Ivana Pegan

Sjeverni ugao, 2021.

 

Tematsku okosnicu čini istraživanje subjektivnog prostora. Kroz odnos fotografije i jezika otvaram mogućnost da fotografiju promatramo kao izvedbeni medij. U fotografske kadrove vlastitog trenutka unosim glas pjesnika Hrvoja Pejakovića.

Once upon a time, 2018.–2020.

 

Fotografski diptisi iz serije akcioni su, procesualni  niskobudžetni radovi malog formata koji nastaju u sobi uz sredstva kojima raspolažem. Fotografije iz vlastite arhive biram intuitivno i na osnovu asocijacija i autobigrafskih implikacija.  Ispisima na crtaće papire slikam subjektivni prostor i vrijeme u koje unosim svoj glas.

Nagnuta nad svojom sjetom i svojim sutonima, ostavljam vlastiti trag utiskujući misao o  životu kao beskrajnom nizu iščekivanja.

 

Iz teksta Petre Golušić:

 

"Roland Barthes pismo vidi kao način komunikacije i pamćenja koji se suprotstavlja govoru, plemenit oblik izražavanja, znakovitu praksu izričaja u kojemu se subjekt postavlja na poseban način.

U seriji fotografskih diptiha, koje režira tek pokojom riječju, autorica rastvara ključna pitanja vezana za čovjeka. Snima kadar u čijoj je donjoj zoni neoštri prizor šume dok gornji dio pripada sivilu magle i rečenici: Never is the Place. Konceptualno se šifrira portret ljudskog bića; navode se mir i snaga prirode. Minimalistička i metafizička scena označava bezvremeni teritorij. Samim time nikad postaje mjesto koje je opće, istinito, slobodno, čisto i esencijalno. Ono je izreka apsoluta i u čovjeku je; napominje se. Druga fotografija zastupa istu šumu i maglu te je u njoj upisano: of Pain. Patnja i bol prikazuju se kao područje prijelaza i ukidaju se mudrim, mekanim i polaganim poništavanjem (...) U jednom se diptihu Pegan bavi prevođenjem stvarnog prizora u nepoznati; izrađuje fotografiju na fotografiju te radi poništavanje realnosti svijeta. U istom radu otvara raspravu o čovjeku kao umnom biću, onome koji ima mogućnost samospoznaje i mišljenja. (...) Ispisuje Sound oriented who u prvom kadru praznog parkirališta, dok se u drugom čita dio ograde i pročelja crkve s maskeronom koji kao da ispušta dah ili zvuk. U zaustavljenosti urbane tišine, u ogoljenom i pojednostavljenom markira se zvuk kozmosa i razmatra se mogućnost bivanja u nadosjetilnom, prekosvjetnom, posebičnom i transcendentom".

Tisuću riječi, 2017.

 

Serija je nastala povodom promocije autorske umjetničke knjige Puste riječi u ediciji Book art, Art Radionice Lazareti 2016. godine.

Knjiga se nadovezuje na spoken word rad Vodi mene, produciran u sklopu projekta Grad kandidat: Razotkrivanje i izveden u javnom prostoru povodom kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture. Prolaznici su za vrijeme posjeta lokaciji dobili audio player, i mogli izabrati jezik i/ili vodiča kako bi šetajući i razgledavajući mogli slušati Glas koji ih poziva na različite radnje uvodeći ih u njihovu osobnu potragu za onim s kim/čim mogu uspostaviti odnos. Potenciranjem doživljaja naspram događaja  nastojao se promijeniti način na koji posjetitelj gleda i vidi prizore grada i ljudi oko sebe.

Tematsku okosnicu serije Tisuću riječi čini istraživanje fotografije kao performativnog medija te mogućnosti doživljaja i spoznaje kroz odnos fotografije i jezika, glasa i govora.

DU TV, 2010.

 

Očekuje se prelazak s analogne na digitalnu televiziju. Fotografiram program Dubrovačke televizije uživo sa Straduna na još uvijek analognoj televiziji. Smetnje u prijemu u stanu gdje živim s pogledom na Stradun. U ekranu digitalnog fotoaparata hvatam vrijeme koje gubi, kojem odzvanja, koje gleda unatrag, koje traži gdje je pogriješilo, koje proživljava svoju posljednju nepotrebnost. Hvatam usamljenog pojedinca koji se gubi u prijevodu. Kojeg čeka zaborav.

Stakleno jutro, 2004.

 

Serija Stakleno jutro performativnog je i autobiografskog karaktera. Trag je to o bivanju u jednom vremenu i prostoru i oslikava beskraj malih mogućnosti njihova prožimanja.

Objavljena je 2018. godine kao knjižica umetnuta uz gramofonsku ploču, spoken word audio rad Mindness, 7-inčni vinil produciran u suradnji sa Art Radionicom Lazareti Dubrovnik i MMSU Rijeka i sufinanciran sredstvima Grada Dubrovnika.

S vremenske distance od dva puta po sedam godina, u vizualnom kodu prenosi sadržaj i izvedbu zvučnog rada.

 

Iz teksta Ksenije Orelj:

 

"I u aktualnim radovima, Mindness i Put your faith in, Ivana ostaje zaokupljena glasom kao začudnim instrumentom koji omogućuje oblikovanje odnosa na značenjskoj, ali izvansemantičkoj, intuitivnoj razini. Osluškujemo tragove komunikacijskih situacija i odraze unutarnjih stanja, onog čujnog i onog što ostaje neizgovoreno, a prepoznaje se u zvučnim titrajima i rezonancama. U konačnici, u 'praznim' intervalima, gubljenju glasa i njegovom pretapanju s drugim zvukovima. Slijedimo protezanje Ivaninih glasovnih koreografija, od utišanih do ekstatičnih, od umilnih do odrješitih. Ivanin je glas pritom fleksibilan, ali i sirov, za razliku od profesionalnih glasova spikera. Ostaje potencijalno zavodljiv, plijeneći pažnju. Ujedno je ranjiv. Katkad trpak. Katkad miroljubiv. U potrazi i propitivanju. U mirenju sa svojim utvarnim supstitutom, ali i zadržavanju ironijske distance. Vodi nas u gotovo nasumični vrtlog u kojem se smjenjuju izjavna, upitna i imperativna forma, ostavljajući nas u nedoumici: je li to vapaj za interakcijom ili nalog izveden kao molba? Taj nesrazmjer između pokušaja razotkrivanja i otpora naspram izloženosti opisuje zonu neodređenosti koju pokazujemo u odnosu na drugog, kada se ne prepuštamo potpuno, niti se izravno suprotstavljamo, već zadržavamo uzmak kako bismo se distancirali i zaštitili osobni prostor. Ostali trezveni… Međutim, Ivana umjerenost kao standard društvene prihvaćenosti, ali i oznaku uvijenog govora, ostavlja po strani. Uz ugradnju humora i ironije poigrava se strahom pred gubitkom 'ispravnih' mehanizama obrane osobnog prostora. 'Ja izdajem. Ti?... Ja ližem. Ti?... Živjela sloboda…'."

 

O autoru Tekstovi