Bliskost tuđeg sjećanja

Donosimo osvrt na fotografije češke umjetnice Jitke Hanzlové, predstavljene na izložbi Identities u bečkoj Albertini 2025. godine. Piše Tena Starčević.

Prije gotovo godinu dana u bečkoj sam Albertini posjetila retrospektivu češke fotografkinje Jitke Hanzlové. Izložba Identities, prva velika muzejska samostalna izložba autorice u Austriji, okupila je deset serija nastalih od početka 1990-ih do danas. Iako su me Hanzlovine fotografije odmah zainteresirale, s izložbe sam izašla s pomalo proturječnim dojmom. Problem nije bio u radovima, nego u načinu na koji su predstavljeni u galerijskom prostoru. Vrlo neutralan i konvencionalan postav funkcionirao je u kontekstu pokazivanja kontinuiteta njezina fotografskog jezika, ali je istodobno izbrisao razlike između ciklusa koji su nastajali tijekom više od tri desetljeća, u različitim sredinama i iz bitno različitih odnosa autorice prema ljudima i mjestima koje fotografira. Ni široko postavljen naslov izložbe tome nije pomogao. Identitet, pripadanje i egzil važni su za njezinu umjetničku praksu, ali kao okvir za deset različitih serija ostaju preopćeniti i zamagljuju specifičnosti pojedinih fotografskih serija. Iz Albertine sam ipak ponijela katalog izložbe, a kupila sam ga ponajprije zato što sam se fotografijama željela vratiti. Gotovo godinu dana poslije pokazalo se da je upravo taj povratak promijenio moj odnos prema Hanzlovinu radu. Ne nužno prema samoj izložbi, čije nedostatke i dalje vidim, nego prema fotografijama koje su mi iz nje ostale u sjećanju.

 

Jitka Hanzlová rođena je 1958. u Náchodu u tadašnjoj Čehoslovačkoj, a odrasla je u obližnjem selu Rokytník, mjestu kojem se vratila početkom 1990-ih i ostvarila svoju prvu veliku fotografsku seriju. Čehoslovačku je napustila 1982. i preselila se u Zapadnu Njemačku, gdje je nekoliko godina kasnije upisala fotografiju na Folkwang Hochschule u Essenu. Odlazak iz zemlje u kojoj je odrasla, život u novoj sredini i kasniji povratak nakon pada Željezne zavjese važni za razumijevanje pozicije iz koje Hanzlová počinje fotografirati. Ne samo zato što se iskustva migracije, pripadanja i povratka pojavljuju u njezinim prvim ciklusima, nego zato što se u njezinu radu stalno mijenja odnos prema prostoru i ljudima koje fotografira: negdje im pripada, negdje dolazi izvana, a često se nalazi između te dvije pozicije.

Važan je pritom i fotografski kontekst u kojem se formirala. Folkwang u Essenu imao je dugu i snažnu fotografsku tradiciju, povezanu prije svega s učenjem Otta Steinerta, a kasnije i Michaela Schmidta. Iako je dokumentarni pristup važan za razumijevanje sredine u kojoj se Hanzlová obrazovala, njezin rad ne pripada dokumentarnoj fotografiji u njezinu klasičnom smislu. Polazi od stvarnih ljudi, mjesta i odnosa, najčešće radeći u dugotrajnim i jasno definiranim serijama, ali ne pokušava ponuditi njihov cjelovit društveni ili biografski portret. Njezine fotografije prije bilježe pojedinačne susrete i fragmente prostora: portret osobe može stajati uz fotografiju kuće, stabla, životinje ili praznog interijera, bez jasne hijerarhije između njih. Hanzlová se tako tijekom 1990-ih formira na sjecištu dvaju iskustava koja je teško potpuno razdvojiti: češkog, odnosno srednjoeuropskog iskustva iz kojeg dolazi, i njemačke fotografske sredine u kojoj se obrazuje i počinje profesionalno djelovati.

 

Ta pozicija između različitih prostora posebno je vidljiva u njezinim prvim dvjema serijama. Rokytník, nastao između 1990. i 1994., fotografira nakon povratka u selo u kojem je odrasla. Neposredno nakon njega nastaje Bewohner, od 1994. do 1996., usmjeren prema ljudima i urbanom prostoru Njemačke u kojoj tada već godinama živi. U jednom se slučaju vraća prostoru koji poznaje, ali od kojeg se u međuvremenu udaljila – u drugome fotografira sredinu koja je postala njezina svakodnevica, ali u koju je sama došla kao strankinja.

Upravo mi je Rokytník (1990.–1994.) ostao jedan od najupečatljivijih dijelova izložbe, možda i zbog neobičnog osjećaja poznatosti koji su te fotografije izazvale. Nikada nisam bila ondje niti poznajem ljude koje Hanzlová fotografira, a ipak su mi njihova lica, odjeća, interijeri, vrtovi i okućnice djelovali blisko. Nije riječ o konkretnom sjećanju, nego o prepoznavanju svijeta kojem sama nikada nisam pripadala. Hanzlová pritom ne pokušava ponuditi zaokruženu sliku sela. Portreti ljudi različitih generacija izmjenjuju se s kućama, vrtovima, životinjama i detaljima svakodnevice. Fotografirani su najčešće iz neposredne blizine, svjesni kamere i pogleda usmjerenog ravno u objektiv, bez velikih gesti ili događaja. Jednaku važnost dobiva njihovo neposredno okruženje – zid, uzorak tapete, ograda, komad namještaja ili biljke u vrtu – pa prostor postaje sastavni dio portreta. Iz tih fotografija pritom ne proizlazi nostalgija koju bismo možda očekivali od povratka u mjesto vlastita djetinjstva. Nakon osam godina izbivanja Hanzlová fotografira ono što ondje zatiče početkom devedesetih, u trenutku velikih političkih i društvenih promjena. Njezina je pozicija zato neobična: ljude i prostor poznaje iz vlastita iskustva, ali ih sada ponovno promatra nakon dugog odsustva. Istodobno je blizu i na distanci.

 

Haljine, zavjese, vrtovi ili način na koji netko stoji pred kućom prizivaju slike koje kao da već poznajem. Ali odakle, ako u Rokytníku nikada nisam bila? Za razliku od Hanzlové, uz to me mjesto ne veže nikakvo osobno sjećanje. Mogući okvir za razumijevanje tog osjećaja nudi koncept “postmemorije” Marianne Hirsch: odnos prema prošlosti koji ne proizlazi iz vlastitog iskustva, već se oblikuje kroz priče, slike i fotografije. Pojam ovdje koristim oprezno – Hirsch ga razvija u kontekstu međugeneracijskog prijenosa traumatskog iskustva – kao način razmišljanja o tome kako fotografija može proizvesti osjećaj sjećanja ondje gdje neposredno iskustvo ne postoji. Hanzlová polazi od vlastitog sjećanja na Rokytník, dok ja u njegovim fragmentima prepoznajem slike koje već nosim sa sobom. Fotografija tako omogućuje da Hanzlovino osobno sjećanje postane prepoznatljivo i onome tko s njime nema nikakvo neposredno iskustvo.

Drugačiji odnos prema mjestu uspostavlja se u seriji Bewohner (1994.–1996.), nastaloj neposredno nakon Rokytníka. Hanzlová tada fotografira stanovnike Essena i drugih europskih gradova, uglavnom u javnom prostoru. Fotografski jezik ostaje sličan: pojedinačni portreti, neposredna blizina i direktni pogledi u kameru, uz pažnju prema prostoru u kojem osobu susreće. No taj prostor više nije povezan s njezinim osobnim sjećanjem. Ako se u Rokytníku vraća zajednici kojoj je nekoć pripadala, u Bewohner promatra sredinu u koju je sama došla izvana, ali koja je u međuvremenu postala njezina svakodnevica. Dvije serije tako ne funkcioniraju jednostavno kao odnos doma i tuđine: poznato mjesto u Rokytníku nakon godina izbivanja postaje djelomično strano, dok se nekada strana sredina u Bewohner postupno pretvara u poznatu.

 

U kasnijim serijama okolnosti se mijenjaju: u seriji Female (1997.–2000.) fotografira žene koje susreće u različitim gradovima, dok je Bohdanka (2004.–2025.) posvećena bliskoj prijateljici koju prati tijekom duljeg razdoblja. Mijenja se, dakle, stupanj prethodne bliskosti između fotografkinje i osobe pred kamerom, ali portreti ni u jednom slučaju ne pokušavaju tu osobu učiniti u potpunosti dostupnom promatraču. Pred nama ostaju lice, pogled, držanje tijela i fragment prostora, a sve ostalo moramo pretpostaviti. Hanzlovini portreti tako otvaraju pitanje koje mi se čini važnijim od identiteta samih fotografiranih osoba: koliko nekoga uopće možemo upoznati gledajući njegovu fotografiju?

Povratak Hanzlovinim fotografijama u knjizi Identities promijenio je način na koji sam ih čitala gotovo godinu dana ranije u Albertini. Publikacija nastala uz izložbu funkcionira između kataloga i fotografske knjige: uz tekstove i pregled autoričina rada, najveći prostor prepušten je upravo fotografijama. Serije su jasno odvojene i kronološki poredane pa njihove međusobne razlike dolaze do izražaja jasnije nego u galerijskom postavu. Mijenja se i tempo gledanja. Fotografijama se mogu vraćati, uspoređivati ih i ostati uz jedan portret koliko god želim. Neke su mi se fotografije u međuvremenu izgubile iz sjećanja, druge su ostale, a neke sam tek ponovnim gledanjem počela primjećivati. Između prvog susreta s opusom umjetnice i povratka njemu proteklo je vrijeme u kojem se fotografije nisu promijenile, ali moj pogled jest. Ponovno gledanje zato nije ponavljanje istog iskustva: rad susrećemo s drukčijim znanjem, iskustvom i pitanjima nego prvi put. Možda se upravo zato nekim fotografijama, knjigama i umjetnicama vrijedi vraćati.

 

Tena Starčević

 

Publikacija je izdana u sklopu istoimene izložbe u bečkoj Albertini (11. srpnja – 26. listopada 2025.).