Jelena Jureša – Normalizirani ritmovi

U sklopu edukativnog programa Početnica likovne kritike donosimo osvrt Ivone Hlanude na izložbu Koreografije nasilja umjetnice Jelene Jureše, koja se do 20. veljače 2026. može pogledati u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.

Nasilje. Imenica dubokog značenja. Pojam koji rijetko označava iznenadan čin. Nasilje je najčešće utkano u strukture u kojima svakodnevno živimo, u jezike moći, povijesne narative i društvene obrasce koji se prenose i iznova obnavljaju kroz vrijeme. Iako se nasilje u užem smislu definira kao uporaba fizičke sile radi nanošenja štete ili prisile, njegovi su učinci daleko složeniji i dugotrajniji. Strukturno nasilje, upisano u nasljeđe imperijalizma, kolonijalne opresije, rasizma i diskriminacije, proteže se stoljećima neprestano mijenjajući svoje oblike i načine manifestacije. Ono se ponavlja, prerušava i prilagođava, ostajući duboko ukorijenjeno u društvenim i kulturnim sustavima.

Upravo takvo razumijevanje nasilja čini polazište izložbe Koreografije nasilja Jelene Jureše, postavljene u prostorima Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Izložba otvara pitanja o tome kako se povijest nasilja reflektira, reproducira i normalizira u suvremenom društvu. Prva velika samostalna izložba umjetnice, otvorena 13. studenog 2025., okuplja recentne radove iz područja filma, videa i video-instalacije, uvodeći gledatelja u kompleksne političke i povijesne slojeve dugog dvadesetog stoljeća. Kroz promišljene mehanizme reprezentacije razotkrivaju se ideologije kolonijalizma, nacionalizma, rasizma i kapitalizma, oblikovane dugotrajnim politikama moći patrijarhata i imperijalnog nasljeđa. Na svega nekoliko stotina kvadratnih metara u središte interesa dolaze pitanja identiteta, politike sjećanja i zaborava, odnosa promatrača i promatranog te odnosa reprezentacije nasilja i nasilja same reprezentacije.

Ta se tematska slojevitost jasno očituje i u samom postavu izložbe. Postav čine tri zatamnjene središnje dvorane muzeja s četirima velikim projekcijama na zidovima, te četirima televizijskim ekranima postavljenima na drvenom stolu. Na prvi pogled, postav djeluje jednostavno i minimalno, no upravo se u toj suzdržanosti otvara prostor za koncentraciju na sadržaj i poruke koje umjetnica prenosi. Izložbom Koreografije nasilja umjetnica je spojila radove kojima se bavi od 2019. godine, a koji povezuju različite izražajne mogućnosti medija. Time oblikuje jedinstven jezik pokretnih slika u kojemu se film i filmski esej isprepliću s performansom i glazbom. Okupljena umjetnička produkcija istražuje odnos kolektivnog sjećanja i političke odgovornosti, te ukazuje na krize i prešućivanja. Jureša propituje načine na koji se povijest reflektira i reproducira u suvremenom društvu. Time se stvara vizualni prostor u kojem osobno postaje nerazdvojivo od političkog.

Izložbena naracija započinje filmom Ne shvaćajte to osobno (2025.), eksperimentalnim filmom koji povezuje živu izvedbu s fragmentiranim prizorima povijesnog slikarstva nizozemskog zlatnog doba. Film predstavlja promišljanje o promjenama ljudskog ponašanja prouzrokovanima kapitalizmom i imperijalnom pohlepom. Ulaskom u drugu prostoriju naracija se nastavlja s filmskom poemom Ubundu (2019.), koja govori o okapiji – životinji prvi put izloženoj u Zoološkom vrtu u Antwerpenu 1919. godine. Voice-over filma izražava ljutnju prema belgijskoj imperijalnoj kolonijalnoj povijesti i nasilju provedenom nad tadašnjom kolonijom Kongo. Dugometražnim filmskim esejem Afazija (2019.) i višekanalnom instalacijom dokumentacije Afazija, partitura za monitore (2025.) umjetnica zaokružuje izložbenu cjelinu. Sastavljena u tri poglavlja, Afazija prati nit odnosa moći, rasizma, nepravde i nasilja, razotkrivajući belgijsku kolonijalnu prošlost, austrijski rasizam i antisemitizam tijekom Drugog svjetskog rata te okrutnost rata u Bosni 1990-ih.

Tematski i formalno, radovi se nadovezuju na pitanja koja Jelena Jureša dosljedno otvara u svojoj umjetničkoj praksi. U njihovu je središtu “simboličko nasilje”, koje, prema filozofu i sociologu Pierreu Bourdieu, djeluje nevidljivo, kroz prihvaćanje — često nesvjesno — društvenih normi, jezika i klasifikacija. Video radovi usmjereni su na odnos slike i svijeta te kroz dijalog s filmskim i umjetničkim strujanjima i novim vizualnim jezicima otvaraju pitanja suvremenih društvenih fenomena. Glavni protagonisti svih filmova su ženski likovi. One nisu tek anonimni objekti podložni pogledu, već aktivni ženski subjekti i nositeljice značenja. To su stvarne osobe s imenom i prezimenom – Barbara, Ivana, Marije. Njihova gestikulacija i glas dodatno artikuliraju performativna djela te imaju snažan vizualni i semantički učinak. Neverbalnim načinima razotkrivaju složene i traumatične događaje, kolonijalne obrasce ponašanja koji se očituju u usvojenim odnosima patrijarhata, rasizma, imperijalizma i različitim oblicima kontrole ukorijenjenih na modernističkom Zapadu. Iskazuju otpor prema aktualnim društvenim kontekstima poput nepravde, fašizma i diskriminacije koji nas okružuju.

Koreografije nasilja svojom veličinom i postavom snažno utječe na subjektivni doživljaj promatrača, uvodeći ga u medijatizirani prostor i vrijeme koji zahtijevaju zadržavanje i pažnju. Iako je izložba raspoređena u tri prostorne cjeline, pri čijem se obilasku može doći do privremenog gubitka narativne niti, cjelina u konačnici ostaje čitljiva i koherentna. Kratki prijelazi između prostorija ne razgrađuju značenje, već djeluju kao nužne pauze koje omogućuju ponovno uspostavljanje fokusa i povezivanje viđenog. Upravo u toj sporosti i zahtjevnosti izložba potvrđuje svoju snagu potičući kritičko promišljanje i osvješćivanje nasilja koje u suvremenom društvu ostaje sveprisutno, ali često nevidljivo, prekriveno usvojenim i normaliziranim društvenim obrascima.

 

Ivona Hlanuda

 

 

Zahvaljujemo Muzeju moderne i suvremene umjetnosti na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

Tekst je objavljen u sklopu edukativnog programa Početnica likovne kritike koji provode umjetnička organizacija Atelieri Žitnjak i udruga Ured za fotografiju u suradnji s portalom Kulturflux i Radio Studentom. Program financira Gradski ured za kulturu i civilno društvo.