Iz snovitih prostorija raste šuma o kojoj i dalje moramo misliti

Priveli smo kraju još jedno izdanje edukativnog programa Početnica likovne kritike te predstavljamo završne tekstove naših polaznica i polaznika. U nastavku pročitajte osvrt Danijela Čerkića na devetnaestu po redu izložbu iz ciklusa Sintart koja predstavlja rad 1/3 autorice Nike Radić, a moguće ju je pogledati do 15. ožujka 2026. u zagrebačkoj Zbirci Richter.

Rad se bavi održivim modelima života u gradu, a u središtu pažnje je zagrebačko zelenilo koje postaje sve ugroženije prometnicama, stihijskom gradnjom i neadekvatnim održavanjem. Diskurzivni segment izložbe ostvaruje se na različite načine: oslanjanjem na rad biologa Stefana Mancusa, vođenjem i projekcijom razgovora sa stručnjacima iz ovog područja, navođenjem citata i statistike te ucrtavanjem zelenila u tlocrt grada.

Prema tekstu izložbe, dodirne točke Nike Radić i Vjenceslava Richtera nalaze se upravo u utopijskoj teoriji spomenutog biologa prema kojoj bi znatan napredak u ublažavanju klimatskih promjena donijelo pošumljavanje trećine svih prometnica. Richter se naročito u svojim teorijskim radovima istaknuo kao popriličan protivnik autocentričnog gradskog planiranja; sve to umjetnica, kroz intervencije u gradske tlocrte i projekcije razgovora, problematizira u svom radu. U radu se ističe i jedna dodatna spona između arhitekta i multidisciplinarne umjetnice, ona osobna. Kako doznajemo iz vodstva izložbe, Nika je kao dijete boravila u Richterovoj kući. Izložba se tako može čitati kao svojevrsni povratak: ne samo kući koja je u njezinu djetinjstvu bila mjesto gdje je njezina majka, arhitektica, radila, nego i radnim stolovima ispunjenima skicama, tlocrtnim nacrtima i paus-papirima. Zato možda ne čudi da svoju tezu o zagađenosti grada prometnicama gradi upravo s spomenutim repromaterijalima ostarjelog arhitektonskog ureda.

 

Značajna okosnica izložbe su i razgovori o temama ekologije, pošumljavanja i održivosti koje je Nika vodila s tri sugovornika: arhitekticom Sarom Perović iz berlinskog studija POLA te profesorima Milanom Oršanićem s Fakulteta šumarstva u Zagrebu i Mladenom Obadom Šćitarocijem s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Razgovori su prikazani na tri različita zaslona, sa zvukom koji dopire iz zasebnih, poprilično glasnih zvučnika, dok su na zaslonima prikazane autoričine fotografije. Premda su monolozi sugovornika zanimljivi, oni teško dolaze do izražaja zbog tehničkih propusta; zvukovi sugovornika naprosto se miješaju i preplavljuju prostor žamorom. Poprilična je šteta da se ovaj tehnički previd nije riješio postavljanjem slušalica ili vremenskim razdvajanjem budući da je odabir sugovornika prikladan i poticajan.

Najmanje diskurzivan dio rada je ‘šuma’ velikih, vertikalnih printeva drveća na bijelom tekstilu. Teško je odoljeti njihovoj aluziji na crni bor oko kojeg je Richter sagradio stražnju sobu. To bizarno drvo i danas, poput Nikinih vertikalnih printeva, stoji okruženo bijelim zidovima kuće. Tako i sami  repetitivni printevi, poput spomenutih radnih stolova, djeluju kao lebdeći duhovi prošlosti, materijaliziranje sjećanja i vraćanje nekom neuobičajenom prizoru bora u kući. Ovi osobni dijelovi izložbe, zajedno s diskurzivnim elementima postava, funkcioniraju kao zaokružena cjelina privatnog i društvenog umjetničkog djelovanja s kućom arhitekta kao središtem promišljanja.

 

Prema Maroju Mrduljašu, teoretičaru arhitekture:

 

“Danas smo skloni biti skeptični i prema ‘vizionarstvu’ i prema transformativnim kapacitetima arhitekture. No Richter je bio vitalan, energičan arhitekt koji je djelovao u vremenu koje je vjerovalo u progres, u društvenu evoluciju i kada se vjerovalo da u tim procesima arhitektura, dizajn i vizualne umjetnosti imaju istaknutu ulogu.” (Mrduljaš, 2017.)

Koju ulogu umjetnost danas ima u vizionarskom zamišljanju društvenih promjena? Ne treba zanemariti činjenicu da je Richterov vizionarski opus ipak bio obilježen teorijskim radom; zigurati na rijeci Savi, kao i pošumljavanje jedne trećine prometnica, vjerojatno će ostati na riječima zanesenih teoretičara. Možda se upravo tu ističe vrijednost izložbe koja na suvremen, poliperspektivan način aktualizira utopijske ideje. Nika Radić tako nam nudi dva pogleda. Prvi je onaj diskurzivni, sačinjen od razgovora, činjenica i iznesenih mišljenja o konkretnom ekološkom problemu. Drugi je onaj osobni, u kojem se kuća pretvara u okidač sjećanja, a posjetitelji u začuđene goste tuđih snoviđenja. Kuća arhitekta se, u ovom poprilično uspješnom spoju kulturnog nasljeđa i trenutne umjetničke prakse, pretvara u snovite prostorije iz čijeg parketa raste šuma o kojoj i dalje moramo misliti.

 

Danijel Čerkić

 

Zahvaljujemo Morani Matković ispred Zbirke Richter i Niki Radić na ustupanju vizualnih materijala.

 

Tekst je objavljen u sklopu edukativnog programa Početnica likovne kritike koji provode umjetnička organizacija Atelieri Žitnjak i udruga Ured za fotografiju u suradnji s portalom Kulturflux i Radio Studentom. Program financira Gradski ured za kulturu i civilno društvo.

 

___________________________________________________________

Izvori:

Mrduljaš, M. (2017). “Vjenceslav Richter: Engagement versus assistance.” u: Vjenceslav Richter: Rebel with a Vision, str. 42