Dio Stare Peščenice, koju sam smatrala svojom, nalazio se unutar granica trapeza koji zatvaraju neke od žila kucavica zagrebačkog prometa (Heinzelova, Branimirova, Donje Svetice i Vukovarska). Prostor nekad poznat po izuzetno prometnom željezničkom koridoru, bivšem Istočnom kolodvoru, po Zagrebačkim transportima. Po industriji. Sve je vidljivo u tragovima, a trenutno je to prostor čekanja koji, dok ne otkrije svoje novo lice, živi život periferije u neposrednoj blizini centra Zagreba.

Pogled kroz prozor spavaće sobe mijenjao se. U početku su Istočni kolodvor krasili vagoni koji su prvi nestali. Potom je srušen zapušteni objekt s novom tablom Istočni kolodvor. Rom koji ga je bespravno nastanio time je ostao bez čvrstih zidova doma. Nije promijenio lokaciju, samo se preselio u kamp-kućice smještene ispod nadvožnjaka. Najviše me uznemirio nestanak tračnica jer sam tu pustopoljinu, odlazeći u svakodnevne šetnje i istraživačke pohode, smatrala svojim intimnim prostorom na čiju transformaciju nisam mogla utjecati. Svakom intervencijom osjećala sam se kao da mi je netko ušao u sobu i bez dozvole pospremao. Olovku koja stoji na stolu preselio u ladicu.

Ljeti, kada bi trava na Istočnom kolodvoru prerasla struk, moja je rezidencija za bijeg od ljudi i šetnje sa psom bila bivše parkiralište Croatia Busa koje je naslonjeno na Heinzelovu u blizini križanja s Vukovarskom. Ogromna napuštena ledina koju sam nazvala Peščenički botanički vrt jer ju je u potpunosti preuzela vegetacija. Visoka stabla i grmlje probijali su se kroz asfalt sakrivši grad koji je na Pešči često, a pogotovo u vrijeme magle, bio prisutan samo zvukom.

Nikad nisam saznala otkud batati na Istočnom kolodvoru kao ni kuda su isplovili brodovi koji su bili parkirani po dvorištima, ali nisam se ni trudila jer je prostor imaginacije i humoreske time bio veći. Pešču sam krenula bilježiti u šetnjama sa psom Argusom. Spontano. Ljude nikad nisam imala potrebu bilježiti. Ne zato što mi je to bilo nelagodno, nego jer su oni ionako snažno utkani u vizuru Pešče.

I ne znam zašto zapravo volim tu Pešču. Možda jer se osjećam poput istraživača, djeteta koje lunja po mjestima na koja se ne smije ići ili me vesele te male drskosti njenih stanovnika.

Na ulicama Pešče provela sam formativne godine i obojila je jedan dio karaktera.

Prizori bez romantike, a u mojim očima neopisivo romantični. Toliko da kvart mogu zamisliti kao osobu. Pešča je žena koja na koncert komorne glazbe odlazi u zelenim čipkastim čarapama. Dok na domjenku svi jedu, ona pleše. Nitko ne zna je li beskućnica ili je samo osebujnog karaktera.

Petnaest godina živjela sam u iznajmljenom stanu na zagrebačkoj Pešči. Kupovinom vlastite nekretnine prvi sam put napustila tu za mene posebnu zgradu, u koju sam došla kao studentica na prvoj godini fakulteta i stvorila novu zajednicu, možda čak i obitelj. Ono što je započelo kao normalna ljudska interakcija koja je služila kao lijek za umanjivanje izoliranosti, jer već godinama radim od kuće, postalo je dugoročni proces stvaranja prijateljstva s pojedincima različitih životnih, vjerskih i političkih uvjerenja. Priča o zgradi eklektični je kolaž spontanih događaja, njezinih interijera i osebujnih individualaca između kojih se stvorila neočekivana bliskost. Fotografije i tekstovi mali su isječak iz velike intimne predstave o zajedničkom životu koji uključuje smijeh, suze, iscrpljenost, opraštanje, povjerenje, podršku, prihvaćanje različitosti, stvaranje osjećaja doma i lekcije potrebne za osobni rast. Sve u cijelosti, čudesne boje života.

Petra Slobodnjak

Iz teksta - Usmjereni teatar Petre Slobodnjak
kao povratak čovjeku

Petra Slobodnjak je punih petnaest godina živjela na istoj adresi, u istoj stambenoj zgradi, i to od trenutka dolaska iz rodnog grada u Zagreb na studij, pa sve do preseljenja u vlastitu nekretninu. Tih je petnaest godina provedenih na istom mjestu, za Petru bilo formativno na puno načina. Kroz to je vrijeme, kako bi umanjila osjećaj izoliranosti, Petra potaknula interakciju između sustanara zgrade, što je preraslo u proces stvaranja aktivnog suživota, pa i prijateljstva ljudi različitog socijalnog predznaka, različitih stavova i životnih navika.

Rad Planinska 7 prije svega je dugotrajan, iznenađujuće uspio socijalni eksperiment u kojem je Petra Slobodnjak odigrala dvostruku ulogu: pokretača i sudionika. Fotografije zajedničkog života stanara Planinske 7, nižu se poput prizora iz neke predstave ili serije o obitelji čiji su članovi izuzetno bliski, no pomalo čudnih navika. Čak i situacije koje naprvu djeluju kao uobičajene, pomnijim promatranjem pokazuju detalje koji u gledatelju stvaraju niz pitanja. Važno je napomenuti da se u Planinskoj 7 ne radi o insceniranoj fotografiji. Petra Slobodnjak fotografirala je situacije koje su se odvijale pred njom (i s njom). Fotografijama su pridružene i priče, crtice iz života, koje Petra donosi vještom naracijom, vrlo živo, britko, duhovito, dodatno oživljavajući likove s fotografija. Osim što nam pruža uvid u detalje (su)života živopisnih stanara jedne adrese, suptilno osobnim pričama podastire nam kroniku našeg doba u lokalnom i globalnom kontekstu, istovremeno mu prkoseći. 

Uzevši navedeno u obzir, nameće se pitanje: Što je zapravo rad Petre Slobodnjak? Je li to serija fotografija koja je nastajala tijekom godina u Planinskoj 7? Ili je rad život sam, koji Petra potiče, u koji ulaže godinama i u kojem i sama sudjeluje prije nego što ga zabilježi? Ako je odgovor na pitanje ovo drugo, je li ta umjetnost svjesna i vođena akcija, ili je po svojoj naravi više nalik snježnoj grudi koja polako i nekontrolirano prerasta u lavinu? I ako je tako, kako znamo kad je rad gotov? Kako bi se ponašali stanovnici Planinske 7 da nije bilo Petre da ih potakne na zajedničke akcije? Kako se oni ponašaju sada kada Petra više nije s njima?
Rad Displacement / Planinska 7 zoran je primjer činjenice koliko okolinu oblikujemo vlastitim akcijama. Akcija se po inerciji nastavlja i dalje, kretanje koje je inicirala Petra više se ne može zaustaviti. Pod drugim uvjetima, s drugim akterima, ono se nastavlja.

Iva Prosoli

U sklopu projekta održavana su javna predavanja u dnevnom boravku autorice i njezinog supruga, nazvana PUP 7 (Predavanja u Planinskoj 7) te je samoizdata knjiga.

Ponekad pobjegnem od hektike grada u njegove zaboravljene, skrivene kutke. U njima sam počela uočavati sadržaje nečijeg dnevnog boravka, kafića, hotelskog predvorja, bakine sobe ili hodnika – izmještene iz njihova „prirodnog okruženja“. Instinktivno sam bilježila odbačene dijelove tuđeg životnog inventara. Projekt je u početku bio isključivo fotografski, no s obzirom na to da sam i grafička dizajnerica, odlučila sam odbačenom namještaju ponovno udahnuti život, barem na vizualnom planu, služeći se istim komunikacijskim metodama kojima trgovački lanci pozivaju na kupovinu. Pažljivo osmišljena scenografija u katalozima s opremom životnog prostora ne prodaje samo proizvod, već i stil života te osjećaj doma. Predmeti koje sam fotografirala imaju obrnuti proces jer je njihova uporabna priča završila. U to vrijeme internet portali bili su puni naslova o neadekvatnom zbrinjavanju glomaznog otpada u Zagrebu te sam neke od njih citirala. Mojim komadima namještaja nisu dodijeljena osobna imena, već lokacije na kojima su pronađeni. Neke sam fotografirala više puta kroz godinu te ih nazvala kolekcijom Četiri godišnja doba. Poput simfonije. Sve je to dio umjetničke knjige koju sam dizajnirala i koja je integralni dio koncepta te je nužna za razumijevanje.