Kranj Foto Fest: Mjesta novih susreta s fotografijom

Tena Starčević piše o ovogodišnjem izdanju Kranj Foto Festa, koje je moguće posjetiti do 27. rujna. U osvrtu pročitajte kako festival aktualizira fotografiju uvodeći je u svakodnevni život ovog slovenskog grada. Tekst je nastao u sklopu podrubrike “Regionalni foto-fokus”, koja obrađuje teme i festivalska događanja iz regije.

Fotografija je duboko utkana u svakodnevicu. Proizvodimo je, razmjenjujemo i gledamo u ubrzanom protoku ekrana, poruka i društvenih mreža. U takvoj cirkulaciji slike različitih dimenzija, namjena i značenja završavaju u ujednačenom formatu, pod istim pokretom prsta i u kratkim intervalima pažnje. Kranj Foto Fest već šestu godinu zaredom intervenira u taj način promatranja fotografskog medija. Fotografiji ponovno daje konkretnu veličinu i površinu, određuje udaljenost s koje joj pristupamo, izlaže je dnevnom svjetlu, vremenskim prilikama i ritmu grada te je prevodi iz osobnog ekrana u zajednički susret u javnom prostoru. Ovogodišnje izdanje, koje traje od 27. kolovoza do 27. rujna 2026., razvija se unutar tematskog okvira NEGOTIATE INHABIT: Nothing Here is Passive, čiju kustosku koncepciju potpisuju Fernanda Prado Verčič i Tereza Kozinc. Ideja privremenog nastanjivanja pojedine lokacije ostvarena je kroz kustosku koncepciju koja galerije, povijesne kuće, arkade, izloge, podrume, ulice, autobusni kolodvor, most i kanjon rijeke Kokre povezuje u prostorno razvedenu izložbenu cjelinu. Arhitektura, svjetlost, vremenske prilike, zvukovi i putanje prolaznika određuju uvjete susreta s fotografijom te sudjeluju u proizvodnji njezina značenja. Razgledavanje zato poprima oblik prostorne dramaturgije u kojoj se slike otkrivaju hodanjem, iz različitih udaljenosti i perspektiva, a poznate gradske rute privremeno postaju mjesta usredotočenog gledanja, pitanja i pregovaranja s viđenim.

Moj prvi susret s festivalom započeo je u Layerjevoj hiši, izložbom Padre bolivijske autorice Marisol Mendez, dobitnice glavne nagrade ovogodišnjeg Kranj Foto Festa. Polazeći od vlastite obiteljske povijesti i arhivskih materijala, Mendez iz feminističke perspektive istražuje načine na koje se modeli mačizma prenose među generacijama te upisuju u muška tijela, geste, šutnje i obiteljske odnose. Među izloženim radovima pažnju mi je posebno privukla foto-instalacija u čijem je središtu portret dječaka, pri čemu format i dimenzije portreta podsjećaju na školsku ili identifikacijsku fotografiju. Uokvirena slika umetnuta je u znatno veći drveni okvir, a prostor između dvaju okvira ispunjava meka, prošivena tkanina nalik jastučićima. Mekoća tkanine djeluje kao zaštitna ovojnica obiteljskog arhiva – priprema za susret s naslijeđenim pričama čije otvaranje donosi emocionalne padove i istodobno nudi mogućnost njihova ublažavanja. Tako fotografija manjih dimenzija zauzima veliko simboličko polje, razmjerno težini koju obiteljska slika može nositi. Sakralna atmosfera izložbe kulminira u portretu nagog muškarca raširenih ruku i prekrivena lica. Kršćanska ikonografija usmjerava pogled prema žrtvi, izloženosti i ranjivosti, dok prekriveno lice pojedinačni identitet širi u simboličku figuru muškog tijela. Portretirani muškarci svoja tijela nose poput oklopa: snažna građa, grube crte i uvježbane poze oblikuju vanjsku čvrstoću iza koje se talože osjećaji potisnuti društvenim očekivanjima. U povijesnom ambijentu Layerjeve hiše obiteljski arhiv poprima obilježja kućnog oltara, a naslijeđeni modeli muškosti postaju strukturom obiteljske mitologije.

U potkrovlju Galerije Janez Puhar arhitektura ulazi u neposredan odnos s materijalnošću fotografije. Projekt Still Birth talijanske umjetnice Chiare Ernandes polazi od autoričina rođenja bez znakova života i reanimacije, događaja kojem pristupa kroz obiteljsku priču i pretpostavljeno pamćenje tijela. Fotografije špilja, kamenih površina i ljudskog tijela otisnute su na prozračnom tekstilu te raspoređene među drvenim gredama, gdje djeluju poput propusnih membrana između prostora, svjetlosti i sjećanja. Njihova transparentnost prošlost oblikuje kao nestabilnu i teško uhvatljivu prisutnost: slike se preklapaju s arhitekturom i mijenjaju ovisno o položaju promatrača i dnevnom svjetlu. Lightboxovi unutar te lebdeće cjeline stvaraju čvršća svjetlosna uporišta, uspostavljajući ritam između prozirnosti i zasićenosti, slutnje i vidljivosti. U istom prostoru fotografski dnevnik The Weight of the Earth indijskog umjetnika Debmalye Raya Choudhurija uvodi drukčiji materijalni registar. Crno-bijeli prizori gubitka, bolesti, migracije i queer identiteta otisnuti su na platnima prebačenima preko samostojećih konstrukcija. Njihovi pregibi i težina koja ih povlači prema podu fotografskim zapisima daju gotovo tjelesnu prisutnost. Postavljeni u istom prostoru, radovi se uvjerljivo nadopunjuju na estetskoj i semantičkoj razini, povezujući prozračnost i težinu s krhkošću sjećanja i teretom proživljenog iskustva.

Izlaskom iz galerije fotografija se nastavlja u samom tkivu grada. Duž Tomšičeve ulice, na ispucalom zidu s vidljivim slojevima žbuke, opeke i boje, postavljen je Härmä / Hoar finske umjetnice Utu-Tuuli Jussile, za mene jedan od najdirljivijih radova festivala. Serija je nastala iz snimaka nadzorne kamere postavljene uz kuću autoričine bake, koja je bolovala od Alzheimerove bolesti i živjela sama u Ylihärmi, malom mjestu na zapadu Finske. Postavljanje kamere bilo je dio obiteljske brige za njezinu sigurnost na daljinu: senzor pokreta trebao je registrirati moguće uljeze, a postupno je preuzeo ulogu tihog svjedoka bakine svakodnevice. Automatski je bilježila njezine ponavljajuće poslove u dvorištu, promjene godišnjih doba i protjecanje vremena izraženo datumima, satima i temperaturama utisnutima u sliku. Jussila tehnologiju povezanu s kontrolom prevodi u sredstvo brige na daljinu, a hladnom automatiziranom zapisu daje izrazitu emocionalnu snagu. Nakon što bakina figura iščezne iz kadra, u dvorištu se pojavljuje ptica, koju autorica doživljava kao simbol bakine preobrazbe. Oštećena fasada pruža fotografijama dodatni interpretativni sloj: njezini ogoljeni slojevi i tragovi propadanja vizualno podupiru priču o starenju, gubitku i krhkosti obiteljskog sjećanja. Upravo smještanje tako intimne priče na ulicu pojačava njezin učinak jer joj prolaznik pristupa neočekivano, usred vlastite dnevne putanje, i na trenutak postaje svjedokom opraštanja od bliske osobe.

Nekoliko koraka dalje japanska umjetnica Minami Ivory u projektu Weapon of Choice polazi od osobnog iskustva nasilja iz adolescencije i progovara o sustavnom nasilju nad ženama u patrijarhalnom društvu. Središnji fotografski portret smješten je unutar perforirane metalne konstrukcije iza ulične ograde, pa mu se prolaznik približava kroz dvostruki sloj svojevrsnih rešetki. Takav postav tijelo istodobno izlaže pogledu i zatvara, uvodeći promatrača u prostornu logiku nadzora i kontrole. Sunčeva svjetlost prolazi kroz perforacije, rasipa se preko fotografije i tijekom dana mijenja njezinu pojavnost. U napetosti između zatvaranja i prodora svjetlosti osobno svjedočanstvo dobiva snagu javnog iskaza i otpora.

U Galeriji Ceneta Avguština radovi Hane Selene Sokolović i Marije Sturm ulaze u iznimno uspješan dijalog. Rad Draga orhidejo Hane Selene Sokolović, premijerno predstavljen u zagrebačkoj Galeriji Spot u travnju ove godine, u Kranju se pojavljuje u proširenoj iteraciji. Nova selekcija fotografija i istoimeni film unose dodatne glasove, pokret i trajanje u obiteljsku priču o ratu i raseljenosti koju autorica nasljeđuje kroz iskustva svojih sestara. Razigrana organizacija ispunjenih zidova povezuje krajolike, obiteljske interijere, portrete, dnevnike i pokretne slike u živu arhivsku cjelinu. Maria Sturm projektom You Don’t Look Native to Me prati mlade pripadnike naroda Lumbee u Sjevernoj Karolini, otvarajući odnos osobnog identiteta, kolektivne pripadnosti i vanjskog pogleda. Posebno snažno djeluje trodijelna kompozicija u kojoj se dim cigarete što zaklanja mladićevo lice vizualno prelijeva u monumentalni zračni pogled na krajolik djelomično prekriven oblacima, a zatim vodi prema prizoru djece pod otvorenim nebom. Naknadno prepoznavanje krajolika aktivira preklapanje perspektiva i potiče promatrača da osvijesti poziciju iz koje gleda neku zajednicu. Obje autorice grade aktivan odnos prema naslijeđenim povijestima: obiteljsko iskustvo rata kod Sokolović i kolektivna borba za priznanje kod Sturm pokazuju kako umjetničko suočavanje s nasljeđem može donijeti osnaživanje i oslonac za nošenje s teškim temama.

Tema migracija dobiva dva snažna i prostorno različita izraza u radovima Jošta Franka i Alejandra Cegarre. Pozvani slovenski umjetnik Jošt Franko u Kathryn projektu Rain and Fog. And Sometimes Sun. okuplja fragmente višegodišnjeg suradničkog rada s izbjeglicama i ljudima koji su prošli balkanskom migrantskom rutom. Crno-bijeli fotografski kolaži postavljeni unutar kamenih arkada stapaju se s arhitekturom, a lukovi ih pretvaraju u niz kadrova koji prizivaju prolaz, prag i kretanje. Tekstualni iskazi iz zajednički oblikovanih novina šire se gradskim ulicama, gdje hodanje određuje ritam njihova čitanja. U Mestnoj hiši projekt The Two Walls venezuelanskog fotografa Alejandra Cegarre stvara zgusnutiji, gotovo klaustrofobičan doživljaj. Njegove crno-bijele fotografije prate migrante i tražitelje azila na putu kroz Meksiko prema Sjedinjenim Američkim Državama, a panoramski prizori prelomljeni preko kutova galerije pretvaraju granicu u neposredno iskustvo prepreke, nadzora i ograničenog prolaza.

Izložbene lokacije posebno snažno djeluju i u projektima Iana Cheibuba i Petera Fetticha. U kamenom svođenom podrumu Alumbre na Macaia brazilskog umjetnika Iana Cheibuba poprima ritualnu atmosferu. Polazeći od znanja svoje bake i obrednih praksi Umbande (sinkretičke afro-brazilske religije koja je nastala u Brazilu početkom 20. stoljeća), autor istražuje zaštitničko djelovanje svetih biljaka u koje uranja fotografske negative. Fotografije otisnute na poluprozirnom tekstilu vise poput zastora kroz koje posjetitelji prolaze, a svjetlost, boja i grubi kameni zidovi povezuju fotografsku sliku s naslijeđenim znanjem i duhovnošću, čije očuvanje poprima oblik otpora povijesnom zaboravu. Izdužena bijela prostorija projektu Zmečkane jagode / Crushed Berries slovenskog fotografa Petera Fetticha daje podjednako sugestivan okvir. Nizovi svodova i fotografija prizivaju bolnički hodnik te produžuju autorovo iskustvo liječenja od karcinoma jezika. Tamne fotografije manjih dimenzija raspoređene su na prozirnoj metalnoj mreži nalik medicinskoj gazi, dok se površine otisaka savijaju poput osjetljive kože. Hodajući uz njih, posjetitelj prati fragmentiranu kronologiju liječenja i neizvjesnog čekanja. Prostor i materijalnost postava tako prevode osobnu dokumentaciju bolesti u tjelesno iskustvo ranjivosti, neizvjesnosti i dugog trajanja liječenja.

Jedan od najuvjerljivijih kustoskih poteza festivala čini postav projekta Glimmers, Feathers and Staring Skies kostarikanskog umjetnika Joela Jimeneza Jare u kanjonu rijeke Kokre. Kroz motiv kolibrića, ptice koja može letjeti unatrag, autor govori o migraciji, žalovanju i povezivanju s preminulim ocem. Uz drveni most postavljene su fotografije koje povezuju prizore iz osobnog arhiva s motivima ptica, dok otisci većeg formata vise među stablima i usmjeravaju posjetitelja dublje u krajolik. Kretanje mostom i šumskom stazom postaje dijelom čitanja rada, a zvučnu kulisu oblikuju rijeka, lišće i pjev stvarnih ptica. Topografija Kranja ovdje ulazi u tkivo festivala, dok fotografija počinje živjeti u ritmu okoliša, na vjetru, među krošnjama i uz vodu.

Humor donosi završni zaokret u seriji The Most Beautiful City in the World slovenskih fotografa Roberta Marina i Matjaža Rušta, vizualnom dnevniku Ljubljane koji kroz slučajne susrete i apsurdne situacije promatra svakodnevicu, društvene margine i napetost između gradskog slogana i proživljenog iskustva. Na kranjskom autobusnom kolodvoru taj spoj autoironije i društvenog komentara ostvaruje neposredan susret ulične galerije i ulične fotografije. Putnici i prolaznici postaju spontanom publikom, a fotografije ulaze u isti vizualni prostor s grafitima, klupama i prometom.

U pregledu ovako razvedenog programa teško je svim autoricama i autorima posvetiti jednaku pažnju. Ta raspodjela interesa ujedno pripada samoj prirodi festivalskog iskustva: svaki rad uspostavlja vlastitu silu privlačenja, a osobna putanja kroz program nastaje iz niza susreta, zadržavanja i povrataka. Fotografije na festivalu djeluju poput magneta. Privlače nas temom, materijalom, načinom postavljanja ili detaljem o čijem značenju nastavljamo razmišljati dugo nakon odlaska s festivala. Kranj Foto Fest pokazuje kako promišljena kustoska gesta može usporiti svakodnevni pogled, prekinuti njegov automatizam i poznatu gradsku rutu pretvoriti u prostor pitanja. Grad pritom postaje izložbena topografija, fotografija njegov privremeni stanovnik, a publika aktivni sudionik u stvaranju značenja. Nakon takve šetnje Kranjem svaki zid, prolaz, most ili krošnja otvara se kao moguće mjesto novog susreta s fotografijom.

 

Tena Starčević

 

Zahvaljujemo Kranj Foto Festu na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.