Pozivamo vas da posjetite izložbu Vrijeme koje prolazi umjetnice Glorije Lizde, o čijem radu možete pročitati više na našem popisu autorica, a koja će se održati od 8. listopada do 2. studenog 2026. u zagrebačkoj Galeriji Prozori. Više o događanju potražite ovdje.
Glorija Lizde, iz nove serije autoportreta
Iz predgovora Petre Dolanjski Harni:
“Autoportret kao žanr sa sobom često nosi očekivanje osobnog iskaza – da će nam kroz vlastiti lik autor/ica ponuditi nešto od sebe, svojeg iskustva i pogleda na svijet. Istodobno, uvijek je riječ i o konstruktu, strategijama i odlukama kojima umjetnik/ica oblikuje i reprezentira vlastitu prisutnost. Naime, autoportreti predstavljaju i osobit tehnički zadatak koji se nikada ne odvija u kulturalno neutralnom ili objektivnom prostoru, stoga uočiti sredstva, proces, metodu i prostornu topologiju izrade može biti početna koordinata kreiranja određenog narativa o viđenom. U seriji autoportreta Glorije Lizde na prvi pogled navedeno je vrlo egzaktno i sustavno provedeno. Riječ je o fotografijama snimljenima u Splitu u prepoznatljivim, ali istodobno gotovo generičkim prostorima, uz more, na igralištu, pred stambenim naseljem, u prirodi. I sama će autorica reći, na fotografijama jesu splitske vizure, no točna geografska lokacija nije ključna, važna je ideja mjesta koje priziva sjećanja, ideje i osjećaje. Tako kadrovi koje Glorija odabire ne počivaju na iznimnosti ili napetosti prizora, niti na njegovoj vizualnoj spektakularnosti. Puno prije oni su nježni, melankolični, intimni, pomalo sjetni. Svojevrsni antirazglednički prizori. Mjesta na kojima smo bili i na kojima nas više nema. Jednako opća koliko i posebna. Jednako priroda, koliko i društvo. A za društvo autorica bira ono vlastito pa samu sebe fotografira okrenutu leđima kameri, pozirajući u istoj odjeći i sličnoj pozi, podjednako udaljena od fotoaparata, pozivajući promatrača/icu u prostor zajedničkog gledanja. Ona je sama i subjekt i objekt vlastitog pogleda. Izvan fotografije dok namješta kadar i na njoj u trenutku snimanja, računajući s time da ono što fotografija gubi zbog geografske općenitosti za koju se odlučila, dobiva kroz mogućnost novih pogleda koji se u nju upisuju. U tom smislu konkretno mjesto nije nestalo, ali nije više niti konačna referenca slike.”
