Sve što (ni)je snimila Lisette Model

Tihana Bertek piše o retrospektivnoj izložbi austrijsko-američke fotografkinje Lisette Model, koja se do 22. veljače 2026. održava u bečkoj Albertini.

Na lipanjsku večer 1969. godine skupina ljudi čekala je ispred Galerije SC da se otvori izložba koju je kurirao Želimir Koščević. Ušavši u galeriju, posjetitelji su ostali zatečeni: dočekao ih je prazan prostor! Ali upravo je to bila poanta ove tzv. didaktičke izložbe, naslovljene Izložba žena i muškaraca, na kojoj su sami ljudi preuzeli ulogu izložaka. Uputa za ponašanje u ovoj nesvakidašnjoj situaciji mogla se pronaći u popratnom tekstu izložbe: “Vi ste tijelo u prostoru, vi ste tijelo koje se kreće, vi ste kinetička skulptura, vi ste spacio-dinamizam”. Drugim riječima, na ovoj izložbi nema eksponata jer “smo svi ovdje da se eksponiramo”. Koščevićeva dovitljiva intervencija do danas ostaje jedan od najduhovitijih primjera radikalnog propitivanja umjetničkih, kustoskih i gledateljskih pozicija.

 

Izložba žena i muškaraca također je prva asocijacija koja mi se nametnula na retrospektivnoj izložbi dokumentarne fotografkinje Lisette Model (1901. – 1983.), koja je na kulturnim i društvenim događanjima često snimala upravo publiku (npr. serije Museum, 1946. i Dog Show, 1950.). Ti radovi pokazuju nam da portreti gledatelj(ic)a mogu otkriti puno toga o vrsti događanja, kome je ono namijenjeno i kakav dojam je ostavilo na publiku – unatoč tome što ne prikazuju izravno sadržaj zbog kojeg je publika došla.

 

Izložba ove austrijsko-američke fotografkinje održava se u bečkoj[1] Albertini – koja u svojoj zbirci ima značajan dio Modelina opusa – i prva je austrijska retrospektiva od posljednje, održane prije 25 godina u Kunsthalle Wien. Raspoređena više-manje kronološki u šest prostorija, izložba daje solidan pregled različitih faza Modelina stvaralaštva, a uključene su neke od njezinih najpoznatijih fotografija. U svakoj prostoriji nalazi se ploča s kratkim, ali informativnim tekstom koji daje uvid u predstavljene fotografske cikluse, odnosno tematske preokupacije, ispreplićući biografske činjenice i društveno-umjetnički kontekst.

Lisette Model rođena je kao Elise Amelie Felicie Stern u građanskoj obitelji židovskih korijena u Beču, koja joj je omogućila dobro obrazovanje i privatne tutore. Uvjerena da će se baviti glazbom, pohađala je poduku iz klavira i teorije skladanja kod Arnolda Schönberga. Nakon očeve smrti, Lisette s majkom i sestrom Olgom 1926. seli u Pariz, gdje pohađa satove pjevanja kod poljske sopranistice Marye Freund. Međutim, nekoliko godina kasnije shvaća da pjevanje nije za nju, te se počinje baviti fotografijom na nagovor Olge i svoje prijateljice, fotografkinje Rogi André, supruge mađarskog fotografa Andréa Kertésza. Model je svoj profesionalni moto “Nikad ne fotografiraj ništa prema čemu ne osjećaš istinsku strast”, kasnije dobro poznat među njenim studenti(ca)ma, navodno preuzela upravo od Rogi.

 

Izložba u Albertini započinje s 1934. godinom, kada Model uzima u ruke Rolleiflex i snima dokone bogataše na šetalištu u Nici u trenucima opuštanja ili lagodnog dosađivanja (Promenade des Anglais). No, umjesto očekivanog glamura elitnog turizma, Modeline pažljivo kadrirane fotografije i vješto uhvaćeni izrazi lica prikazuju dekadentne, gotovo karikaturalne figure. Iako se Model uvijek ograđivala od “optužbi” za političnost (više o tome kasnije), teško je u ovim fotografijama ne iščitati satiru, odnosno kritičan stav prema prikazanim subjektima, pogotovo ako uzmemo u obzir kontekst u kojem je ova serija po prvi put objavljena – u ljevičarskom časopisu Regards.

 

Reprodukcija ove duplerice predstavljena je na izložbi, a prijelom suprotstavlja klasne razlike u društvu pogođenom ekonomskom krizom: s jedne strane su Modelini portreti bogataša (“zoološki vrt u kojem se najodvratniji primjerci ljudske vrste izležavaju u bijelim naslonjačima”, kako stoji u članku), a s druge slika siromašne radnice s ribarskom mrežom. Stoga je dobra i kustoska odluka da se serija Promenade des Anglais izloži nasuprot Modelinim fotografijama marginaliziranih skupina poput prosjakinja i beskućnika iz istog perioda, jer predstavljaju lice i naličje istog društva. Tijekom čitave karijere Model će zadržati interes za ljudsku prirodu, za svakodnevne situacije i kako se ljudi ponašaju u njima.

Godine 1938. Model i njen suprug, slikar Evsa Model, sele u New York, te postaju dio dinamične umjetničke scene. Njujorški period obuhvaća glavninu Modelina opusa te je izložen u najvećoj prostoriji na izložbi. Fascinirala ju je hektična energija grada, koju je zabilježila u serijama Running Legs i Reflections. U potonjoj je fotografirala predmete i odraze u izlozima trgovina (možemo ih čitati kao komentar na rastući konzumerizam), a objavljene su u prosincu 1940. u kulturnom tjedniku Cue.

 

Puno je fotografirala i svakodnevne prizore i stanovnike siromašnog imigrantskog kvarta Lower East Side, ali nastavlja bilježiti i klasne razlike, portretirajući građan(k)e u bundama i skupocjenim kaputima te na elitnim događanjima. U ovoj prostoriji izložene su i ranije spomenute serije Museum, koja prikazuje posjetitelje muzeja dok promatraju izloške, i Dog Show, koja prikazuje vlasnike s njihovim psima. Riječ je o serijama koje su dosad bile dostupne samo u obliku negativa, te su ovdje po prvi put izložene u digitalnom obliku.

Model je bila jedna od fotografa_kinja predstavljenih na Sixty Photographs: A Survey of Camera Aesthetics 1940. godine – prvoj izložbi novoosnovanog Odjela za fotografiju pri MoMA-i.

 

U ovom periodu surađuje s brojnim časopisima; primjerice, 1941. godine PM’s Weekly objavio je izbor fotografija iz Promenade des Anglais uz naslov “Why France Fell”, referirajući se na poraz Francuske u 2. svjetskom ratu. Od 1941. do 1955. surađivala je s Harper’s Bazaarom, gdje joj je jedan od prvih zadataka bio fotografirati Coney Island. Tim povodom nastale su njezine slavne fotografije kupačice krupnije građe koja veselo pozira na plaži (Coney Island Bather), koje su također uvrštene u izložbu.

 

Značajan dio Modelina opusa zauzimaju i fotografije noćnog života, klubova i koncerata. Njezin snapshot stil kao da je bio osobito prikladan za dokumentiranje ove vrste sadržaja. Kako stoji u popratnom tekstu izložbe, “koristeći bljeskalicu, ‘izvlačila’ je iz mraka rasplesane goste i energične izvođače, te je u kasnijoj obradi naginjala kadar kako bi kompozicija bila dinamičnija”.

U trećoj prostoriji dočekuje nas serija posvećena Sammy’s Baru, objavljena u časopisu Harper’s Bazaar. Međutim, u ovoj prostoriji je iz nekog razloga izostala ploča s informacijama, pa se informiram naknadno: Sammy’s je bio jedini bar u slavnoj ulici Bowery koji je imao dozvolu za izvođenje cabareta te je bio pravi melting pot različitih društvenih skupina, od elite i kulturnjaka do radnika i imigranata. Osim Model, atmosferu u Sammy’su fotografirali su i Alfred Eisenstaedt, Weegee i Erika Stone.

 

U ljeto 1946. Lisette i Evsa odlaze u San Francisco jer je Evsa pozvan da bude gostujući umjetnik na California School of Fine Arts, gdje će Model 1949. držati kolegij iz dokumentarne fotografije. Tamo upoznaje predstavnice_ce lokalne fotografske scene poput Ansela Adamsa i Imogen Cunningham, te snima nekoliko serija fotografija, uključujući još jednu seriju posvećenu publici (Opera). Ponovo je na djelu njezina strategija karakterizacije pojedinaca naglašavanjem njihovih fizičkih atributa ili izraza lica, a posebno su intrigantne – često i humoristične – interakcije među posjetitelji(ca)ma koje je zabilježila.

 

U petoj prostoriji nastavljaju se fotografije snimljene na istočnoj obali SAD-a, kojima se pridružuju one snimljene u Venezueli; naime, 1954. godine Model je otputovala u Caracas na poziv venezuelske vlade kako bi snimila infrastrukturu za proizvodnju nafte oko jezera Maracaibo. Tematski i stilski, ove fotografije odudaraju od ostatka njenog opusa, i zbog svoje melankolične atmosfere na kraju nisu upotrijebljene u propagandne svrhe. Osim infrastrukture, snimala je i svakodnevne scene i portrete lokalnog stanovništva (ponovno vodeći računa o klasnim razlikama) u svom prepoznatljivom stilu.

U ovoj prostoriji izložen je i prototip monografije objavljene 1979. u izdanju Aperturea, koja je dio Albertinine zbirke. Predgovor je napisala Modelina prijateljica Berenice Abbott – izvorno ga je trebao napisati kritičar i esejist Phillip Lopate, no Model nije bila zadovoljna pa je povučen (“Očekivala sam uvod, a ne da ću završiti na optuženičkoj klupi”), komentirala je.

 

Posebno izazovan period za Model bili su politički progoni i zastrašivanja u doba McCarthyja 1950-ih, kada je zbog suradnje s aktivistički orijentiranom organizacijom Photo League došla pod povećalo vlasti. FBI ju je čak ispitivao o potencijalnim komunističkim tendencijama te, iako je nisu uspjeli optužiti za ništa konkretno, stavili su je pod prismotru, zbog čega joj je karijera patila, pa se odlučila više posvetiti pedagoškom radu. Od 1951. do 1983. predavala je fotografiju na New School for Social Research, gdje joj je jedna od studentica bila Diane Arbus.

 

Potresena proživljenim ispitivanjem i zastrašivanjem, kao i gubitkom dijela klijenata, kasnije je poricala ili umanjivala politički aspekt svog rada. Nastavila je fotografirati, no rijetko je izrađivala fotografije iz negativa. Jedna od iznimki je Belmont Park Race Track, serija objavljena u Cosmopolitanu 1956. godine, koja uključuje tek par fotografija utrke ili konja, a većinu ponovo čine portreti publike, čija lica otkrivaju čitav spektar emocija, od dosade do zabrinutosti i iščekivanja.

Posljednji dio izložbe posvećen je Modelinim fotografijama jazz scene, kojom je bila fascinirana. Nastale u razdoblju od desetak godina, ove fotografije čine značajan dio njenog opusa. “Znala je iskoristiti svoj direktan pristup kako bi prenijela strast i intenzitet izvođenja glazbe kao neposredno iskustvo”, navodi se u popratnom tekstu. Osim koncerata u klubovima, Model je fotografirala važna događanja poput Newport Jazz Festivala, kao i neke od najistaknutijih jazz glazbenika_ca – Ellu Fitzgerald, Louisa Armstronga, Dukea Ellingtona i Billie Holiday (posebno je dirljiva posmrtna fotografija Holiday u lijesu iz 1959.). Planirala je objaviti ove fotografije u formi knjige, ali projekt je propao kada ju je jedan bivši suradnik proglasio “problematičnom” zbog njenih političkih stavova, zbog čega su se potencijalni ulagači naposljetku povukli.

 

Zahvaljujući povjesničarki i kustosici Audrey Sands, knjiga Lisette Model: The Jazz Pictures ugledala je svjetlo dana krajem prošle godine (Eakins Press Foundation, 2025.), a uz više od 300 fotografija sadrži i esej pjesnika Langstona Hughesa koji je trebao biti objavljen u Modelinoj nikad ostvarenoj knjizi.

 

“Nove slike nas okružuju posvuda. Nevidljive su samo zbog sterilnih rutinskih konvencija i straha”, izjavila je Model jednom prilikom. Nažalost, zbog straha od političke odmazde ostali smo zakinuti za brojne slike koje nikad nije snimila. Pomalo mi je žao što sam se na izložbi fokusirala samo na fotografije umjesto na druge posjetitelj(ic)e, jer mi se sada čini da sam puno toga propustila. Koje sve slike su mi ostale skrivene?

 

Tihana Bertek

 

[1] Fun fact: od 2016. jedan trg u centru Beča nosi naziv Lisette-Model-Platz.