Fotografska praksa u Indoneziji: kompleksna povijest medijske kulture i društvenih mijena – razgovor s Brianom Arnoldom

Brian Arnold, istraživač indonezijske povijesti i fotografije, objavio je History of Photography in Indonesia: From the Colonial Era to the Digital Age (2022.), koje predstavlja jedinstveno i opsežno istraživanje povijesti fotografije u Indoneziji. Iako je fotografija prisutna u kolonijalnoj Indoneziji od 1840-ih godina, dugo je bila zanemarivana kao legitimna istraživačka tema i kao umjetnički medij. Ovim izdanjem Arnold nastoji razotkriti i detaljno istražiti povijesni, društveno-politički i kulturni kontekst fotografije u Indoneziji, kao i širem regionalnom okviru Jugoistočne Azije. Povodom njegova gostovanja u Zagrebu kao predavača na Akademiji dramske umjetnosti te u kontekstu pokretanja novog istraživačkog projekta, razgovarali smo s Brianom Arnoldom o njegovim istraživačkim interesima i metodološkim pristupima, kao i o važnosti transnacionalne akademske suradnje i umrežavanja.

Možete li nam ispričati o svojim  prvim susretima s indonezijskom fotografijom? Kako i kada ste došli u doticaj s njom te u kojem kontekstu?

 

Moj interes za indonezijsku fotografiju započeo je 2011. godine, kada sam primio stipendiju za istraživanje fotografskog obrazovanja u Indoneziji. U tom sam razdoblju uspostavio kontakt sa ISI (Indonesia Institute of the Arts), jednom od vodećih umjetničkih akademija u zemlji. Tada sam spoznao koliko je fotografsko obrazovanje u Indoneziji zapravo recentan fenomen — prvi diplomski studiji fotografije pokrenuti su tek sredinom 1990-ih godina, što znači da je u tom trenutku postojalo svega desetak do petnaest godina formalno strukturiranog obrazovanja u tom području.

 

Tijekom boravka upoznao sam neke od prvih autora s kojima ću kasnije razviti kontinuiranu suradnju, osobito članove kolektiva Mes 56 iz Yogyakarte. Riječ je o pionirskoj skupini umjetničkih fotografa koji su među prvima izlagali u institucionalnim umjetničkim okvirima u Indoneziji. Također sam uspostavio suradnju s Galerijom fotožurnalistike Antara u Jakarti, koja je u to vrijeme bila najdugovječnija fotografska organizacija u zemlji. Antara djeluje u okviru nacionalne novinske agencije, usporedive s međunarodnim servisima poput Reuters ili BBC, te je specijalizirana za indonezijski kontekst. Osnovana s ciljem edukacije nove generacije fotoreportera, s vremenom je prerasla u fotografski laboratorij, galerijski prostor i arhiv. Nažalost, organizacija je zatvorena tijekom pandemije. U razdoblju od 1988./1989. do 2020. godine predstavljala je jedini fotografski arhiv i izložbeni prostor takve vrste u Indoneziji. Moj se istraživački rad postupno i organski razvijao upravo iz tih inicijalnih kontakata — susreta s kolektivom Mes 56, suradnje s Galerijom Antara te profesionalne mreže koja je iz toga proizašla.

Što Vas je usmjerilo specifično prema Indoneziji? Je li riječ o slučajnom odabiru ili o dugotrajnijoj osobnoj i profesionalnoj povezanosti s tom zemljom?

 

S Indonezijom sam povezan dugi niz godina. Tijekom preddiplomskog studija primarno sam studirao književnost, uz etnomuzikologiju kao sporedno područje. Prvi put sam otputovao u Indoneziju 1992. godine radi studija balijske klasične glazbe, a potom sam, s prekidima od kraja 1992. i početka 1993. godine, nastavio proučavati i izvoditi balijsku i javansku klasičnu glazbu. Interes za Indoneziju od tada je ostao trajna konstanta moje istraživačke karijere. Kada sam se ozbiljnije posvetio fotografiji i upisao magistarski studij, dotadašnja istraživanja o Indoneziji sam privremeno ostavio po strani kako bih se usredotočio na aktivnije uključivanje u američko tržište umjetnina, razvijanje pedagoških kompetencija i izgradnju vlastite umjetničke prakse. To je razdoblje trajalo otprilike od 1999. do 2011. godine.

 

Godine 2011. uspostavio sam suradnju s Programom za studije Jugoistočne Azije na Cornell Universityju, jednim od najznačajnijih centara za proučavanje toga područja. Tada sam se ponovno aktivno uključio u izvođenje gamelana — tradicionalne balijske i javanske glazbe — te se našao u okruženju istraživača i umjetnika s izraženim interdisciplinarnim interesima. U to vrijeme, često su me pitali koja je poveznica između glazbe i fotografije. Meni je ta povezanost bila intuitivna, no tek mi je interdisciplinarno akademsko okruženje omogućilo da te dvije prakse počnem promišljati u međusobnom dijalogu.

Kako su izgledali počeci fotografske prakse u Indoneziji? Koja je bila njezina primarna funkcija kao medija?

 

Indonezija je stoljećima bila pod kolonijalnom upravom Kraljevine Nizozemske, a upravo su Nizozemci među prvima u kolonijalnom kontekstu sustavno angažirali  profesionalne fotografe za dokumentiranje svojih misija i napretka infrastrukturnih i drugih projekata. Prvi fotografski zapisi u Indoneziji nastaju već 1840-ih godina, kada su poslani dagerotipisti. Fotografija je tada služila prvenstveno kao propagandni alat — sredstvo predstavljanja kolonijalnih aktivnosti publici u Europi. S razvojem tehnologije i širenjem dostupnosti medija, fotografija je postupno dobivala nove funkcije. Tijekom Drugog svjetskog rata u Jakarti je djelovala značajna fotoreporterska kuća IPPHOS (Indonesian Press Photographic Services), koja je dokumentirala razdoblje japanske okupacije i borbe za neovisnost. Riječ je o skupini indonezijskih fotografa koji su imali ključnu ulogu u vizualnom bilježenju formativnih trenutaka nacionalne povijesti. Nakon stjecanja neovisnosti, fotografija je u određenim krugovima bila doživljavana s nepovjerenjem, dijelom i zbog povezanosti s kolonijalnim aparatom. Prvi predsjednik Indonezije, Sukarno, zauzeo je kritičan stav prema zapadnim medijskim utjecajima te je, primjerice, zabranio prikazivanje europskih i američkih filmova. Fotoreporterska praksa je dugo bila marginalizirana i podcijenjena, premda je njihova uloga bila nužna za funkcioniranje tiska. Značajan zaokret dogodio se početkom i sredinom 1990-ih otvaranjem prvih diplomskih studija fotografije na Javi, među kojima su programi na Sveučilište Trisakti u Jakarti, Sveučilište Pasundan u Bandungu te Institut Seni Indonesia u Yogyakarti. Upravo su neki od prvih diplomanata ISI Yogyakarte, uključujući članove kolektiva Mes 56, odigrali presudnu ulogu u afirmaciji fotografije unutar suvremene umjetničke scene. Ipak, šira institucionalna i javna legitimacija fotografije postaje vidljivija tek početkom 2000-ih godina. Tijekom 2014. godine proveo sam dulje razdoblje u Indoneziji predajući fotografiju, održavajući predavanja i provodeći istraživanje za knjigu. U to je vrijeme fotografsko obrazovanje i dalje bilo relativno ograničeno — prisutno na pojedinim većim institucijama, ali rijetko u obliku cjelovitih i sustavno razvijenih studijskih programa. U posljednjem desetljeću situacija se značajno promijenila, osobito pod utjecajem društvenih mreža i razvoja novih medija.

Vaša najnovija knjiga History of Photography in Indonesia (2022.) obuhvaća gotovo stotinu godina prisutnosti fotografije u Indoneziji, njene raznolike primjene te društveno-povijesne kontekste u kojima je djelovala. Možete li nam ukratko opisati istraživački proces koji ste proveli tijekom pripreme i rada na knjizi?

 

Istraživanje, sama priprema i pronalazak odgovarajućeg izdavača trajali su oko deset godina, a obuhvatili su mnoga putovanja u Indoneziju, kao i sustavno apliciranje za rezidencijalne programe i istraživačka putovanja. Iako sam svoju prvu povezanost s Indonezijom usmjerio kroz glazbu, ubrzo je uslijedio dublji interes za fotografiju, što je prerastalo u dugotrajan istraživački angažman. Suradnja s lokalnim istraživačkim i umjetničkim institucijama omogućila mi je pristup ključnoj mreži lokalnih stručnjaka te arhivima, knjigama i drugim izvorima koji su se pokazali neophodnima za razvoj knjige. Kroz suradnju s institucijama kao što su Sveučilište Pasundan i Sveučilište Trisakti, započeo sam teorijsko istraživanje koje je bilo temelj za daljnji rad. S obzirom na to da je najveća fotografska i povijesna zbirka, posebno iz kolonijalnog razdoblja, smještena u Nizozemskoj, proveo sam značajan dio vremena istražujući arhive i izvore koji se tamo nalaze. Nakon temeljitog proučavanja kolonijalne povijesti Indonezije, usmjerio sam se na modernu i suvremenu fotografsku scenu, nastojeći razumjeti evoluciju medija i njegovu transformaciju kroz desetljeća. U tom kontekstu, upoznao sam brojne bivše i sadašnje članove ključnih umjetničkih kolektiva, ne samo iz Indonezije, već i iz šire Jugoistočne Azije, gdje je suradnja između umjetnika posebno izražena. Ovi kolektivi dijele mnoge povijesne i suvremene karakteristike te pravce u razvoju fotografskog mišljenja.

 

Jedan od ključnih trenutaka u istraživačkom procesu bio je dublje razumijevanje promjena u percepciji fotografije kao medija kroz povijest, te njenog prijelaza od sredstva kolonijalne kontrole i propagande do alata za društvenu dokumentaciju, a na kraju i umjetničke ekspresije. Taj razvoj, usko povezan s društveno-političkim promjenama u zemlji, predstavlja ključni aspekt u analizi fotografije kao medija u indonezijskom kontekstu.

Kako biste danas opisali strukturu i karakter fotografskog obrazovanja u Indoneziji?

 

Fotografsko obrazovanje znatno varira od institucije do institucije, kao što je slučaj i drugdje. Prije dvije godine organizirao sam izložbenu suradnju između škole u New Yorku na kojoj predajem i Indonesia Institute of the Arts u Yogyakarti, pri čemu su u našoj galeriji predstavljeni studentski radovi. Prema mom iskustvu, mnogi programi naglasak stavljaju na profesionalnu održivost i osposobljavanje studenata za komercijalni rad. Nasuprot tome, pojedini rani akteri, osobito kolektiv Mes 56, zauzimali su kritički i eksperimentalni pristup te su aktivno nastojali proširiti razumijevanje fotografije kao umjetničkog medija.

 

Općenito, struktura i kvaliteta obrazovanja uvelike ovise o institucionalnom kontekstu i vodstvu pojedinih programa. Također je izvjesno da su se okolnosti dodatno promijenile od razdoblja moje intenzivnije uključenosti, osobito u svjetlu ubrzanog razvoja digitalnih platformi i društvenih mreža.