Dubrovnik Biennale: fotografija kao alat za dekonstrukciju navika

Dora Lučić piše o trećem izdanju manifestacije Dubrovnik Biennale.

Što ostaje od umjetničkog čina kada se on oslobodi imperativa institucionalnih okvira i prepusti sporom ritmu otoka? Proteklog ljeta, Šipanska Luka postala je organski okvir za treće izdanje Dubrovnik Biennalea, transformirajući oglasne ploče, ulice i druga javna mjesta u prostore suptilnog umjetničkog eksperimenta. Umjesto statične galerijske tišine, radovi domaćih i međunarodnih autora postali su dio svakodnevnog otočkog žamora, funkcionirajući kao povremeni vizualni prekidi u rutini mjesta.

 

Nazvati ovakvu manifestaciju bijenalom čin je duboke stvaralačke, ali i društvene slobode. Umjetnička organizacija Tkivo, koju čine Ivana Pegan, Tina Gverović i Ben Cain, time svjesno de-konstruira jedan kolosalni kanonski pojam, upisujući mu nova, meka značenja. Dok su velika svjetska bijenala nerijetko strojevi za proizvodnju vidljivosti, dubrovačka inačica nudi prostor u kojem je umjetnost prirodni nusprodukt bivanja, u ovom slučaju, bivanja na otoku.

 

U potrazi za teorijskim uporištem ovakvog pristupa, neizbježno se nameće Susan Sontag i njezina “erotika umjetnosti”. Sontag je tvrdila da je moderna kritika postala “osveta intelekta nad umjetnošću”, gušeći njezinu neposrednost teškom hermeneutikom. Šipanski projekt tako djeluje kao svojevrsno ekološko čišćenje umjetnosti; on skida slojeve kustoskih konstrukcija dok ne dođe do srži: spontanog izlaganja i intuitivnog doživljaja.

Kada se umjetnost izmjesti u javni prostor otoka, ona prestaje tražiti “prijevod” struke. Njezina neposrednost ima priliku promijeniti svijest promatrača koji u neformalnom kontekstu dobiva autentičan susret s umjetničkom idejom. U takvom okruženju, monumentalnost pojma bijenale pretvara se u igru, ironiju i humor, ali najviše od svega, u aktivistički čin.

 

Fizička izolacija otoka osigurava okvir za specifičnu vrstu stvaralačke neopterećenosti. U malim sredinama, gdje je umjetnički krug gusto povezan, stvaranje često prati pritisak institucionaliziranja. Šipan nudi izlaz iz te dinamike. Tu se umjetnost ne “izvodi” za publiku, već s njom supostoji. Kako primjećuje Ben Cain, takva situacija potiče praksu koja komunicira s okolinom i ljudima. Njegov rad Totally Senseless predstavlja “razmišljanje u hodu”, ideju koja nastaje istovremeno s djelovanjem. To je proces koji slavi nelogično i iracionalno kao legitimne i svrhovitosti oprečne koncepte. Cainov senzibilitet za “uličnu poetiku” prepoznaje vrijednost u onome što je privremeno i što je neograničeno značenjem.

 

Performans Slavena Tolja, održan ispred lokalnog kafića, bio je možda najneposredniji primjer suživota umjetnosti i otočke rutine. Umjetnik je sjedio na polufunkcionalnoj stolici – fizički nestabilan, prepušten gravitaciji i čekanju – dok je ispred njega reproduciran video rad iz ratnog razdoblja. Taj video, koji bilježi autoru važne ljude i događaje iz vremena opsade Dubrovnika, donio je u prostor šipanske rive težinu kolektivnog i osobnog sjećanja. Dok je Tolj šutke puštao da cigareta izgara, stvorio se vakuum između povijesne drame na ekranu i opuštene ljetne atmosfere terase.

Reakcija okoline bila je simptomatična za južnjački mentalitet: umjesto čuđenja ili otpora, prevladala je neka vrsta indiferentnosti. Konobar, koji je s nestrpljenjem čekao da performans završi kako bi se prostor vratio svojoj primarnoj funkciji posluživanja, postao je nenamjerni sudionik. Taj sraz između umjetničke tenzije i uobičajenog najbolje pokazuje senzibilitet mjesta – ovdje se umjetnost tretira kao još jedan element u nizu, poput juga ili kašnjenja broda.

 

Fotografija i video na Šipanu postaju alati za dekonstrukciju navika. Češka vizualna umjetnica Elis Kondelíková se u seriji Reframed photography fokusira na kružne forme zatečene u prostoru, skrećući pažnju s onoga što gledamo na sam čin gledanja. Ova perceptivna igra, kojom poznati prizori mijenjaju uobičajenu funkciju, potiče na preispitivanje vlastitih vizualnih navika i prepoznavanje novih, drukčijih slojeva unutar poznatog.

 

Rumunjska umjetnica Cristina David svoj je doprinos gradila kroz proces koji je započeo na Šipanu, gdje je prikupljala materijal za svoj video rad. No, uz video koji je na otoku stvarala, na Biennalu je izložila i fotografiju u boji – intiman portret svojeg sina. Prizor dječaka koji leži na kamenom mulu i igra se s mrežicom utjelovljuje samu srž njezina pristupa: spoj svakodnevne otočke atmosfere i duboko osobne, introspektivne točke gledišta. Kroz taj suptilno ironičan, ali topao pogled na protok vremena, autorica stapa dokumentarne fragmente s vlastitim refleksijama. Oba rada nude prividnu lakoću, no istovremeno postaju simbolom umjetničine simbioze s fizičkim prostorom otoka.

Nives Sertić koristi materijalnost otočkog zida kao sugovornika za svoju dinamičnu projekciju sunca. Vizualni konstrukt rada nastaje digitalnom manipulacijom fotografije naranče, pri čemu umjetnica kroz igru ekspozicijom i zasićenošću boja pretvara ovaj amblematski plod dubrovačke zime u izvor svjetlosne energije. Iako je rad iz praktičnih razloga projiciran noću, snažan kolorit stvara oštar kontrast s mrakom, čime uspješno evocira toplinu i atmosferu sunca.

 

Projekcija se kreće s desna na lijevo, oponašajući prirodnu putanju sunca tijekom dana. Ovim postupkom Sertić istražuje vlastiti vizualni vokabular kroz propitivanje temeljnih odrednica fotografskog medija, ali i pomiče perceptivne granice promatrača. Rad potiče na širenje značenjskih kategorija: ono što je u svakodnevici često zanemareno ili svedeno na dekoraciju, ovdje postaje monumentalan pokretač prostora koji naglašava ljepotu prolaznog trenutka.

 

Pasko Burđelez je na šipansku oglasnu ploču postavio tri autoportreta – akt snimljen kroz ključanicu. Fotografije su sadržavale natpise LAŽEM SMRT, VARAM SMRT i JEBEM SMRT , a bile su izložene u prostor namijenjen službenim obavijestima i osmrtnicama. Umjesto tradicionalnih formi tugovanja, umjetnik koristi prkosni rječnik i vlastito tijelo kao medij za suočavanje s gorkim gubitkom. Takvim radikalnim činom Burđelez zaobilazi ustaljene protokole i uspostavlja izravan kontakt s prolaznicima. Rad je istog dana uklonjen s oglasne ploče, što potvrđuje da je umjetnička intervencija postala aktivan element u ordinarnom prostoru otoka.

Još jedna od odlika dubrovačke bijenalske filozofije je ravnopravnost svih sudionika. Na Šipanu je uz etablirane umjetnike, radove izložio i mlađi naraštaj (Mak Plamen Burđelez, Iuri David, Ilia Gene i Enio Luka Gverović Cain). Uključivanje djece nije samo pedagoški izraz, već potvrda da je umjetnost prostor zajedničkog istraživanja, oslobođen hijerarhije. Time se otvara prostor u kojem svatko ima pravo na vlastitu “pravu sliku”, kako sugerira rad Tine Gverović. Njezini crteži, fotografije i instalacije iz ciklusa Strata: Nivoi u porastu ukazuju na slojeve otočke povijesti – od geoloških do ekonomskih. Ti materijali u javnom prostoru Šipana postaju dokazi društvenih procesa, potičući prolaznike da u poznatom okruženju prepoznaju nove razine značenja. Audio radovi nastali na Šipanu tretiraju prostor kao živi arhiv. Rad Ante Vlahinića Otok je negdje između funkcionira kao zvučna rekonstrukcija prostora. Koristeći fragmente radio drama, autor glasom i terenskim snimkama mapira sjećanja, pretvarajući zvuk u opipljiv dokaz minulih stanja i ambijenata. U radu Zabranjeni grad Ivana Pegan glas koristi kao autonoman, taktilni materijal, oblikujući ga kroz proces potpuno lišen kreativnog opterećenja. Njezino stvaralaštvo počiva na intuitivnom impulsu koji snagu crpi iz neposrednog podražaja i slobode izričaja u raznim medijima. Književnu dimenziju ovog procesa donosi Nastasja Špilj. U svojim kratkim pričama koristi humor i ironiju kako bi artikulirala generacijske traume i obiteljske obrasce. Takav pristup traži od čitatelja svjesno usporavanje koje je ključno za doživljaj cijele izložbe.

 

Iako ovakvo posteriorno tumačenje može donekle odstupati od inicijalnog koncepta, ono je  nužno za razumijevanje vrijednosti ovakvih inicijativa. Na Šipanu moć je dana umjetniku i svakome tko se usudio propitivati prostor i stvarati nove narative. Takav umjetnički čin oslobođen svih imperativa postaje slobodna stvaralačka sila koja pokreće umjetnika, ali i otvara prostor promatraču. Iako radovi mogu ostati tek na pokušaju, biti uklonjeni, neshvaćeni ili zaboravljeni, oni se nepovratno upisuju u nasljeđe mjesta kao dokaz da je suživot s idejom moguć izvan zadanih okvira. Odgovor na pitanje s početka tako postaje jasan: od umjetničkog čina ostaje ono najvrijednije – iskustvo slobode koje trajno mijenja naš pogled na svijet i pretvara svakodnevicu u prostor mogućnosti.

 

Dora Lučić

 

Zahvaljujemo autoricama i autorima na ustupanju vizualnih materijala.