih prizora, nalik na barokne mrtve prirode na kojima je istaknuta neka nesavršenost, primjerice ocvalo cvijeće ili figurica prekrivena patinom. Među fotografijama se nalazi i tvoj autoportret koji je izvedbom i konotacijama koje proizvode druge fotografije obilježen melankolijom. Meni se ova serija čini veoma osobna, no na jedan drugi način od prijašnjih, kao da se ovaj puta pojavljuješ više kao objekt nego kao subjekt rada, tj. kao da je tvoja nakana manje jasna. Primjećuješ li ti neku razliku u radu u odnosu na ranije cikluse? 

Prije svega, smatram bitnim za spomenuti da je riječ o seriji fotografija koja je još uvijek u procesu nastanka, unatoč tome što sam ju dosad jednom izložio u Galeriji umjetnina u Splitu. Samim time, teško mi je suvislo i koncizno govoriti o radu s obzirom da tek istražujem kako ga nadograditi i u kojem smjeru će se dalje razvijati. Naslov rada Noću je hladnije nego vani za mene ima osobno značenje – Zagrepčanima možda poznat i kao grafit u jednom pothodniku, dok je kao sintagma prilično nejasan, potencijalno apsurdan, a takvima doživljavam i fotografije. Prvotne skice i ideje su nastale u nekom za mene neobičnom i teškom periodu života koji je uslijedio nakon opće neizvjesnosti pandemije i potresa, u vrijeme kad sam izgubio neke bitne i drage ljude, a naposljetku je na mene utjecaj imao i završetak studija te izostanak mentorske podrške s fakulteta na koju sam do tada navikao. Ujedno je to i moj neuspjeli pokušaj da napravim zaokret u odnosu na dosadašnje radove s nečime što nije direktno inspirirano obitelji ili osobnim iskustvom, ali je spletom okolnosti rad upravo o tome, no ovog puta je to možda manje jasno prikazano. Glavna motivacija su mi prvenstveno strah od onoga što slijedi, ali i strah od zaborava. Predmeti na fotografijama su mi osobno važni ili imaju alegorijska značenja, a svakom fotografijom se referiram na neko proživljeno iskustvo ili osobu. Iako na sve fotografije gledam kao autoportret u širem smislu te riječi, svejedno to direktnije naglašavam uključivanjem fotografije dečka kojeg nisam osobno poznavao ranije, gdje mi je potom njegov portret poslužio kao vlastiti.
Iako nisam imao inicijalnu ideju referirati se na barokno slikarstvo i pojmove poput „vanitasa“ ili „memento mori“, rekao bih da se zbog atmosfere fotografija, ponekih predmeta, ali i motivacije to može promatrati i na taj način – suvremeni pristup poznatoj temi koja je stoljećima aktualna u umjetnosti. 

Dosad smo razgovarali o tvojim radovima s naglaskom na njihov koncept i način na koji su osmišljeni. Jasno je da je teško ili nemoguće odvojiti sadržaj i formu u bilo kakvom umjetničkom radu, ali htio bih promijeniti fokus. Kako se ti postavljaš prema vizualnom jeziku kojem težiš? 

Složio bih se da je gotovo nemoguće odvojiti sadržaj od forme, odnosno sa sigurnošću mogu reći da mi je jednako važno što želim ispričati i na koji način to prikazati. 

Kod Homesicka mi je taj odnos, kao odluka koju sam donio, bio sasvim jasan i logičan: ubijene životinje, njihove iznutrice i općenito traumu i ideju koje stoje iza toga sam htio, koliko god je moguće, „uljepšati“ izborom mekog svjetla i pastelnih boja ne bih li tako postigao kontrast između prikazanog i proživljenog. Sličan pristup se nastavio i kasnije i često mi vizualni ključ nekog rada dođe intuitivno. Kao da se ne mogu u potpunosti odvojiti od estetike koja mi je bliska i zanimljiva. U početku to nisam svjesno primjećivao dok mi drugi nisu ukazali na taj aspekt mojih radova. Ujedno, često težim inscenaciji ili mrtvoj prirodi nad čime onda imam potpunu kontrolu, a to mi je pritom i zanimljivo jer mogu komunicirati simbolima ili pak nešto ostaviti nedorečeno i slobodno tumačenju, što često odgovara temama kojima se bavim.

Veoma si aktivan i u modnoj fotografiji. Pobjednik si festivala Rovinj Photodays 2019. u toj kategoriji. Surađivao si s mnogim dizajnerima i modnim časopisima. Što ti je najzanimljivije kod modne fotografije?

Uvijek naglašavam da mi je modna (ili općenito komercijalna) fotografija jednako važna kao i osobni, umjetnički radovi, prvenstveno namijenjeni izlaganju u galerijama. Teško mi se opredijeliti samo za jedno i ne vidim razlog da to i napravim. Moda mi je općenito velika inspiracija i uživam u njoj kao i u nekim drugim oblicima vizualnih umjetnosti. Modna fotografija u mom slučaju najčešće nastaje kao produkt naručenog posla i gotovo uvijek uključuje timski rad nekoliko ljudi, poput modela, stilista, vizažista, frizera… Upravo je taj timski rad, gdje svatko pridonosi konačnom rezultatu, nešto što što me posebno veseli. 

I za kraj, koji su ti trenutni interesi u fotografiji i planovi za budućnost?

Generalno nemam običaj planirati previše unaprijed, pa samim time nemam konkretnih planova za budućnost, ali bih volio više vremena posvetiti svemu što sam u zadnje vrijeme zbog obaveza zapostavio, a to uključuje i ranije spomenuti rad Noću je hladnije nego vani, jer sam se zaželio izlaganja i rada na takvoj vrsti projekta. Ipak, želim si dati i dovoljno vremena bez da samom sebi postavljam očekivanja koja ne mogu ispuniti.