Fragmentirani narativi svakodnevice kroz objektiv mladih autora

Od 27. do 31. siječnja 2025. u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu mogla se posjetiti pop-up izložba radova polaznika naprednog programa škole umjetničke fotografije Drugi kadar pod mentorstvom Denisa Butorca, Ivana Gundića i Nike Petković. Osvrt piše Ana Lucija Abramović.

“Fotografija je ovih dana medij koji je sveprisutan. To prije svega znači da su danas kompetencije vizualne pismenosti poput paralelnog jezika kojim je zaista korisno ovladati. U okruženju zagušenom slikama, gledati svjesno i kritički znači razumjeti svijet oko sebe”, tako u razgovoru za portal VIZKULTURA, ulogu fotografije u suvremenom svijetu naglašava Ivan Gundić, jedan od mentora ovogodišnjeg Drugog kadra.

 

Upravo pitanjem kako suvremeni svijet predstaviti kroz fotoobjektiv bavi se jubilarna deseta generacija polaznika ove škole umjetničke fotografije, koja je na izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević predstavila četiri fotoserije – Rasuli smo teret Ane Orlić, Junkspace Domagoja Kolonića, Ve Svena Knechtla i Furešta Vite Hordova. Kroz školu je u periodu od 2015. godine do danas prošlo stotinjak polaznika i polaznica, koji u sklopu edukacije sudjeluju u nizu teorijskih predavanja, čitalačkih grupa, praktičnih vježbi i terenskih nastava. U završnoj fazi programa sudionici i sudionice biraju temu koju realiziraju kroz vlastitu seriju fotografija, a koja odražava njihov osobni razvoj i napredak u ovladavanju medijem tih nekoliko tjedana.

Prvi rad koji dočeka posjetitelje pri ulasku u prostor Galerije Miroslava Kraljevića je fotoknjiga Svena Knechtla. Na taj način posjetitelji i posjetiteljice odmah ulaze u interakciju s postavom i nastavljaju kretanje izložbom pripremljeni na intimnu atmosferu predstavljenih djela. Knechtlovu fotoseriju slijede Orlićina na jednom bočnom zidu i Kolonićeva na njemu suprotnom zidu, dok su se Hordove fotografije smjestile u sredinu. Na taj način dolazi do ritmične izmjene tema industrijalizacije s temama tradicije te naglašavanja šarolikosti individualnih pristupa tim temama. Pritom crna boja zidova galerije još dodatno naglašava kolorit i motive na predstavljenim fotografijama.

Ana Orlić na izložbi je predstavila seriju fotografija Rasuli smo teret u kojoj se bavi temom Rijeke kao lučkog grada. Umjetnica istražuje kako luka s jedne strane tvori granicu između grada i mora, a s druge je strane ključna njezina uloga poveznice grada s ostatkom svijeta. Kroz 28 predstavljenih fotografija autorica bilježi “tragove promjena u prometnoj i industrijskoj infrastrukturi Rijeke kao i njihovo odražavanje na mikrokozmos grada”, kako je navedeno u najavi izložbe. Mapirajući protezanje luke kroz grad, fotografije imaju i dokumentaristički karakter te otkrivaju različite vizure grada. Pritom je luka ponekad glavni motiv na fotografijama, a ponekad samo proviruje iza neke historicističke zgrade, no nepobitno je da je ona u gradu sveprisutna. Zbog toga je umjetničin pogled na Rijeku pretežno negativan – vidi ga kao grad koji se ruši, u kojem prevladava zaglušujuća buka, koji luka nagrđuje i razdvaja. I dok se na nekim fotografijama luka doima kao prostor mogućnosti koji gradu donosi ekonomski napredak, u seriji je puno izraženije umjetničino negodovanje. To se posebno vidi na fotografiji sa žicom u prvom planu koja otvoreno komentira segregiranje Rijeke na prostor grada i prostor mora međusobno odvojenih lukom. U tome se vidi njezino oslanjanje na principe arhitekta i teoretičara arhitekture Maroja Mrduljaša koji u djelu Fiume Fantastika (2021.) navodi da Rijeka u svom razvoju žrtvuje sve “što je izvan razvojnog horizonta instrumentalne modernizacije” te vidi njezinu podjelu na “infrastrukturno-lučki grad” i “civilni grad” između kojih nema pomirbe.

Domagoj Kolonić, s druge strane, temi prostora oblikovanih industrijalizacijom prilazi iz drugačije perspektive. On u radu Junkspace trgovačke centre ogoljuje njihovih prepoznatljivih simbola i to u tolikoj mjeri da se motivi trgovačkih centara doimaju kao sivi kontejneri nasumično postavljeni u krajolik. Njihovo homogeno sivilo bezlično je i hladno u kontrastu sa šarenilom prirode u koju su postavljeni. Takvo supostavljanje motiva tumačimo kao kritiku principa modernizma i konzumerizma, poput uniformiranosti i dehumanizacije, koji dovode do minimalne estetske vrijednosti ovakvih prostora. U tom pogledu umjetnik se oslanja na nizozemskog arhitekta Rema Koolhaasa od kojega je i preuzeo pojam “junkspace”. Taj termin služi za opis onoga “što ostaje nakon modernizma”. Po Koolhaasu, “junkspace” je završni produkt modernizma koji je lišen estetske dimenzije i humanosti pa tako Kolonić upravo preko modernističkih motiva trgovačkih centara devastira estetiku prizora na fotografijama.

Manje negativan pristup suvremenosti ima Sven Knechtl u radu Ve. Knechtl se pritom referira na međimursku riječ koja označava trenutak koji se upravo odvija ili se odvio neposredno prije. Motiviran njome umjetnik nastoji bilježiti spontanost trenutka na vrlo zanimljiv način. Naime, on sebe kao fotografa prebacuje iz pozicije objekta u poziciju subjekta određujući spontanost trenutka po svom nahođenju, a ne po fotografiranom motivu. Tako se, primjerice, na jednoj od slika može vidjeti anonimni muškarac srednjih godina koji sjedeći proučava potvrde o uplati Loto listića, a da pritom nije bitno tko je on, zašto je fotografiran, je li što osvojio, jesu li uplate uopće njegove – bitna je jedino slučajnost trenutka i da umjetnik osjeća potrebu za fotografiranjem tog motiva. Rezultat takvog pristupa je fotoknjiga čiji je sadržaj heterogeniji od onoga što predstavljaju Knechtlovi kolegice i kolege. K tome, kroz medij knjige posjetitelj je natjeran ući u interakciju s postavom i zbog odabrane tematike radove tumači u posebno intimnoj atmosferi – kao da čita dnevnik osobe iza objektiva kamere. Spontane fotografije plod su trenutka, no zahvaljujući umjetnikovom dobrom oku ne manjka im sklada. To je prije svega vidljivo u odnosu motiva i boja na slikama koji su međusobno kompatibilni. Tako se, primjerice, na jednom prikazu može vidjeti zgrada Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu ispred koje se nalazi kutija, no umjesto da nam kutije smetaju jer prekrivaju raskoš ove neobarokne građevine, boje su dobro usklađene pa nam odmah za oko zapada predstavljeni sklad običnosti svakodnevnog trenutka pokraj kojega bismo inače prošli ne osvrćući se. Upravo spontani pristup otkriva svježinu svijeta oko umjetnika, čak i onda kada je riječ o estetici ružnoće.

Inspiriran regionalnim govorom bio je i Vito Hordov u autorskom projektu Furešta. Istražujući svoje dalmatinsko podrijetlo, on koristi još intimniji pristup temi i osvrće se na osjećaj nepripadanja, ali i njegovog potencijala oslobađajućeg stanja. “Furešt” je u Dalmaciji termin koji označava stranca, strankinju ili jednostavno onoga koji ne pripada. U umjetnikovom kontekstu, to je njegova baka koja je za otočane stanovnik s kopna, a za stanovnike kopna otočanka. Umjetnik u sklopu izložbe predstavlja baku i njezin rodni kraj u kojem ju okolina više ne prihvaća kao svoju. Među osamnaest izloženih radova najzanimljiviji su oni koju pokazuju baku iza vrata koja se mogu tumačiti kao motiv granice, nepripadanja i otuđenja (slično kao što je to kod Ane Orlić motiv luke). K tome su vrata na svim fotografijama zatvorena što pridonosi odvojenosti bake od ostalih motiva, ali i njezinoj udaljenosti od gledatelja. Usprkos tome, protagonistkinja je na svim fotografijama nasmijana i poletna što pridonosi prenošenju umjetnikovog shvaćanja nepripadanja kao oslobađajućeg osjećaja. Ipak, posjetitelju na prvi pogled nije posve jasna ta misao zbog izrazite heterogenosti radova koji uključuju različite motive prikazane zasebno u krupnom kadru (od kupusa preko lokalne ceste do starinskog kreveta), a koji naizgled nisu međusobno povezani.

Izložba posjetitelju daje fragmentirane narative koji pružaju uvid u teme koje zaokupljaju ove mlade umjetnike i umjetnice. Dok se kod nekih radova vidi potencijal i kreativno konceptualno promišljanje obrađenih tema, kod drugih ipak još ima prostora za daljnji umjetnički razvoj, što se iščitava kroz mogućnost i jasnoću zaokruživanja priče u cjelinu. Riječima Ivana Gundića, fotografija kao medij “puno govori o ljudima samima te njihovim interakcijama s prostorom i okolinom. Čak i izvan umjetničkog rada, u kojem je to možda osnovna poanta, uvijek je korisno razumjeti i naučiti komunicirati ideje slikama”, a upravo je to ono što su ovi mladi umjetnici u sklopu Drugog kadra i postigli.

Ana Lucija Abramović

 

Tekst je objavljen u sklopu edukativnog programa Početnica likovne kritike koji provode umjetnička organizacija Atelieri Žitnjak i udruga Ured za fotografiju u suradnji s portalom Kulturflux i Radio Studentom. Program financira Gradski ured za kulturu i civilno društvo.

Zahvaljujemo školi DRUGI KADAR na ustupljenim vizualnim materijalima.