Dovoljno za nekoliko života

Fotografirala: Ana Opalić

Ana Opalić: Meni je jako zanimljivo kako ti radiš… dugo, u hodu, više serija u isto vrijeme, a onda izmještaš fotke iz jedne serije u drugu? Reci mi malo o radu na seriji Golub na grani. Kako si i u kojem trenutku smislio naslov?

Marko Ercegović: Skroz na kraju. Imao sam tu seriju kao nekakvu ideju fotki koje meni nešto znače i nije me briga zašto ni hoće li ikome drugome išta značiti, nego, jednostavno, imao sam tu kolekciju fotki koje su meni bile posebno drage … a da ne znam razlog. Da mi taj razlog nije jasan. Ono što je bilo sigurno je to da kod mene izazivaju taj neki mali osjećaj… ili kad sam ih snimao ili sad kad ih gledam… kao nekakav osjećaj dragosti ili kao neki mali… u prsima, znaš ono kad imaš neki… golub u prsima. I onda sam tu kolekciju radio samo po tom osjećaju. A naslov… Imao sam strašno traumatična iskustva s naslovima.

A. O.: Meni su tvoji naslovi izvrsni, uvijek ti zavidim, jer djeluje kao da do njih dolaziš s lakoćom.

M. E.: Ma nije, to je stvarno rad! Imam stranice ispisanih naslova, za razliku od Borisa (Cvjetanovića, op. a.) koji to napravi s lakoćom i baš nekako jednostavno. Često sam ljubomoran jer to napravi bolje od mene. U tome se otprilike ogleda i razlika između nas dvojice kao fotografa. U načinu na koji nastaju ti naslovi. Ja sam sav u nekoj agoniji, razmišljanju i vlastitim previranjima i nespavanjima. Ne sad nekim ozbiljnim nespavanjima, ali ono… ne mogu zaspati pa razmišljam o tome. A Boris to sve napravi lako i jednostavno.

A. O.: Postoji li razlika u nastanku serija Golub na grani i serije Gdje mi živimo?

M. E.: Na neki način sve su moje serije Gdje mi živimo, zato što jednostavno uvijek snimam tamo gdje živim i ne mogu zapravo snimati negdje gdje nisam. Ti jednostavno moraš biti tamo da to snimiš. Pa u tom smislu je ovo i neka mala autoironija, a istovremeno i dio nekog kontinuiranog rada u vlastitom okruženju. Nisam nikad planski putovao negdje da bih snimao. Znaš ono tipa, sad ću ja otići negdje snimati samo nešto određeno i to je kao neki ‘projekt’, nakon kojeg spremim fotoaparat u ladicu. Uvijek snimam tamo gdje živim, kontinuirano, onda sve te fotke natrpavam u neke foldere, nastane kaos od svog tog materijala. Bude tu svega, i moje mačke i ono što sam skuhao i nekakvih memorabilija… Znaš kako to sve ide… A onda jednostavno iz svog tog materijala radim kolekcije fotki.

A. O.: Onda slijedi neka režija?

M. E.: Pa nije režija, montaža. To je montaža. Editing, uređivanje. Tako nekako. To mi je zabavno s jedne strane, jer gledam kako te fotografije izgledaju jedna pored druge, kako se odnose, što se tu događa. Više istražujem na nekoj eksperimentalnoj razini razlog zašto bih uopće stavio dvije fotografije zajedno. U tom smislu ova serija ima tu jednu prividnost stvari na jedan malo ironičan način. Serija je ‘opravdana’ time što je snimljena u tom jednom kvartu, lokalitetu uokolo moje zgrade, uključujući moj stan, dijete i tako dalje, a s druge strane se ne radi o kvartu jer on kao da uopće nije fotografiran. Teško je u ovoj seriji pronaći neku fotku koja u stvari išta prikazuje u tom nekom prikazivačkom, narativnom smislu. Više me zanimala nova likovnost koja se dogodila mojim preseljenjem u novi kvart, jer Novi Zagreb (gdje sam prije živio) ima bitno drugačiji izgled.

To je onaj osnovni poriv, kad dođeš na neko novo mjesto imaš se potrebu sa svime upoznati. Sviđaju ti se neke stvari koje kasnije s vremenom više nećeš primjećivati. Osim toga, sviđa mi se ta neka situacija po kojoj je taj kvart jako karakterističan, za razliku od Trnskog. Onako, bizarno je urbaniziran, kao nekakav eksperiment iz devedesetih gdje su pokušali napraviti neku čudnu urbanizaciju. Ima tu starih kuća iz šezdesetih, pa ove nove, pa onda neodržavanog zelenila i određene zapuštenosti svega. To mi je bilo lijepo i zanimljivo i tako se nekako uobličila ova serija. Ali u stvari, ono što je meni bitno i zapravo važnije od svega drugog je ta neka ideja o fotografiji. Time sam se najviše bavio kroz ovaj rad. To je nešto što je dio progresa išto će se nastaviti. Ne vjerujem da ću više puno snimati svoj kvart kao seriju.

A. O.: Kad smo postavljali rad rekao si mi da na to gledaš kao na priče koje slažeš i preslaguješ?

M. E.: Kad postavljam izložbu u galeriji, da. Svaka galerija je drugačija, svaki zid je drugačiji. Odnosi se mijenjaju, percepcija je drugačija. Računaš na gledatelja koji se kreće prostorom. Možeš raditi neke male kolekcije s obzirom na dužinu zida, i tu se može dogoditi jedan novi nivo čitanja rada. Ja to zapravo više radim zbog sebe nego zbog gledatelja. Jednostavno isprobavam kako to sve izgleda na zidu i što se događa.

Sandra Križić Roban: To znači da je svaki put priča drugačija?

M. E.: Pa… i je i nije. Zato što je montaža drugačija, ali naracija je ista. Kao film koji možeš izmontirati  na nekoliko načina, ali priča je uvijek ista. Svaki put imam neki drugi ključ, drugi razlog da nešto napravim, jer sam ja drugačiji. Prošlo je neko vrijeme, drugačije se osjećam, drugačije sam koncentriran.

S. K. R.: Do koje mjere je ključ vizualan, a do koje mjere ovisio trenutnom raspoloženju ili o nekom iskustvu? Čini mi se da se ova serija ne bavi prvenstveno tim određenim mjestom, iako se ono možda prepoznaje iz tektonike koja je drugačija od Novog Zagreba. Mislim da je ona iskustveno različita od onoga što si snimao ranije. Ja je doživljam kao jedno mjesto prema kojem imaš određenu barijeru, nisi u to ušao na način na koji si ulazio na mjesta koja su ti bila poznatija. Do koje mjere je uopće to mjesto bitno? Ili je ono samo slučajnost, a govori se o nečemu drugome?

M. E.: Pa mislim… tu sada živimo i to je nekako trenutak kad prihvaćaš da to mjesto postaje dio tebe. Planiramo dugo tu ostati, to mjesto nekako će nas oblikovati, promijeniti. Možda je to na neki način prihvaćanje samoga sebe. Meni su zanimljive baš te ‘okolnosti koje se događaju’. One imaju neki svoj karakter i taj karakteru stvari istražujem. Frane Rogić zna što mislim. Frane je tu odrastao!

A. O.: Što ti misliš, Frane, koliko je dobro opisao kvart?

Frane Rogić: Pa meni se sviđa jer nije snimao samo urbanizam, nego onak’… kao da snima duh kvarta, mjesta gdje se nalaze nekakve praznine, to nosi nešto drugo u sebi.

A. O.: Meni ostavlja dojam prisvajanja mjesta. Čak si mi u tim fotkama ti, Marko,prisutniji, neko tvoje stanje me intrigira više nego samo mjesto. Što misliš, kad bi išao sutra ponovno snimati ista mjesta koja bi bila razlika?

M. E.: Pa razlika bi sigurno bila zato što sada postoji to neko razrješenje. Možda bih za par godina to bilo zanimljivo ponoviti.

A. O.: Koliko si ti kao fotograf, hrvatski fotograf, frustriran situacijom i stanjem u našoj ‘umjetničkoj’fotografiji? Čini li ti se da bi napravio nešto više ili drugačije da imaš uvjete za rad kao npr. zapadnoeuropski fotografi tvoga profila?

Fotografirala: Ana Opalić

M. E.: Ne bih bio bolji fotograf. Možda bih bio sretniji, ali opet, tko zna…. Volio bih da mogu, stvarno bih to volio, da mogu ništa drugo ne raditi nego samo fotkati. Bolji fotograf se može postati količinom snimanja, u fotografiji to je legitimna činjenica. Što više snimaš, imaš više dobrih fotki. Volio bih više snimati, onda bih bio bolji, sigurno. Zamisli, probudiš se i kažeš „danas je dan kad ću samo fotografirati i apsolutno ništa drugo neću raditi i neću mislitini o čemu drugom“.

A opet… super mi je i taj osjećaj kao da smo nekakvi zatočenici koji se snalaze, izmišljaju male prostore u danu za fotografiranje. Gdje se jednostavno snađeš, pa nešto napraviš, onako, dok ideš kupiti kruh ili na primjer danas… idem na Ministarstvo u 16 sati, ali ako sam tamo u 15:30 plus moram ić’ napuhati gume od bicikla znači 15:00. S tobom se moram naći u 16:30 na kavi … Znači imam punih sat vremena da napušem gume od bicikla i da snimam! To je taj moj… jedini prostor koji imam. Moraš se snaći. To je ono što se nudi, ne nudi se ništa drugo.

Imam i neke svoje posebne metode za to. Na primjer, kad šećeš s psom onda samo za njim! Jer pas uvijek pita, pas uvijek stane na ugao i gleda te – lijevo ili desno? A nekad on baš želi negdje po svome. I onda ideš za njim!

Mislim… fotograf i njegovo kretanje….Jednostavno treba pustiti stvari da se odvijaju. Treba se harmonizirati. Mislim, fotograf se mora harmonizirati sa svijetom oko sebe.

S. K. R.: Da li bi na sličan način mogao snimati mjesta na kojima nisi bio? Kakvo iskustvo bi se moglo očekivati da snimaš negdje gdje si samo otputovao, a ne živiš? I da li bi uopće ikada snimao takvo mjesto? Je li moguće na takvom mjestu postići ovu vrstu introspekcije koju evidentno imaš u seriji Gdje mi živimo?

M. E.: Meni je sada u ovom trenutku, i to je ironija ove serije, potpuno svejedno gdje se nalazim da bih snimio fotku koja me zanima. Čak me na neki način ne zanima ni što je na fotografiji. U smislu samog sadržaja. Fotoaparat se brine za to. Gdje mi živimoje ustvari serija koju je snimio fotoaparat, a ne ja. To je jednostavno sadržaj koji je taj stroj prikupio jer je on nepristran. Nešto iznad mene. Sjećam se svoje ulice iz djetinjstva. Ja sam se vrlo rano počeo baviti fotografijom i uvijek me mučio taj problem fotografije koji muči sve fotografe. Dakle, ako svaki dan prolazim svojom ulicom i ne mogu se maknuti nigdje drugdje, zato što je jednostavno to moj život i ne mogu pobjeći od sebe. Jednostavno se ne mogu odmaknuti od toga, ne mogu zamisliti neku umjetnost koja je toliko vezana za činjenicu da ti moraš biti Tamo da bi To snimio. Svaka fotografija je dokaz da je fotograf bio Tamo. To je jako bitno. I to me jako zanima, na primjer, ta moja ulica nekom turistu je jako lijepa, meni je neugledna, ona je fotografski jako nezanimljiva ulica. Ja sam svaki dan prolazio kroz nju, nosio sam fotoaparat ili bih išao na kupanje ili bih šetao psa, išao u školu, što god, i svaki dan sam uporno nosio fotoaparat pokušavajući riješiti taj problem.

Ulica se možda ne mijenja, ali se mijenja svjetlo, mijenjaju se vremenski uvjeti, mijenjaju se ljudi koji njome prolaze, automobili, stabla rastu, otkidaju se, padaju… što ja znam, i ja se mijenjam. I onda sam shvatio da je to užasno puno faktora istovremeno i da se nevjerojatno puno stvari mijenja i da je sasvim dovoljna ta ulica, da je sasvim dovoljna da cijeli život snimam u njoj iako je ustvari potpuno nezanimljiva. Tako da, recimo, prilika da fotografiram dvije ulice znači dvostruko više. Da fotografiram cijeli jedan kvart… to mi se čini dovoljno za nekoliko života. I mislim da jest.

A. O.: Tako nešto je i Posavec jednom prilikom rekao. O tome mi je jednom prilikom pričala Marina Viculin. Vjerojatno je čak i pisala o tome.

M. E.: Možda bi gledateljima s vremenom postalo dosadno gledati uvijek iznova tu moju ulicu, ali rješenje problema neće se dogoditi pokušavajući biti zabavan publici.

A. O.: Rekao si jednom da si ‘procvao kada si se rješio analognog fotoaparata’. Meni je to jasno kad vidim kako ti snimaš i kako se krećeš s fotoaparatom. Opterećuju te ograničenja filma? Tek što se ufuraš, film je gotov? Što se u tebi otkočilo kad si počeo raditi s digitalnim aparatom?

M. E.: Počeo sam raditi u boji. To mi je bila najveća promjena. Na filmu nisam radio u boji zato što nisam mogao sam razvijati fotke. Bilo je to jako skupo pa sam radio samo crno-bijelo. Ne zato što je to bilo lijepo i romantično, nego zato što je to bila jedina tehnologija koju sam si mogao priuštiti.

A. O.: I kontrolirati cijeli proces…

M. E.: Da, radiš sam svoje fotografije. Kad se pojavio digitalac počeo sam raditi u boji. To mi je bila  veća promjena nego bilo što drugo. Mogu puno više i opuštenije snimati. Meni nikada nije bilo jasno ono ‘prvo razmisli pa snimi’. Kao, film te tjera da ti prvo razmišljaš jer imaš samo 36 ili 12 ili 10 snimaka koji još pri tome dosta koštaju, pa sad ti prvo razmisli! Ja prvo snimam pa razmišljam. To mi je ono osnovno. Mislim da bi svi fotografi koji meni nešto znače, koji su mi bili važni, bili presretni da su u svoje vrijeme imali digitalni fotoaparat.

Fotografija je medij kojemu pripada brzina. Fotografiji nije u srži materijal, u smislu da je sad na nekom fenomenalnom papiru snimljena nekim fenomenalnim aparatom. To je kao da kažeš da je dobar seks samo na dobrom krevetu. Potpuno je svejedno s čim snimaš i kako je to povećano dokle god znaš što želiš.

* Razgovor je održan u Galeriji Klovićevi dvori 15. 9. 2015., za vrijeme trajanja izložbe Ovo (ni)je moj svijet.

This post is also available in: English