Generacijska percepcija sadašnjice

U organizaciji Katedre za fotografiju Odsjeka snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, od 28. listopada do 21. studenog 2025. u ADU Galeriji f8, održala se izložba ispitnih fotografskih radova studentica i studenata prijediplomskog studija snimanja. Izložbu je posjetila Ela Junaković, čiji osvrt donosimo u nastavku.

Umjetnički radovi teško se mogu promatrati izvan okolnosti u kojima nastaju. Njihovo značenje ne proizlazi isključivo iz forme ili motiva, već se gradi u odnosu prema vremenu, prostoru i iskustvima svih uključenih aktera. Bez tog konteksta, radovi se lako svode na puku vizualnu činjenicu, dok pitanja namjere i značenja autora ostaju otvorena. To je osobito vidljivo u slučaju izložbe koja okuplja dvadesetak mladih umjetnika, čiji se radovi ne mogu čitati kroz jedinstvenu autorsku poziciju, no ono što ih povezuje je zajednički senzibilitet koji se može tumačiti kao generacijska perspektiva. Već pri samom ulasku u ADU Galeriju f8, susrećemo se s raznolikim glasovima mladih fotografa – prostor je preplavljen radovima koji se ne zadržavaju isključivo na centralnim prostorima zidova, već zauzimaju i one dijelove arhitekture koji inače ostaju izvan fokusa, kao što su vrata, štokovi i kutovi zida. Radovi ispunjavaju gotovo svaki slobodni dio prostora, kao da autori imaju potrebu za, ne samo fizičkim, već i simboličkim prostorom, unutar kojeg bi mogli slobodno artikulirati vlastitu perspektivu. Pa tako, svoje glasove ovdje ne predstavljaju tiho i nenametljivo, već uspostavljaju jasan i intenzivan odnos s publikom.

Izložba nam približava pogled najmlađe generacije umjetnika na stanje svijeta i umjetnosti. Njihov doživljaj stvarnosti, kao doživljaj cijele generacije mladih, odražava nesigurnost vremena u kojem živimo. U post-postmodernom kontekstu koji oblikuju sve brže tehnološke, društvene i nepredvidive promjene, čini se da smo u konstantnim krizama, praćeni neprestanim osjećajem neizvjesnosti, nesigurnosti u vlastitu budućnost. Umjesto da zamišljaju jasno definiranu budućnost, pod ovakvim doživljajem stvarnosti, autori zadržavaju pažnju na nesigurnoj sadašnjosti ili se okreću prošlosti. Mnogi radovi istražuju intimnost vlastitog mikro-svijeta ili nastanak vlastitog identiteta kroz proučavanje obiteljskih foto-arhiva, dok drugi svoju pažnju usmjeravaju na svakodnevne, obične scene. Pa tako neki umjetnici svojim radom nastoje usporiti vrijeme i uhvatiti tihe, sigurne trenutke poznate okoline. Stella Vlasnović, na primjer, dokumentira poznatu obiteljsku okolinu i svakodnevicu te privatne trenutke najbližih joj osoba. Neki drugi njezini kolege okreću se, pak, prošlosti s pomoću koje pokušavaju interpretirati sadašnjost i promišljati o vlastitoj poziciji unutar nje. Primjerice, Reina Krumm i Lana-Barbara Petak, rekonstruirajući ili doslovno preuzimajući stare obiteljske fotografije, donose vlastiti pogled na stare narative i daju im suvremeni umjetnički duh.

Potreba za sporim i fragmentiranim kadrovima možda proizlazi i iz prezasićenosti foto-materijalom u stvarnom i virtualnom svijetu. Spektakularne scene, savršeni subjekti, retuširani i namješteni prostori tjeraju mlade umjetnike u suprotnom smjeru – oni traže detalje koji su svima poznati – neupadljive momente. Kroz vlastito stvaralaštvo izbjegavaju grandiozne narative, kao, primjerice, Eva Galić u ciklusu fotografija uslužnih djelatnika na pauzi, ili Ramai Rudan koji lovi kadrove tihih detalja svakodnevice.

Ipak, okretanje svakodnevici pritom ne znači uvijek njezino doslovno bilježenje, već često uključuju njezinu reinterpretaciju. Mnogi fotografi na izložbi koriste apsurd kao estetsku kategoriju. Doživljaj stvarnog svijeta kao nelogičnog, nesigurnog i fragmentiranog, umjetnici pretaču u vizualni jezik. Apsurd se u nekim fotografijama očituje kroz sukobljavanje neuobičajenih kadrova i nespojivih motiva – primjerice, rođendanska torta na prljavoj zemlji ili komadi pizze koji plutaju potokom u ciklusu fotografija Lane-Barbare Petak te bijeli konj u pejzažu popunjenom starim automobilskim gumama i bagerom na fotografiji Tina Tubikanca. Na ovaj način oni spajaju realno i imaginarno, dok istovremeno simuliraju nepredvidivo i neukrotivo iskustvo svijeta.

Takav doživljaj svijeta ne ostaje ograničen samo na motive i sadržaj fotografija, već se ogleda i u njihovom formalnom oblikovanju – kod nekih studenata kroz jasan odmak od tradicionalnog viđenja fotografije, bilo kroz uporabu eksperimentalnih tehnika ili kroz svjesno odbijanje stvaranja jasnih, stabilnih i čitljivih radova. Takvi postupci ne služe tek formalnom istraživanju medija. Dopuštanjem greške, fragmentacije i slučajnosti, fotografija se svjesno narušava kao pouzdan prikaz stvarnosti, a eksperimentiranje postaje vizualni pandan iskustvu svijeta koji izmiče kontroli. Lidija Petrović nizom radova različitih dimenzija, formata i tehnika nastoji dokumentirati život i lik svoje pokojne bake, pokušavajući predstaviti zajednički portret svojih predaka i same sebe. Zid prekriven mnoštvom radova, zbog njihove vizualne raznolikosti, ne funkcionira kao klasična fotografska prezentacija. Uz fotografije su izloženi kolaži, skenovi dokumenata i predmeta te cijanotipije, odnosno fotografije koje se rade bez uporabe fotoaparata. Upravo kroz takvu fragmentiranu i eksperimentalnu strukturu ciklusa, autorica ne pokušava rekonstruirati stabilnu sliku prošlosti, već prihvaća njezinu nepotpunost. Osim radova Lidije Petković, mnogi se njezini kolege koriste eksperimentalnim vizualnim postupcima. Eksperimentiranje se pritom ne pojavljuje samo kao estetski dodatak, već kao postupak kojim se fotografija liši iluzije objektivnog zahvaćanja stvarnosti, dok se istovremeno, vizualnim jezikom, prikazuje labilnost svijeta koji pokušava dočarati.

Trendovi koji se mogu iščitati iz radova ovih mladih fotografa otkrivaju više od njihovih individualnih pristupa, oni su generacijska percepcija ovog trenutka. Kroz svoje stvaralaštvo, oni predočavaju jednu zajedničku viziju stvarnosti, ali i eksperimentiraju tražeći nove načine izražavanja. U tom smislu, izložba se ne treba promatrati samo kao zbirka pojedinačnih radova, već kao prikaz živog i aktivnog procesa stvaranja.

 

Ela Junaković

 

Zahvaljujemo ADU Galeriji f8 na ustupljenim fotografijama otvorenja izložbe.