Organ Vida: razgovor sa Sarom De Brito Faustino

Gornji kat na kojemu je predstavljen niz samostalnih izložbi ovogodišnjeg festivala Organ Vida, uglavnom je vrlo mračan. Put me vodi od jedne do druge zamračene sobe s raznolikim radovima. Međutim, pri ulasku u treću po redu prostoriju, zabljesne me meko, ali intenzivno bijelo svjetlo. Zrake sunca, pomalo zasljepljujuće, prolaze kroz bijele zavjese. Bijeli zidovi s koloristički sličnim fotografijama dobro mu odgovaraju. No fotografije, iako vizualno prozračne kao i muzejska prostorija, nose neobičnu težinu. Na prvu ustvari nisam ni sigurna je li riječ o slikama ili fotografijama, a još više sam smetena njihovim sadržajem. Na jednom od radova masovno, zgrčeno stopalo, odsječeno od svojeg vlasnika, ispunjava gotovo čitav prostor jedne obične sobe. U drugom kadru je slična prostorija ispunjena hrpom naguranog namještaja, a na trećem pak prikazu velika žena glavom dotiče plafon, makar nije ni ispružila sve tri svoje noge. Gotovo su na svakoj slici otuđena tijela, kao postavljeni rekviziti, a ne ljudi.

Ovi su radovi ustvari fotografirane scene napravljene od minijatura, u tradicionalnom omjeru kuće za lutke 1:12. Ono što ih ispunjava, međutim, nisu samo minijaturni komadi, već autoportreti i odljevi tijela same umjetnice, Sare De Brito Faustino, čime svoje tijelo pretvara u građu jednako dostupnu oblikovanju kao i namještaj. Radovi su, drugim riječima, duboko autobiografski, no ne stoje kao vjerna replika tijela ili njezinog doma iz djetinjstva, već kao pokušaj da se kroz njih dosegne nešto teže uhvatljivo.

 

Odmah na prvi pogled gledatelja kod ovih radova privlači njihova tehnička unikatnost. Autorica je ovim plošnim medijem uspjela dočarati plastičnost i trodimenzionalnost objekata koje prikazuje. Osim toga, svaki od predmeta ima iznimno naglašenu teksturu, zbog čega se njihove površine doimaju umjetnima. Tome dakako pomaže i nerealistično osvjetljenje na fotografijama koje kao da dolazi odasvud i niotkuda u isto vrijeme, pa neke elemente obasjava s lijeva, neke s desna, kao da odskače od svih nereflektivnih površina. Umjetnica to i sama potvrđuje: “Mislim da boje i svjetlost, zajedno s tim vlažnim teksturama, djeluju iznimno privlačno – gotovo na granici modne fotografije. Iako to nije moje primarno usmjerenje, to je smjer akademije koju sam završila, tako da je tehnički izuzetno zahtjevno. No, kada priđeš bliže, uočavaš čestice prašine, vlasi i elemente koji pripadaju tijelu ili su dio njega, a koji razbijaju sliku savršenosti i ugode.”

Ovi vizualni elementi i tehničke karakteristike ustvari prenose i samo značenje fotografija. Rad u malom omjeru naglašava sve one sitnije nesavršenosti koje su inače nevidljive. Umjetnica to uspoređuje sa svojim životnim iskustvom: “Pogled izbliza u jednu disfunkcionalnu obitelj ili prostor nalik je tome: izvana svi prividno žive sasvim normalan, zdrav život – ulogu koju sam, naravno, i sama igrala. No, povratak kući bio je poput tog gledanja izbliza, kao da si preblizu, na neki način zarobljen. Mislim da je u tome dualnost mog rada, ali i mene kao osobe. To doživljavam često: bila sam akademski uspješna, imala odlične ocjene, bila društvena i imala puno prijatelja. Bila sam zapravo sasvim normalno dijete, ali sam samo maskirala ono što proživljavam kod kuće kako to, na neki način, ne bi postalo stvarno”. Scene tako, kao nekada i stvarni život postaju iznimno (čak previše) realističnima, a s druge strane se doimaju kao da ih gledamo u snovima i svi elementi su neodređeni i neopipljivi.

 

Rad u minijaturi umjetnici je omogućio igranje s dimenzijama, ali i nešto puno dublje od puke optičke iluzije: “Uvijek sam bila opsjednuta idejom rekonstrukcije, bilo to na fizički ili metaforički način, jer zbog svojih traumi imam puno rupa u sjećanjima iz djetinjstva. Tražila sam način kojim, kroz fotografiju, mogu rekonstruirati određene trenutke, kako bih ih nadogradila na one mrvice sjećanja koje su mi preostale. Tako sam počela rekonstruirati dom iz djetinjstva, u kojem i danas živim, kako bih slagala scene iz prošlosti, gradila ih i pokušala ih se sjetiti”. Rekonstrukcija, ipak, nije uspjela onako kako je zamislila zbog prirode rada u minijaturi za koji je potrebno puno spretnosti i preciznosti. Upravo je iz te okolnosti proizašao novi smjer:  “Tada mi je pala na pamet ideja da moje tijelo bude izvan proporcija. Uistinu nastojim prikazati vlastito tijelo kao nešto što ne pripada prostoru u kojemu se nalazi – nekad je preveliko, nekad je premalo. Nekada jednostavno eruptira u svakodnevnim scenama koje su posve banalne, na primjer pranje suđa ili čišćenje sudopera”.  Zastrašujuće realistični elementi miješaju se s onima koji kao da su išetali iz noćnih mora, a ta kombinacija životnu stvarnost preslikava na neobično blizak način: svakodnevni, stambeni prostori sa svojim neredom i prazninama razbijeni su nekim čudnim, gotovo čudovišnim subjektom ili objektom.

Ono što mi se u Sarinim radovima učinilo neobičnim jest da fotografira svoje druge radove, one u skulpturi, stvarajući sliku u slici, koju i sama naziva “mise en abyme”. Time rad pretače u plošni medij, puno restriktivniji za promatrača od trodimenzionalnog objekta, i upravo je u toj restrikciji čar, jer tako umjetnica kontrolira koliko dobro možemo vidjeti postavljenu scenu: “Sviđa mi se ideja fotografije jer te prisiljava na samo jednu točku gledišta. Ja pokazujem što treba biti viđeno i ne postoji pristup stražnjoj strani ili okolini. Sviđa mi se ta zamisao: scena je savršeno konstruirana, ali ako samo pomaknete glavu u stranu, cijela se iluzija savršenstva i normalnosti raspadne. Upravo je u tome fotografija najbolja, u prikazivanju nečega što je konstruirano za samo jedan, točno određeni kut gledanja”.

 

Kontrola pogleda dovodi i do najintimnijeg dijela njezinog rada. Unutar pomno konstruiranih scena, umjetnica ne rekonstruira samo prostor i sjećanja, već samu sebe smješta u njih, i to kao još jedan objekt. Izvana upravlja pozornicom kao u kazalištu lutaka, ali istovremeno i sama postaje jedna od njih, kao nešto što se promatra, a ne netko tko gleda: “Način na koji prikazujem vlastito tijelo izrazito je insceniran; na neki način vršim samoobjektivizaciju jer postajem figura nalik na lutku. Tijelo tretiram kao statičan element, zapravo, poput mrtve prirode”.

Samoobjektivizaciju umjetnica ne koristi samo kao metodu formalnog oblikovanja, već njome vlastiti odnos prema identitetu i tijelu pretače u vizualni oblik. Promatrati sebe kao rekvizit znači promatrati sebe iz trećeg lica, izmješteno, kao drugu osobu: “Dovodim u pitanje samu zamisao o tome što je subjekt, a što objekt – uistinu nastojim spojiti i transformirati ta dva koncepta. Za mene je upravo to sama srž disocijacije; osjećaj da nisi u potpunosti ljudsko biće, dok s druge strane predmeti dobivaju neobično, gotovo tjelesno iskustvo jer su sve to proživjeli zajedno sa mnom”. Kako bi to prenijela u radovima, umjetnica se u scenama postavlja kao netko tko je istovremeno prisutan i odsutan, fizički postojan u prostoru, ali ne i u vlastitom tijelu. Tako onaj tko gradi scenu i onaj tko je u njoj zarobljen na kraju postaju jedno te isto, a iz te kompleksne dinamike nije izuzet ni promatrač.

 

Više o umjetnici potražite ovdje.

 

Zahvaljujemo Organu Vida na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.