Što vidimo, nije fotografija

U zagrebačkoj Galeriji SC od 18. do 30. lipnja 2026. bilo je moguće pogledati izložbu Ništa novo pod suncem autorice Jelene Petric. Na izložbu se osvrnula Sandra Križić Roban.

Na jednom grafičkom listu iz sredine 19. stoljeća, prikazan je muškarac zaodjenut neobičnim stožastim zaklonom na vrhu kojega je jedna vrsta aparata; sjedi i čini se da crta po ploči. Doduše, da li doista crta, teško je zaključiti zbog relativno loše rezolucije prikaza, no kako potpis pod ilustracijom na francuskom spominje dessin, priklanjam se pomisli da je riječ o osobi koja uz pomoć tehničke naprave bilježi krajolik. Ovu scenu u svojoj knjizi o rupičastoj – pinhole – kameri donosi Denis Bernard, posvećujući je povijesti naprave koju se neopravdano, kako tvrdi, svrstava u svojevrsnu “predfotografsku fazu” i kojoj se nerijetko pridijevaju skromne tehničke mogućnosti. Takve su naprave, piše Bernard, sve samo ne primitivne ili netehničke; dapače, one su moderne, napredne, utječu na dijalektiku promatranja i snimanja izvan danas prevladavajućeg polariteta analogne i digitalne tehnike.

 

Suvremeni umjetnici i nadalje posežu za povijesnim fotografskim razdobljima, odlučujući se za tehnike koje danas nije jednostavno koristiti, prvenstveno zbog teško dobavljivih kemikalija. No upravo zbog sporosti i određene razine neizvjesnosti, a koji su upisani u narav kako rupičaste kamere tako i prostora svijetle komore, kako ju poetski definira Roland Barthes, pojedini umjetnici odlučuju se prijeći na usporene kolosijeke tih svojevrsnih “parnih” strojeva, dok djela nastala korištenjem povijesnih tehnika pred gledatelje donose čitav niz pitanja.

U izložbi znakovita naslova Ništa novo pod suncem, multimedijalna umjetnica Jelena Petric poseže za usporavanjem; ne zanima je brzina suvremenih aparata i njihova razlučivost koja je odavno premašila granice ljudskog vida. U izložbenom prostoru Galerije SC, na “raspolaganju” su nam neobični keramički predmeti. Opasani su i pridržani građevinskim metalnim dijelovima, poput tordiranih armatura; pojedini služe kao zidni potpornji, a drugi su formirani u izduljene nosače unutar kojih su usađeni keramički oblici. Neki stoje samostalno, tek položeni na podlogu. I na svakome od njih posebnom je tehnikom otisnuta fotografija, crno-bijeli prizor zrnate teksture, prepoznatljiv tek kao mjesto čije detalje ne raspoznajemo, iako nam se intuitivno čini da smo tamo jednom bili, ili ga negdje vidjeli. Raspored ovih predmeta u galeriji ukazuje na specifično umjetničino htijenje, pri čemu uz zaobljene keramičke oblike postavlja nekoliko metalnih objekata drugačijeg izraza, također s otisnutim fotografijama po površinama. Jedan je u obliku prerezanog valjka, dok je na sredini poda nepravilna metalna ploča s nizom manjih fotografija. Raspoznaju se dijelovi arhitekture, ali već i zbog njihove veličine teško je sa sigurnošću tvrditi o kojim je mjestima riječ.

Idejno usađeni u fenomenologiju svakodnevnice, prizori s jedne strane intrigiraju, jer kad je fotografija u pitanju, intuitivno posežemo za vlastitim vizualnim inventarom kako bismo utvrdili gdje je nešto snimljeno. No u ovom slučaju, važnije je pitati se kako, i zašto? Korištenjem keramike kao svojevrsnog nosača fotografskog prizora, umjetnica spaja naizgled nemoguće – tehniku koja nastaje utiskivanjem pokreta izravno u materijal koji se zatim izlaže visokim temperaturama, kako bi dosegao željenu tvrdoću. Fotografija je suprotna tomu; ovisna je o mraku i temperaturi između 18 i 22 stupnjeva. I relativna vlažnost u tamnim je komorama važna, kao što je, uostalom, važna i temperatura vode u kojoj se ispiru kemikalije. Sve što se u fotografiju utiskuje ovisi o nematerijalnome – vremenu i svjetlu. Uz sve tehničke detalje koje je potrebno zadovoljiti, pri čemu u obzir treba uzeti i specijalne glazure koje je Jelena Petric koristila, i koji su dodatno komplicirali izradu, nemoguće je izbjeći svojevrstan funeralni karakter pojedinih objekata. On proizlazi iz razumijevanja budističkih načela prolaznosti, o čemu piše Sara Mikelić u predgovoru kataloga, ali još više iz naravi same fotografije, njezina crno-bijelog narativa koji upravo zbog sporosti ukazuje na drugačije razumijevanje vremena. Vremena koje se odvija izvan ili unatoč suvremenosti i paralelno je današnjem, ali ne u istom ritmu.

Prijenos slika na keramiku započinje sredinom 18. stoljeća, isprva bakropisa i tek poslije fotografija. Duge ekspozicije, specifične za rupičastu kameru i gubitak svega pokretnog iz prizora, trajan su interes istraživača fotografije još otkako je Louis Daguerre 1838. godine snimio muškarca na zavoju Bulevara du Temple u Parizu, stopala oslonjena na kutiju, dok je lik čistača cipela zamućen zbog kretnji koje obavlja. Korištenje želatinskih otisaka pridonijelo je popularnosti transfera fotografije na keramiku oko 1860-ih, ponajviše zbog fotografija koje su se umetale u okvire nadgrobnih spomenika. Pa i naslovna fotografija serije Ništa novo pod suncem svojevrsni je memento prostorima, možda čak i onima u neposrednoj okolini galerije, a koji su nepravedno zapušteni, zaključanih vrata i prepušteni propadanju. Čitav je okoliš Studentskog centra portret našeg vremena, a tom se mjestu zbog brojnih razloga obraća i sama umjetnica. Ipak, suptilne veze koje postavlja u odnosu na vlastitu praksu, na trenutnoj se izložbi ne razaznaju u onoj mjeri, koliko bi to bilo poželjno. Na njih upućuje Sara Mikelić, naglašavajući činjenicu da je Jelena Petric prethodnu izložbu Međuvremenu održala u “satelitskom izložbenom prostoru” – takozvanom Kiosku, koji je tom prilikom pretvorila u veliku “primitivnu” kameru obscuru, bilježeći promjene koje u neposrednoj okolini nastaju tijekom određenog vremenskog intervala. Zavisno od ekspozicije, u tom je radu postigla različite fotografske bilješke, dok samo kretanje zbog brzine nije ostalo stabilizirano na otisnutim fotografijama. Čini se, da je prostorna i vremenska blizina dvaju projekata mogla biti snažnije istaknuta, unatoč ideji o neumitnoj prolaznosti svega – pa i prostora. Ipak, način na koji se posvećuje mediju, istraživanja povijesnih tehnika i primordijalnih modela kamera, kao i sklonost prema teksturama s kojima nerijetko eksperimentira, izdvajaju praksu Jelene Petric na sceni.

Njezino kretanje medijem fotografije vraća nas na neka njezina počela, dok razlog za odluku, zašto izabrati i zatim snimiti određen predmet, nalazimo u beskrajnom neredu predmeta, kako piše Roland Barthes: “snimke su znakovi što ne ispadaju dobro, što se grušaju, kao mlijeko. Ma što pokazuje i ma na kakav način, snimka je uvijek nevidljiva: što se vidi, nije ona”. Ukratko, svakodnevicu i egzistencijalna nagnuća umjetnice nemoguće je svesti na referente koji priliježu; oni su temelj Jeleninih otvorenih struktura, riječima Sare Mikelić, u kojima počiva više odgovora na pitanje zašto. I u kojima se ukazuje da povijesno u ovoj praksi nije objektivno niti treba biti; ono je tek konflikt zbog kojih se kreće u istraživanje.

 

Sandra Križić Roban

 

Zahvaljujemo umjetnici na ustupljenim fotografijama izložbe.