Zabilježeno u vremenu i prostoru

Povodom desetogodišnjice Galerije Spot na njezino djelovanje i položaj u širem kontekstu osvrnula se Jelena Pašić.

Crno-bijela fotografija kadrirana je tako da njezin najveći dio zauzima visoka ograda sačinjena od drvenih dasaka. Pozicija našeg pogleda, kao i ona fotografa koji je snimio fotografiju, nalazi se s ulične strane. U lijevom kutu, već gotovo izmičući kadru, jedna gospođa užurbano hoda, dok lijevi dio zauzima nisko pročelje kuće na kojoj se nalazi metalna tabla s već pomalo izlizanom i oštećenom, ali i dalje vidljivom brojkom 5. Na drvenoj je ogradi, otprilike u razini očišta, postavljen okvir nalik improviziranom oglasnom prostoru, a u njemu se na bjelini umetnutog papira jasno razabiru dvije riječi: LIFE i ART.

 

Riječ je o fotografiji Željka Jermana, datiranoj u 1976. godinu, i o obiteljskoj kući u Voćarskoj cesti u Zagrebu u kojoj je proveo prvi dio života, iz koje je krenuo u svoje umjetničko djelovanje, isprva kao priučeni fotograf, a potom kao umjetnik koji je eksperimentalnim i nerijetko radikalnim postupcima širio fotografski jezik. Pred ovom se kućom u jednoj od svojih šetnji gradom okupila i Grupa šestorice, kojoj je i Jerman pripadao, a kuća je osim kao neformalna ulična galerija reducirana na izlagački okvir postavljen na ogradi, povremeno funkcionirala i kao neslužbeno okupljalište jednog dijela ondašnje umjetničke scene. Pojmovi LIFE i ART doista bi mogli programatski sažeti konceptualistički artikuliranu praksu Šestorice koji su sredinom 1970-ih ukazivali na sveobuhvatno prožimanje života i umjetnosti, na neodvojivost svakodnevice i umjetničkog rada koji samo ponekad rezultira predmetom i kojemu svakako nije mjesto isključivo u institucionalnim sredinama.

 

Četiri desetljeća nakon nastanka gore opisane fotografije, ujesen 2015. godine, u sličnom kontekstu, ali u posve drugoj zagrebačkoj četvrti – na Črnomercu, svoja vrata otvara Galerija Spot. Smještena u dvorištu obiteljske kuće, u adaptiranom prostoru koji je nekoć bio spremište obrtničke radione, Galerija Spot u vrijeme svog osnutka bila je jedini galerijski prostor u gradu orijentiran isključivo na fotografski medij u umjetničkoj praksi. Kada me profesionalni put na izmaku 2016. godine doveo u Čanićevu 6, nisam ni slutila da će s druge strane visoke metalne ograde obiteljske kuće, svojevrsnog suvremenog pandana ograde-galerije u Voćarskoj 5, započeti i moje širenje razumijevanja fotografskog medija – proces bez konačnosti, elastičan i fluidan, u neprestanoj mijeni i s rezultatima koje je (ishodišnim očekivanjima usprkos) najčešće teško predvidjeti. Slično kao i proces fotografiranja.

 

Čuvajući u svom imenu lokalno nasljeđe konceptualne umjetničke prakse 1970-ih kroz izravnu referencu na časopis Spot, koji je u jedanaest objavljenih brojeva između 1972. i 1978. pridonio razvoju kritičko-teorijskog mišljenja o suvremenoj fotografiji i inovativnim, progresivnim načinima tretiranja tada već stotinjak godina starog medija, Galerija Spot već je u prvih nekoliko godina postala malen, ali dinamičan nukleus posvećen “proširenoj fotografiji”[1] – fotografiji koja se širi izvan okvira uvriježenih i očekivanih oblika njezina korištenja, tumačenja i izlaganja, ali i fotografiji koja širi diskurzivne mogućnosti, koja stvara i otvara nove dijaloge, nove narative, nove imaginarije.

 

Fotografski radovi u proteklom su desetljeću u sukcesivnom izložbenom nizu svaki put iznova transformirali prostor Galerije Spot u novu mikro-cjelinu koja je fotografskim leksikom pripovijedala o sjećanju i zaboravu (I kad ti kažu da ne možeš, uvijek možeš Nives Milješić, 2017.; Wiped Clean Luke Pešuna, 2024.), arhivima (Dužnost dokumentiranja Marka Tadića, 2017.; Arhiva kao memorijski konstrukt Sandra Đukića, 2019.; Arhiv nepoznatog Silvestra Kolbasa, 2023.), o gestama svakodnevice (U međuvremenu vježbam Paulien Oltheten, 2017.; Kućne vježbe Andree Palašti, 2018.), (ne)pripadanju (I Just Greet Back Sandre Vitaljić, 2021.) i tranzicijama (Máj/My Stephanie Kiwitt, 2019.; Potapanje brodova Jasenka Rasola, 2023.) o prirodi i njezinim predodžbama (Nula je bila u zraku Davora Sanvincentija, 2018.; Killing, Arranging, Walking Petre Mrše, 2019., Priroda stvari Maše Bajc, 2020.; Ptice Katarine Ivanišin Kardum, 2024.), ali i o svjetlosti – jednom od temeljnih gradbenih elemenata fotografskog medija (Muzejska svjetlost Esther Mathis, 2018.).[2]

 

“Naziv fotografija potječe od starohelenskih riječi foto – svjetlo i grafo – pišem, crtam, te prema tome fotografija je crtanje svjetlom”, zapisao je Željko Jerman u jednom od svojih radova koji u formi intervencije (nerijetko tekstualne, kao u ovom slučaju) na fotopapiru “ostavlja trag”.[3] Njegovi su radovi istovremeno i eksperiment koji tehnička ograničenja medija transformira u potpuno nove likovne sustave, s posve neočekivanim ekspresivnim kvalitetama, kao i misaoni eksperiment, odraz osebujne filozofske poetike autora. Taj je Jermanov rad, kao i nekolicina ostalih, uvršten u internetski arhiv Zaboravljeno nasljeđe,[4] središnji rezultat projekta realiziranog u suradnji Fondacije Arton (Varšava), Muzeja Kumu (Tallinn), Umjetničke škole LUCA (Bruxelles) i Ureda za fotografiju (Zagreb). Sadržaj ovog online arhiva, potekao iz privatnih arhiva umjetnika i institucionalnih zbirki iz Poljske, Estonije, Belgije i Hrvatske, fokusirao se na neoavangardnu umjetnost s (političkog, umjetničkog i/ili geografskog) ruba Europe. Jermanovo ime neminovno se našlo na popisu prvih dvadesetak hrvatskih umjetnika uvrštenih u bazu, otada znatno proširenu, kao što se neizbježno našlo i na stranicama časopisa Fototxt koji je Ured za fotografiju pokrenuo 2019. godine. Svjesnom koincidencijom, dva temeljna pojma u Jermanovoj praksi – fotografija i tekst – upisana su u ime časopisa. Pišući o njegovim radovima u trećem broju časopisa, navodim da Jermanova fotografija “iskoračuje izvan uobičajenih granica ‘realističnosti’ te svoj status mimetičnog ‘otiska stvarnosti’ premeće na razinu materijalnog i vizualnog objekta, pri čemu se radikaliziraju odnosi objektivnog (prizora) i subjektivnog (doživljaja)”. [5]

 

Dok premećem vlastitu arhivu iz razdoblja svog rada u Uredu za fotografiju, ukazuju mi se i nove slučajne podudarnosti: svoj fotografski studio, smješten upravo u Voćarskoj 5, Jerman je nazvao Blow up. Engleski termin, u hrvatskom jeziku povećanje, odnosi se na standardni postupak dobivanja pozitiva iz negativ filma korištenjem aparata za povećanje, no možda je Jermanova odluka uključila i referencu na istoimeni film Michelangela Antonionija snimljen 1966., svega nekoliko godina prije nego što je Jerman otvorio svoj fotografski atelje. Kadrove iz filma Blow-Up, Antonionijeva ostvarenja sa statusom neprikosnovenog klasika, prisvojio je belgijski umjetnik Benjamin Verhoeven kako bi kroz svoj istraživačko-umjetnički projekt Scanning Cinema istražio i redefinirao odnose između slike i značenja, vremena i pokreta, originala i kopije. Benjaminova izložba Čovjek koji hoda (bez glave), održana u veljači 2018., jedna je od prvih koja je označila programsko širenje Galerije Spot – kako na fotografiji srodne i na fotografiji temeljene medije, tako i na nove programske jedinice koje nisu samo “popratni programi uz izložbu”, već i planirane situacije za artikulaciju fotografske misli u formatima poput čitalačkih grupa i kružoka, panela, radionica.

 

Uz kontinuirano širenje programa, Ured za fotografiju i Galerija Spot nastavili su širenje svog radnog tima,[6]ali i prostorno širenje, pa je tako 2019. pokrenut Kvartovski objektiv, multidisciplinarni projekt lokaliziran na područje Črnomerca. Kvartovski objektiv svoje iteracije doživljava u brojnim i raznovrsnim formama – od tiskanih biltena i tematskih šetnji, izložbi i radionica, do umjetničkih intervencija i zvučnih zapisa, s misijom stvaranja kaleidoskopskog arhiva koji, osim što okuplja dinamične bilješke o kvartu (nekada i danas), potiče promišljanje odnosa između urbanog prostora, zajednice i memorije. Črnomerec doista na taj način ostaje “zabilježen u vremenu i prostoru”, kako glase riječi koje je Jerman ispisao na papiru ispod fotografskog autoportreta iz 1979., istovremeno anticipirajući neki budući pogled, buduću svijest.

 

Jelena Pašić

 

______________________________________________

[1] Proširena fotografija ujedno je naziv izložbe održane u Galeriji Spot u tri sukcesivna segmenta u proljeće 2018., na kojoj su predstavljeni radovi, među ostalim umjetnicima, i Željka Jermana.

[2] Spomenut je samo dio izložbi održanih u Galeriji Spot. Cjelovita dokumentacija izložbenog programa dostupna je na internetskoj stranici https://croatian-photography.com/category/galerija-spot/.

[3] Izjava “ostavljam trag” u više je navrata pronašla mjesto u Jermanovim radovima, sažimajući njegov umjetnički credo o nužnosti stvaranja, djelovanja i kreativno-kritičke refleksije. Tako u nastavku teksta o ovom radu navodi: “Najbitniji, primaran pokretač i najjednostavniji čin u stvaralaštvu jest težnja da se da dio izgubljenog sebe, ostavi trag.”

[4] Internetska baza Zaboravljeno nasljeđe dostupna je na poveznici https://www.forgottenheritage.eu.

[5] Jelena Pašić, “Radikalno nova. Konceptualni rasponi hrvatske fotografije”, Fototxt, br. 3, 2020., 13-14.

[6] Uz Sandru Križić Roban kao jednu od osnivačica udruge i stalno ime Ureda za fotografiju, radni tim tijekom godina činile su Lana Lovrenčić, Karla Pudar, Nika Petković, Ena Grabar i autorica ovog teksta, dok posljednjih godina program vode Tena Starčević, Sara Mikelić i Ivana Završki. U realizaciji programa i brojnih aktivnosti udruge kontinuirano sudjeluje i niz suradnika i članova udruge.