Svakodnevica i identitet kao mekani procesi

Marko Drmać piše o izložbi Šetnjica na kojoj se u Galeriji na katu Kulturno-informativnog centra u Zagrebu, predstavlja sedmero mladih umjetnika/ca, među kojima fotografske radove izlažu David Bakarić Mihaljević i Glorija Lizde.

Grupna izložba Šetnjica, otvorena u Galeriji na katu Kulturno-informativnog centra, okuplja radove umjetnica i umjetnika Davida Bakarića Mihaljevića i Ane Stražičić, Hane Belobrk, Glorije Lizde, Luise Pascu i Tea Kiša te Kore Rogine, pod kustoskim vodstvom Buge Kranželić i Gregora Sirotića Marušića. Izložba objedinjuje različite medije, od slikarstva i fotografije do 3D printa, koji se ne razdvajaju strogo, već međusobno komuniciraju kroz motive interijera, fragmente svakodnevice i suptilno propitivanje identiteta. Kako je navedeno u predgovoru, izložba ne nastaje iz teorijske sigurnosti, nego iz kretanja. Iz šetnje. Iz pokušaja da se govori o velikim temama poput identiteta, zajedništva i svakodnevice, a da se pritom ne sklizne u naučene fraze. Umjesto deklarativnosti bira se iskustvo: ono što imamo mora proizaći iz naše svakodnevne zbrke. Upravo ta zbrka postaje vezivno tkivo izložbe. Radovi se ne nadmeću u spektaklu, već se zadržavaju u intimnim prostorima stanovima, ateljeima, obiteljskim arhivima i digitalnim interijerima. Identitet se ne prikazuje kao čvrsta, monolitna kategorija, nego kao proces koji nastaje između pogleda, predmeta i odnosa; između onoga tko gleda i onoga tko je gledan. Upravo u toj napetosti između medija, ali i između bliskosti i distance, izložba pronalazi svoju suptilnu, ali koherentnu cjelinu.

 

Slike velikih dimenzija, izvedene tehnikom ulja na platnu, Hane Belobrk otvaraju izložbu poput pogleda kroz špijunku. Kroz kadar koji je nalik konveksnom ogledalu ulazimo u njezinu dnevnu sobu, u autoportret svakodnevice. Prostor nije prikazan kao širina mogućnosti, već kao napetost između stagnacije i kretanja. Ostati ili ići dalje? Odmoriti se ili napredovati? Ta unutarnja dilema odzvanja u zatvorenom, iskrivljenom i gotovo zarobljenom kadru, gdje svakodnevica postaje mjesto egzistencijalne odluke.

 

Borbu između smjerova kretanja ili njihovo nadopunjavanje, nalazimo u radovima dvaju parova koji tematiziraju suživot. Dok Teo Kiš i Luisa Pascu u slikarskom mediju prikazuju druženje u vlastitom ateljeu zajednički kreirajući dinamičnu i razigranu cjelinu u kojem njihovi različiti rukopisi supostoje, fotografije Davida Bakarića Mihaljevića nastaju u razdoblju početka suživota s Anom Stražičić, te polaze od naizgled jednostavne geste: dokumentiranja svakodnevice. No ta svakodnevica nije neutralna. Ona je prijelazna, krhka, obilježena osamostaljenjem, izmještanjem i formiranjem zajedničkog prostora. Kamera bilježi rituale koji stabiliziraju tu promjenu. Bakarić ne romantizira intimnost; ne traži dramatičan kadar ni teatralnu emociju. Umjesto toga, njegovi prizori zadržavaju tišinu, blagu distancu, gotovo dokumentarističku suzdržanost. Upravo u toj nenametljivosti otvara se prostor za identifikaciju, gledatelj ne ulazi kao voajer, nego kao svjedok procesa izgradnje zajedničkog života.

Paralelno s tim fotografijama, Stražičić razvija vlastiti vizualni univerzum: fantastične ilustracije humanoidnih bića s krilima, animalnim i mitskim obilježjima. Njezini likovi nisu portreti konkretnih osoba, ali nose emocionalni naboj unutarnjih stanja. Ako Bakarićeva fotografija ostaje vezana uz realno vrijeme i prostor, Stražičić crtež koristi kao prostor eskapizma i imaginativne nadogradnje.

 

U ovom radu naslovljenom Polymerization njihovi se svjetovi susreću. Naslov sugerira proces povezivanja molekula u složeniju strukturu, no ovdje to povezivanje nije homogeno. Identitet para ne prikazuje se kao jedno tijelo ili jedna perspektiva, već kao mreža paralelnih iskustava. Fotografije i ilustracije stoje jedna uz drugu kao dva registra iste intime dokumentarno i fantastično, prizemljeno i uzvišeno.

 

Zanimljivo je i kako fragment igra ključnu ulogu. U kadru se pojavljuju detalji figurice, dijelovi tijela, predmeti iz doma koji funkcioniraju kao vizualni mikrosvjetovi. Stražičićini fantastični likovi djeluju poput alter-ega tih detalja, kao da se iz banalnog predmeta rađa imaginarno biće. Time se svakodnevica ne poništava, nego se širi; ona postaje polazište za unutarnje svjetove.

 

Njihov zajednički rad tako ne tematizira samo suživot, nego i način na koji dvoje ljudi koegzistira kroz različite medije, senzibilitete i percepcije. Intima se ne prikazuje kao zatvoreni, hermetični prostor, već kao polje pregovaranja između stvarnog i zamišljenog. Identitet para nije konačno stanje, nego proces poput same polimerizacije u kojoj se elementi povezuju, razdvajaju i ponovno formiraju u nove konfiguracije.

Rad Glorije Lizde Kako je moje lice izgledalo prije nego što su se moji roditelji rodili? izbjegava stabilnu definiciju subjekta i umjesto portreta nudi proces. Naslov, preuzet iz zen koana, destabilizira ideju izvornosti i sugerira da identitet nema početnu točku koju možemo jasno locirati, nego da je uvijek rezultat nečega što mu prethodi.

 

Rad se razvija kroz nekoliko međusobno povezanih segmenata koji funkcioniraju poput slojeva jednog arhiva. Dva foto-albuma, nastala prema zadatku koji je umjetnica dala roditeljima da kroz 24 fotografije opišu svoj odnos i način na koji je vide pokazuju kako i najdublja veza roditelja i djeteta postoji kao niz fragmenata. Majčin pogled zadržava se na intimnim, kućnim trenucima, na mekoći svakodnevice, dok očev kadar Gloriju smješta u gradski prostor, u prizore splitske tržnice, Rive i prizore nalik opuštenoj nedjeljnoj šetnji. Identitet se tako oblikuje između dva pogleda: između privatnog i javnog, između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

 

Prekrivač koji Lizde započinje šivati nakon iseljenja iz roditeljskog doma dodatno produbljuje temu nasljeđa. Sašiven od stare odjeće i tekstila koji su pratili njezino tijelo kroz različite faze odrastanja te obogaćen fotografijama četiriju generacija obitelji, on postaje taktilna memorije. Šivanje je spor, repetitivan čin, gotovo ritual, kroz koji se osobna povijest doslovno spaja koncem. Taj tekstilni rad nije nostalgičan; on je svjestan činjenice da identitet nastaje od već korištenih, već nošenih, već proživljenih materijala.

 

Autoportret sastavljen od fotografija preuzetih iz dokumenata članova obitelji radikalizira taj postupak. Sklapajući tuđa lica u vlastito, Lizde pokazuje da je individualnost uvijek djelomično kolektivna i time ju i destabilizira. Lice koje gledamo nije čisto njezino, ono je vizualna genealogija, montaža naslijeđenih crta, vraćanje duga onima koji su je oblikovali.

Četvrti segment rada čini vitrina s natalnom kartom, trudničkom knjižicom, fotografijom ruke, pramenom kose i drugim osobnim predmetima. Vitrina djeluje poput suvremene kutije kurioziteta, Wunderkammer. Ti predmeti osciliraju između znanstvenog dokaza i intimnog relikta. Natalna karta sugerira kozmičku predodređenost, trudnička knjižica biološku činjenicu, pramen kose gotovo ritualnu, sentimentalnu dimenziju. Vitrina ne monumentalizira te objekte, nego ih smješta u prostor između dokumenta i određenosti, između administracije i emocije.

 

U cjelini, Lizde ne nudi odgovor na pitanje iz naslova. Umjesto toga, njezin rad pokazuje da je identitet kontinuirani proces individuacije izrezivanje, lijepljenje, sastavljanje, rastavljanje i na kraju ponovno sastavljanje sebe kroz tuđe poglede, obiteljske tragove i materijalne ostatke. Lice prije lica ne postoji kao konačna slika, ono postoji kao mreža odnosa koja se i dalje šije.

 

Promišljajući o vlastitom identitetu kroz fragmente svakodnevice, Kora Rogina koristi skener kako bi stvorila trodimenzionalne rendere sebe i predmeta koji ju okružuju, a potom ih materijalizira 3D printom. Figurice nalikuju suvenirima vlastitog tijela i svakodnevice. Tako vidimo kutiju cigareta, šalicu, Tamagotchi i laptop. Predmeti su nepravilni, reljef je nesavršen, površina svjetlucava. Proporcije nejednake i destabilizirane. Rogina izbjegava mitologizirati sebe; ne stvara avatar ni idealizirani alter-ego. Umjesto toga odabire funkcionalni optimizam: strategiju bez konačnog cilja. Identitet je ovdje tehnički posredovan, nesavršen i promjenjiv, poput same tehnologije koja ga proizvodi.

 

Izložba Šetnjica ne nudi stabilni horizont. Ona priznaje da je put bez plana često jedini iskreni put. Identitet u ovoj izložbi nije čvrst, nego mekan i propustan nešto što nastaje u odnosu, u šetnji uz druge. Ako radove promatramo kao suputnike, postaje jasno da zajedništvo nije jedinstvo, nego nadopunjavanje. Identitet se uvijek formira negdje između. U tom prostoru između privatnog i javnog, stvarnosti i fantazije, nasljeđa i tehnologije, Šetnjica pronalazi svoju snagu. Ona ne daje odgovore. Ona hoda s nama.

 

Marko Drmać

Zahvaljujemo Bugi Kranželić i Gregoru Sirotiću Marušiću na ustupljenim vizualnim materijalima.