Između cjeline i fragmenta jednog zaboravljenog rituala
19. 10. 2026.
Marko Drmać piše o Španjolskom paviljonu naslovljenom Los restos na 61. Venecijanskom bijenalu, koji, ne igrajući na kartu spektakla, svojom jednostavnošću ostavlja upečatljiv dojam i poziva na promišljanje o formi, značenju i značaju razglednice u suvremeno doba te načinima na koje se ona promatra te stvara sliku ili, pak, uspijeva stvoriti prostor.
Postav Španjolskog paviljona
Svake dvije godine Venecija na nekoliko mjeseci postaje grad vizualnih umjetnosti. Paviljoni nacionalnih reprezentacija, glavna izložba i brojne popratne izložbe zauzimaju grad, njegove palače, trgove i vrtove, pretvarajući ga u golemu pozornicu za pregled recentnih suvremenih umjetničkih produkcija. Ovogodišnji 61. Venecijanski bijenale odvija se pod temom In Minor Keys, a kustoski koncept Koyo Kouoh usmjeren je prema tišim, intimnijim i nedominantnim načinima promatranja umjetnosti. U vremenu u kojem smo neprestano izloženi slikama i informacijama, Bijenale se okreće onome što je manje glasno, sporijem gledanju, fragmentima, sjećanju i iskustvima koja lako promaknu. Promatran iz te perspektive, ovogodišnji Španjolski paviljon otvara osobito zanimljiv prostor za promišljanje ne samo načina korištenja paviljonskog prostora nego i same teme.
Prije ulaska u paviljon, koji nosi naziv Los restos, publiku ne dočekuju nepregledne kartice kustoskog predgovora, kao u većini drugih paviljona, već tek nekoliko rečenica o buvljacima kao mjestima koja zadržavaju svoju univerzalnu relevantnost, unatoč tome što se trendovi i fokusi mijenjaju brže nego ikada prije. Visoki osvijetljeni prostori paviljona od poda do stropa prekriveni su razglednicama. Autor ovogodišnjeg Španjolskog paviljona Oriol Vilanova, fotografske razglednice sakuplja više od dvadeset godina, pronalazeći ih na buvljacima i drugim mjestima na kojima završavaju predmeti koji su izgubili svoju prvotnu vrijednost.
Razglednice su organizirane prema raznim motivima poput crkvenih portala, fontana na trgu, arheoloških nalazišta i brojnih drugih kategorija, ali pritom te iste kategorije nemaju poseban tematski raspored u prostoru, nego se samo nadovezuju jedna na drugu bez određene hijerarhije. Na prvi pogled riječ je o gotovo nepreglednoj količini prizora i informacija. Međutim, kada se malo odmaknemo, pojedinačni motivi počinju nestajati. Ostaje samo golema površina boja, svojevrsni pregled koji stvaraju na tisuće malih slika. Prostor, iako potpuno ispunjen, djeluje gotovo umirujuće, čak sakralno. Tek približavanjem pogleda ponovno otkrivamo sadržaj pojedinačnih razglednica. Iz daljine vidimo cjelinu, izbliza fragmente. Paviljon tako ne traži od nas da vidimo sve, što nam je ionako onemogućeno s obzirom na to da se razglednice protežu sve do stropa, nego da se stalno udaljavamo i približavamo, mijenjajući pritom način gledanja.
Postav Španjolskog paviljona
Možda upravo zato razglednica ovdje postaje zanimljivija nego što se to na prvi pogled čini. Jer što je danas uopće razglednica? Nekada smo se s putovanja vraćali s nekoliko kupljenih razglednica. Birali smo onu s najljepšim pogledom na grad, s prikazom crkve, trga ili spomenika i slali je bližnjima. Razglednica nije bila samo dokaz da smo negdje bili, već i mali znak pažnje: poruka da smo, usred nekog drugog mjesta i iskustva, pomislili na njih. Slali smo pozdrav, djelić pogleda i komadić iskustva koje smo upravo proživjeli.
Danas je taj ritual gotovo u potpunosti zamijenila kamera mobitela. Na putovanjima proizvodimo nepregledne količine fotografija zalazaka sunca, fasada zgrada, hrane, prijatelja, ulica, detalja koji su nam se učinili zanimljivima. Dio njih odmah pošaljemo drugima, objavimo ili podijelimo, dok većina završi u digitalnoj memoriji telefona, među stotinama ili tisućama drugih fotografija kojima se vjerojatno više nikada nećemo vratiti. One možda funkcioniraju poput razglednica, ali za razliku od njih najčešće nemaju jasno određenog primatelja ni granicu vlastitog trajanja. Razglednica je fizički predmet, ograničena formatom i brojem motiva, ali upravo je ta ograničenost stvarala njezinu vrijednost. Morali smo izabrati jednu sliku koja će predstavljati cijelo mjesto i odlučiti kome je želimo poslati.
Danas, kada možemo proizvesti gotovo beskonačan broj fotografija, više ne moramo birati. Možemo sačuvati sve. I možda je upravo u tome najveća razlika između nekadašnje razglednice i današnje fotografije: razglednica je bila odabrani fragment iskustva, dok je fotografija s mobitela sve češće tek još jedan komadić nepregledne arhive.
Postav Španjolskog paviljona
U tom smislu Vilanovina zbirka može izgledati kao pozdrav tradicionalnoj razglednici. Ali možda još više kao podsjetnik da se sama potreba nije promijenila. I dalje želimo sačuvati mjesto na kojem smo bili, poslati drugome komadić tog iskustva i potvrditi: bio sam ovdje. Promijenio se samo medij. Nekada je to bio komad papira s printom koji je putovao danima, a danas je to fotografija poslana u nekoliko sekundi. Na kraju, razlika je u tome što je fizička razglednica mogla završiti na buvljaku, gdje bi nakon nekoliko desetljeća ponovno postala predmet nečijeg interesa. Naše digitalne razglednice zasad samo nestaju u nepreglednim mapama telefona i oblacima podataka. Vilanova zato od tih malih, odbačenih slika ne stvara samo arhiv prošlosti. Njegov paviljon govori i o sadašnjosti i o našoj opsesiji proizvodnjom slika i o tome što će od njih jednoga dana ostati. Jedna razglednica je gotovo beznačajna. Tisuće njih postaju prostor. A kada se odmaknemo dovoljno daleko, više ne gledamo pojedinačne priče, nego njihovu zajedničku tišinu.
Marko Drmać
