Program “Razgovori o fotografiji” pokrenuo je fotograf Karlo Čargonja 2013. godine u Rijeci kao platformu za razmjenu mišljenja, povezivanje i zajedničko promišljanje o suvremenoj fotografiji. Ove godine program gostuje u Galeriji Spot u okviru programa SPOTIZACIJA te u tri susreta obrađuje sljedeće teme: život od, odnosno u umjetnosti, autorska prava i percepcija autorstva te fotoknjige. O prvoj diskusiji na temu “Od čega žive fotografi” s posebnim naglaskom na procjenu i određivanje (tržišne) vrijednosti fotografije, piše Lucija Švob.
Vizual: Karlo Čargonja
Oduvijek sam više voljela gledati “slike”, nego čitati. Odmalena sam, listajući modne časopise, tiskovine s fotografijama poznatih lica, časopise za uređenje interijera, knjige ili kuharice s izvrsnim fotografijama jela i pripreme hrane, zamišljala kako izgleda jedno snimanje. Koliko traje i što je sve potrebno da fotografija kao konačni proizvod, sjajan i glamurozan, izađe u jednoj od takvih publikacija. Nisam se tada pitala koliko fotografi zarađuju od tih snimanja i je li to njihovo stvarno zanimanje. Danas, kao ljubiteljica fotografije i slikarstva, koja povremeno u okvirima skromnog budžeta kupuje umjetničke fotografije, često se pitam od čega žive fotografi. Te sjajne fotografije iz tiskovina i knjiga zapravo su stvarna zanimanja i poslovi kojima se bave fotografi uz umjetnički rad. Znači li to da je onda umjetnički rad njihov “sporedni” posao i kada je pravo vrijeme da se njemu posvete? Upravo se prva tema programa “Razgovori o fotografiji” naslovljena “Od čega žive fotografi?” bavila pitanjem profesionalnog fotografskog rada unutar suvremene umjetničke fotografije i time koliko se uistinu fotografi u svakodnevnom životu mogu baviti svojim autorskim radom.
Temu je započela otvaranjem pitanja o vrijednosti fotografije, točnije pitanja o tome što fotografiji daje vrijednost i kakvu ona vrijednost ima za nas. Opisi doživljaja, iskustava i odnosa pojedinaca prema pojedinim fotografijama s kojima smo se susretali ili ih sami izradili, ukazuju na to da im dajemo, kao i mnogim drugim predmetima, emotivnu vrijednost. Fotografija otvara mnogobrojne asocijacije i priče, pruža osjećaje nostalgije i tuge, utjehe i radosti, one osjećaje koje želimo uhvatiti i kojima se želimo vraćati iznova. No, uz emotivnu vrijednost, fotografija ima i financijsku, odnosno tržišnu vrijednost koja je uvjetovana potražnjom na tržištu. S obzirom na nepostojeće tržište suvremene umjetničke fotografije u našoj zemlji te nedovoljno poticajnu klimu prema umjetnosti uopće, moramo krenuti od osnovnih pitanja povezanih s financijskom vrijednosti – cijenom i procjenom fotografije. Tko zadaje cijenu, tko procjenjuje vrijednost i na kraju, tko kupuje fotografiju i zašto? Mnogi fotografi, posebno na početku svog profesionalnog djelovanja procjenjuju svoj rad samostalno te mu zadaju cijenu uglavnom na osnovama produkcijskih troškova i uloženog vremena. Privatnih galerija je malo, u ponekima se može naći manja količina suvremene fotografije koja je dostupna za kupnju. Najčešće one nemaju cjelovite serije fotografija nekog autora ili autorice te ih ne zastupaju. Prilično je izazovno za autore da uz kreativno promišljanje i stvaranje koncepta rada, zatim pojedinačne fotografije ili serije i na kraju produkcije, samostalno dogovaraju izložbe i prijavljuju projekte, rade na vidljivosti te naposljetku određuju prodajnu cijenu za svoje radove. Tko vidi sav ovaj posao iza jedne fotografije ili fotografske serije? Utječe li to na financijsku vrijednost fotografije? Spomenuli smo kolekcionare, pasionirane sakupljače različitih umjetničkih djela o kojima su vrlo dobro educirani i dosljedno stvaraju vlastite zbirke temeljeći ih na kvaliteti izvedbe, autentičnosti, rijetkosti i u tržišnoj vrijednosti. Iako kolekcionari tržišnu vrijednost drže kao jednu od glavnih odlika pri odabiru umjetničkog djela, emocija ponekad utječe na konačnu odluku. Međutim, postoji još jedna vrijednost o kojoj nije bilo riječi, a važna je za način na doživljavamo, promatramo i razumijemo umjetnički rad, a to je estetska vrijednost. Gledajući fotografiju povezujemo njezina likovna svojstva: odabrani kadar, boju i teksturu s osjetilima i pažnjom putem kojih dobivamo razumijevanje. Još uvijek ostaje otvoreno pitanje tko kupuje fotografiju i zašto, posebno digitalnu, onu koju je moguće otisnuti bezbroj puta. Odgovori sudionika i sudionica bili su najviše temeljeni na njihovom osobnom iskustvu prodaje, kupovine ili procijene vrijednosti svojeg rada. Isticali su vizualni doživljaj i emotivnu povezanost s umjetničkim radom. Smatram da oni koji razmatraju kupovinu umjetničke fotografije imaju razumijevanje i senzibilitet prema onome što vide, prema autorskom konceptu i impulsu koji je autor unio u svoj rad. Povezuju se s idejom umjetnika i dopuštaju si neprestano otkrivati nove slojeve tog rada. Za one koji ne shvaćaju razliku između umjetničke fotografije ili fotoknjige s fotografijama koje se mogu po stotinu puta okinuti mobitelom ili digitalnim aparatom, a posljedično ni cijenu za takav rad, treba ponuditi objašnjenje, znanje. Ono ne mora biti školsko i kruto, znanje se može prenijeti kao svijest o tome kako umjetnici shvaćaju svijet, što vide i kako svojim radom utječu na promatrača. Tada više neće biti važno koja je fotografska tehnika kvalitetnija, koliko se puta fotografija može umnožiti i otisnuti.
U okviru teme profesionalnog fotografskog rada i komercijalnih projekata te paralelnog razvijanja autorskog rada, prisjetili smo se poznatih fotografa, umjetnika koji su vrhunski radili komercijalnu fotografiju za novine i časopise, kao što su bili Goran Trbuljak kao fotografski urednik u Poletu, Fedor Vučemilović, Silvestar Kolbas također Poletovi fotografi i Ivan Posavec koji je fotografirao za Start, Vjesnik, Globus, Gloriju i mnoge druge. Oni su unutar novinske fotografije našli način kako da izraze svoj svoje senzibilitet, ideje i stavove te su postavili novi standard u tom žanru. Danas se, kao i onda, umjetnici profesionalno bave fotografijom. Autori i autorice, sudionici “Razgovora”, potvrdili su to te su se složili kako mogu izraziti svoj impuls za stvaranjem, svoju viziju i iskustvo na mjestima gdje su isprva mislili da to nije moguće te da tako zapravo izazivaju sami sebe kreativno.
Ako je netko očekivao da će pitanje s prvog susreta “Razgovora o fotografiji” donijeti formulu fotografima i studentima fotografije kako zaraditi i živjeti od svoje umjetnosti, nije došao na pravo mjesto. Međutim, ako je došao s idejom da se otvori nekim novim i drukčijim iskustvima te podijeli svoja znanja o svoja dva života – kako bi rekao Ivan Posavec, jedan je regularni posao, a drugi je njegov život u umjetnosti – onda je bio na pravome mjestu.
Lucija Švob
