Kolodvori su, za one koji još uvijek putuju željeznicom, prvo i posljednje mjesto koje vide u gradu – prostori susreta, odlazaka i dolazaka, ali i prostorne točke u kojima je vrijeme oblikovano ritmovima dolazaka, čekanja i polazaka vlakova. Nastali u 19. stoljeću kao novi arhitektonski tip, od samog su početka nosili dvostruku ulogu: bili su istodobno strogo funkcionalni sustavi i reprezentativna lica grada. Kao “vrata grada”, objedinjavali su protok ljudi, robe i informacija, simbolizirajući ideju napretka koju je donijela željeznica. Ipak, u kontekstu smanjenja željezničkog prometa i postindustrijske tranzicije, kolodvori u Hrvatskoj zadnjih nekoliko desetljeća gube svoju izvornu dinamiku, dok monumentalnost njihovih zdanja ostaje kao trag nekadašnje funkcije.
Otvaranjem pruge prema Zagrebu oko 1865. godine, Karlovac je prvi put trajno povezan s europskim prometnim tokovima, no isti taj infrastrukturni iskorak označio je i postupni kraj njegove dotadašnje trgovačke važnosti, utemeljene na riječnom prometu.[1] U tom paradoksu – napretka koji istodobno briše ono već postojeće – nazire se sloj značenja koji umjetnik Jasenko Rasol prepoznaje i interpretira/donosi u recentnom projektu O mjestima koja smo izgubili.
Iz fotografske serije “O mjestima koja smo izgubili”, 2025.–2026.
Umjetničko istraživanje usmjereno je na industrijsko nasljeđe Karlovca, grada obilježenog procesima deindustrijalizacije i tranzicije, u kojem brojni prostori postupno gube svoju izvornu namjenu i značenje. Među njima, željeznički kolodvor zauzima posebno mjesto: za razliku od napuštenih i devastiranih lokacija, on ostaje aktivan, očuvan u svojim izvornim gabaritima, ali istodobno obilježen padom prometa i vidljivim tragovima propadanja. Upravo ta ambivalentna pozicija – između funkcije i zastoja – čini ga središnjim motivom Rasolova rada.
Kompleks kolodvora, nekoć zamišljen kao gotovo samodostatan sustav – s ložionicama, skladištima, radionicama i nizom pratećih prostora – i dalje postoji, ali njegova unutarnja logika više nije u potpunosti čitljiva. Fotografije nastaju unutar tog “živog” sustava koji više ne funkcionira u punom intenzitetu. Rasol ne prikazuje kolodvor kao prometno čvorište, nego kao prostor u kojem se njegova nekadašnja logika korištenja može tek naslutiti. Fragmenti interijera, radni prostori i infrastrukturni elementi pojavljuju se kao izdvojeni prizori: nagomilani prometni znakovi koji više ne usmjeravaju kretanje, tehnički uređaji i alati koji su izgubili svoju funkciju, zidovi i površine na kojima su nataloženi tragovi rada i vremena.
U Rasolovim fotografijama nema ni spektakla ni nostalgije. Umjesto toga, umjetnik razvija suzdržan, gotovo analitički pogled kojim registrira prijelazno stanje prostora. Kolodvor se ne pojavljuje kao ruševina, nego kao sustav koji traje, ali čije se značenje postupno raslojava. Fotografija je pritom način bilježenja toga procesa – ne kao dokument izgubljenoga, nego kao svjedočanstvo njegove transformacije.
U okviru projekta O mjestima koja smo izgubili, kolodvor u Karlovcu nije promatran kao izoliran arhitektonski objekt, nego kao mjesto u kojem se presijecaju povijest, svakodnevica i njegova neizvjesna budućnost. Razgovori sa zaposlenicima dodatno naglašavaju tu dimenziju: prostor ostaje u funkciji, ali njegova vrijednost rijetko se artikulira izvan neposrednog iskustva rada. Upravo u toj napetosti između prisutnosti i zanemarivanja, Rasol pronalazi polazište za svoje fotografije.
Izložba u Galeriji Ligatura stoga ne govori samo o željezničkom kolodvoru u Karlovcu, nego o širem iskustvu mjesta koji izmiču jasnim kategorijama i načinu na koji ih danas percipiramo. Riječ je o prostorima koji nisu nestali, ali više nemaju istu važnost u kolektivnom i svakodnevnom iskustvu kao nekada. Upravo u tom međuprostoru – između intenzivne prošlosti i usporene sadašnjosti – Rasol pronalazi ključne motive. Njegove fotografije ne govore o onome što je izgubljeno, nego nas pozivaju da pažljivo promotrimo ono što je ostalo – prostore koji još uvijek postoje, ali su izgubili, ili u bitnoj mjeri promijenili svoje značenje.
Tena Starčević
[1] Damjanović, Dragan; Brajković, Sandra. “Kompleks željezničkog kolodvora u Karlovcu: povijest izgradnje i stilsko rješenje”. Portal, 14/2023., 143-160.
Iz fotografske serije “O mjestima koja smo izgubili”, 2025.–2026.
Jasenko Rasol (Zagreb, 1969.) je slobodni snimatelj i fotograf. Diplomirao je filmsko i TV-snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Između 1992. i 1996. bio je “staff” snimatelj za Reuters TV. Od 1997. godine snima dokumentarne i reportažne projekte, a od 2000-ih nadalje snimatelj je igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih i plesnih filmova u Hrvatskoj. Uz snimateljsku profesiju, dulje od tri desetljeća prisutan je i na suvremenoj fotografskoj sceni. Kontinuirano izlaže u zemlji i inozemstvu. Realizirao je šest fotografskih knjiga. Fotografije mu se nalaze u muzejskim zbirkama i privatnim kolekcijama. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatske udruge filmskih snimatelja.
