Susret dvaju pogleda koji se nikad ne poklapaju

Tina Petković piše o izložbi Vrijeme koje prolazi Glorije Lizde koju je moguće posjetiti do 20. studenoga 2026. u zagrebačkoj Galeriji Prozori (Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića).

Svako mjesto ima više lica. Na njega utječu godišnja doba, ekonomske i političke prilike, prolazak vremena, ljudi, njihova prisutnost ili odsutnost te čovjekova osobna značenja i sjećanja. Mislim da su obalna mjesta i gradovi posebno višelična, a njihove dominantne ličnosti ona ljetna i ona zimska. Prva je u potpunosti podređena turističkoj sezoni; ona je njihova ekstrovertna, uzbudljiva, živahna i glasna osobnost. Društvo je tada izrazito heterogeno, zrak je pun šušura, boje su najžarkije, a lokalni se ljudi u to vrijeme specifično ponašaju: najviše rade, najaktivniji su, najdruštveniji ili najčangrizaviji, a ponekad oboje istovremeno. Zimsko je vrijeme pak njihova potpuna suprotnost. Mjesto kao da tada skida masku. Ili je obrnuto? Kad sezona završi, terase se pospreme, stolovi i stolice unesu se unutra, radna vremena se skrate, ulice se isprazne, glazba je tiša. Iste ulice odjednom drugačije izgledaju, ljudi se smire i povuku, sve ih manje rominja po cestama, čak je i svjetlost drugačija. Tako sada, krajem listopada, i ja ponovno otkrivam mjesto koje poznajem cijeli život. Iako sam već doživjela sve njegove inačice i vidjela sva njegova lica, svaki put kad se uspnem ili spustim nekim stepenicama, otkrijem neki novi pogled, novo dvorište, novi kamen, novi čempres. I svaki put kad se iznova nađem na istom mjestu, razmišljam o svim prethodnim trenucima u kojima sam stajala na toj istoj točki, prisjećam se što je bilo i je li bilo drugačije, kakva sam sve osoba bila na tom mjestu, kako ćemo ono i ja izgledati sljedeći put i koja ćemo nova sjećanja i iskustva nositi.

Dok tako sa svojim psom lunjam i ponovno upoznajem mjesto koje (mislim da) znam, razmišljam o izložbi jedne od najprominentnijih i najaktivnijih hrvatskih fotografkinja – Glorije Lizde, pod nazivom Vrijeme koje prolazi. Glorija je na poziv voditeljice Petre Dolanjski Harni napravila site-specific seriju od dvanaest fotografija. Svaka od njih prikazuje Gloriju u istoj odjeći, s istom frizurom i u sličnim pozama na različitim splitskim lokacijama: na morskoj obali, pred borovom šumom, na rubu stambenog naselja, pred napuštenim arhitektonskim objektom i sl. Prikazi su to “anonimnijih” i “antiturističkih” splitskih mjesta ili, kako Dolanjski Harni u predgovoru kaže, “antirazgledničkih”. Glorijine fotografije su me na prvi pogled podsjetile na pejzaže romantičarskog slikara Caspara Davida Friedricha, odnosno njegov Rückenfigur, ljudski lik smješten u središte krajolika i okrenut leđima promatraču, o kojemu piše Joseph Leo Koerner [1]. Iako je autoportret Glorijin čest narativni i konceptualni alat, ovaj ga put koristi na nešto drugačiji način: sebe čini istovremeno subjektom i objektom promatranja. Unutar kadrova krajolika Glorija samu sebe postavlja vrlo slično kao Friedrich na slikama poput Lutalice iznad mora magle (1818.) ili Žene na prozoru (1822.), zamjenjujući tako na neki način nas, promatrače, jer stoji ondje gdje bismo i mi stajali, gleda ono što i mi gledamo, “pozivajući promatrača/icu na zajedničko gledanje”, kako piše Dolanjski Harni, ili na poistovjećivanje s njezinim pogledom. S druge strane, vlastitim nam likom zaklanja dio prizora, podsjećajući nas da zapravo nikada ne vidimo u potpunosti ono što ona vidi. Ta je činjenica naglašena ne samo njezinim samopozicioniranjem u kadru nego i generičnošću kadrova lokacija na kojima se nalazi: ne daje nam nikakav specifičan ili prepoznatljiv element kojim bismo mjesto u potpunosti “iščitali” i lokaciju točno identificirali. Osim toga, Glorija uključivanjem svoje prisutnosti u splitske krajolike i vedute naglašava ideju Yi-Fu Tuana da prostorno iskustvo počinje od tijela – gore i dolje, naprijed i natrag, blizu i daleko nastaju iz odnosa uspravnog ljudskog tijela prema svijetu [2].

“I sama će autorica reći, na fotografijama jesu splitske vizure, no točna geografska lokacija nije ključna, važna je ideja mjesta koje priziva sjećanja, ideje i osjećaje. Tako kadrovi koje Glorija odabire ne počivaju na iznimnosti ili napetosti prizora, niti na njegovoj vizualnoj spektakularnosti”, piše Dolanjski Harni. To me podsjeća na Tuanovo promišljanje prostora i mjesta u kojemu naglašava razliku, ali i međuzavisnost dvaju pojmova: prostor je otvoren i apstraktan, povezan s kretanjem i slobodom, dok je mjesto zastoj u tom kretanju. No mjesto ima smisla samo u odnosu na prostor koji ga okružuje, a koji doživljavamo kao prijeteći ili oslobađajući upravo zahvaljujući mjestima kojima se vraćamo. Nadalje, Tuan razlikuje mjesta koja su javni simboli, poput trgova ili kulturnih i turističkih znamenitosti, i ono što naziva poljima brige – kuću, ulicu, kvart ili neki drugi kutak grada, mjesta u kojima se odvija svakodnevni život, a koja često nisu vizualno senzacionalna ni prepoznatljiva, ali su pojedincu važna zbog sentimentalne vrijednosti i osobnog iskustva. Najdublja iskustva mjesta često su tiha i neizreciva. Ne mogu se lako fotografirati ni opisati, jer ne počivaju na iznimnosti prizora, nego na osjećaju pripadnosti, sigurnosti i poznatosti. Lucy R. Lippard pak, u svom promišljanju doživljavanja mjesta, posebnu pažnju pridaje upravo fotografiji; razglednice, turističke i obiteljske fotografije i lokalni arhivi za nju su dokumenti kroz koje zajednice pamte i konstruiraju mjesta, uz upozorenje da fotografija može i pojednostaviti mjesto, svodeći ga na sliku za prodaju i potrošnju [3]. Slično Tuanu, ona također razlikuje krajolik i mjesto: krajolik je pogled izvana, često estetiziran, oblikovan tradicijama i turizmom, a mjesto je iznutra doživljen prostor, poznat kroz rad, zajednicu, povijest i sjećanje. Mjesto definira kao presjek prostora i vremena viđen iz perspektive konkretnog čovjeka, njegovog života i zajednice kojoj pripada.

Značajni elementi u promišljanju mjesta su i vrijeme i sjećanje. Za privrženost mjestu obično treba vremena, kaže Tuan, iako naglašava da trajanje nije jedini uvjet. Mjesto se najčešće upoznaje ponavljanjem i navikom, no čak i kratak, ali intenzivan doživljaj može neko mjesto trajno obilježiti. Ključnu ulogu pritom ima upravo sjećanje, jer mjesto iz prošlosti nastavlja postojati u nama i nakon što ga fizički napustimo ili se ono promijeni. Koerner pak smatra da ljudski likovi okrenuti leđima na Friedrichovim slikama simboliziraju naše vječno i neizbježno kašnjenje, odnosno činjenicu da (kao promatrači) uvijek stižemo nakon nekoga tko je već gledao; uvijek smo iza, i prostorno i vremenski. Naš doživljaj tako postaje posredovan tuđim iskustvom, a slika (ili fotografija) susret dvaju pogleda koji se nikad potpuno ne poklapaju. No posredovanje ne mora nužno oduzimati od našeg vlastitog iskustva. Fotografije iz Glorijine serije nisu zamišljene slike samo u doslovnom smislu – jer prikazuju zamišljenu (barem je ja tako zamišljam) Gloriju pred zamišljenim promatračima/icama – nego i zato što sadrže ono što Jacques Rancière naziva nedeterminiranošću [4], a što bih ja u ovom slučaju nazvala i nedorečenošću. One ostavljaju otvoren prostor za upisivanje vlastitih pogleda, značenja, promišljanja i sjećanja.

Glorija Lizde svojom serijom Vrijeme koje prolazi kao da nam postavlja izazov ili zagonetku. Možda prikazane lokacije zaista možemo pronaći u njenim drugim fotografskim serijama, kao što Dolanjski Harni mjesto s autoportreta na stijenama pred morskim prostranstvom uspijeva pronaći u Glorijinoj seriji F20.5 (2018.), ili joj se barem tako čini. A možda nikada nećemo znati koje su to točno lokacije, osim ako se i sami jednom ne uputimo u jedno nekonvencionalno istraživanje Splita. Možda nikada nećemo saznati koja je točno sjećanja vežu uz njih, osim ako nam ih sama ne odluči otkriti. Iako se ova serija, kako i sama kaže, ne temelji na dugotrajnom i iznimno dubokom istraživanju poput većine njezinih radova, jednako je promišljena. Ne temelji se ni na (previše) insceniranim i vizualno iznimnim kadrovima, nego na prikazima običnih mjesta i na fotografskoj sadašnjosti koja nastaje repeticijom. Ali upravo svojom jednostavnošću fotografije ostavljaju prostor za gradnju kompleksnosti. Njezine fotografije, odnosno njezina mjesta, ne pripadaju u potpunosti samo njoj, kao ni nama. Nitko od nas ne kontrolira njihovo značenje jer, kako kaže Rancière, djelo nije poruka koju treba ispravno dekodirati, nego je prostor ili alat kojim promatrači prevode viđeno u vlastite priče ili – sjećanja.

Postavljene u živahne prozore knjižnice – heterotopije koja na jednom mjestu sabire iskustva različitih prostora i vremena, a kojoj fotografije pridodaju autoričine poglede i sjećanja, a potom i poglede promatrača/ica – fotografije postaju i čvorišta zajedničkih pripovijesti, ističe Dolanjski Harni. Osim toga, gledanjem tih fotografija kroz prozore, Glorijin koncept dobiva i treću razinu promatranja te postiže pravi meta trenutak višestrukog gledanja; gledamo knjižnicu s fotografijama kroz njezine prozore, a na njima gledamo Gloriju koja gleda splitske krajolike. I koja kao da će se svaki čas okrenuti prema nama i pitati: “Sjećaš li se?”

 

Tina Petković

 

Zahvaljujemo Galeriji Prozori na ustupljenim vizualima.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

_______________________________________________________

[1] Joseph Leo Koerner, Caspar David Friedrich and the Subject of Landscape (1990.)

[2] Yi-Fu Tuan, Space and Place: The Perspective of Experience (1977.)

[3] Lucy R. Lippard, The Lure of the Local: Senses of Place in a Multicentered Society (1997.)

[4] Jacques Rancière, Emancipirani gledatelj (2008.)