Što donosi izložba Ulay / Marina Abramović?

19. 02. 2026.

Ana Kutleša posjetila je izložbu ART VITAL – 12 Years of Ulay / Marina Abramović, koju je do 10. svibnja 2026. moguće pogledati u ljubljanskoj galeriji suvremene umjetnosti Cukrarna. U nastavku pročitajte osvrt o dvanaestogodišnjem zajedničkom životu i stvaralaštvu ovog poznatog umjetničkog para, u razdoblju od 1976. do 1988. godine.

Postav izložbe, snimila: Ana Kutleša

“Suvremena umjetnost dijeli se u dvije skupine: Izabella Barta i svi ostali” – tako Helen Mirren u ulozi TV voditeljice otvara parodijski dokumentarac Waiting for the Artist u kojemu Cate Blanchett karikaturalno utjelovljuje Marinu Abramović. Kao i izmišljena mađarska umjetnica Barta, tako i Abramović stoji sama naspram svih ostalih osoba iz suvremeno-umjetničkog svijeta, kao jedina od njih koja imala tu čast da ih se ismijava u američkoj mokumentarnoj seriji Documentary Now!. Marina Abramović jedinstvena je pojava u svojoj profesiji i po tome što se auto-mitologizirala do parodijskih razmjera i zaradila milijune, unatoč tome što njena praksa pripada inače ne baš lukrativnoj umjetnosti performansa, a sve to dolazeći iz jedne periferne europske, u međuvremenu propale zemlje. Pritom se u više svojih pothvata i ozbiljno kompromitirala, primjerice glede neplaćenog rada,[1] samostalnom izložbom u beogradskom Muzeju savremene umjetnosti[2] ili nikad realiziranim megalomanskim umjetničkim centrima u Hudsonu i na Cetinju.[3]

Stoga mi nije bilo lako ušetati otvorena srca na izložbu ART VITAL – 12 Years of Ulay / Marina Abramović u ljubljanskoj Cukrarni, prostoru koji dijeli neke karakteristike sa samom umjetnicom koju ugošćuje. Monumentalan i spektakularan, projektiran je, dizajniran, opremljen, pa i programiran po najvišim standardima zapadnjačkih centara umjetnosti i po tome jedinstven na prostorima bivše Jugoslavije. Ipak, Art Vital nije samostalna izložba Marine Abramović, već je posvećena zajedničkom stvaralaštvu s njemačko-nizozemsko-slovenskim umjetnikom Ulayem u razdoblju od 1976. do 1988. Ulay, punog imena Frank Uwe Laysiepen, preminuo je 2020. godine upravo u Ljubljani. Prva je ovo sveobuhvatna prezentacija njihova zajedništva uopće, a kustoski je potpisuju Alenka Gregorič, umjetnička direktorica Cukrarne, i austrijska kustosica Felicitas Thun-Hohenstein.

Upravo zbog toga kako danas doživljavamo Marinu Abramović, a to je kao jedinstvenu pojavu – bez obzira na to koliko smo kritični, podrugljivi ili zadivljeni – intrigira već sama činjenica da izlaže kao dio para. Radovi s Ulayem itekako su poznati i široj publici, posebno njihov posljednji, oproštajni performans Ljubavnici. Hod Kineskim zidom. Ali kada je Ulay 2010. sjeo za umjetničin stol u njujorškoj MOMA-i na izložbi The Artists is Present, a taj video postao viralan, mogao se steći dojam da je njihovo zajedničko stvaralaštvo na neki način postalo još samo jedna crtica u njezinom fascinantnom životu.

“Art Vital”, prizemlje, ©Blaž Gutman/MGML

“Art Vital”, prizemlje, ©Blaž Gutman/MGML

“Art Vital”, prvi kat, ©Blaž Gutman/MGML

“Art Vital”, prvi kat (desno), ©Blaž Gutman/MGML

“Art Vital”, prvi kat (desno), ©Blaž Gutman/MGML

Odmah po ulasku u Cukrarnu dočekat će nas dvije goleme crne vaze – rad Vaze koji pripada završnoj fazi njihova odnosa, baš kao i spomenuti Ljubavnici, projicirani iza prvog ugla na velikim plohama kakve obilježavaju tretman video radova na čitavoj izložbi. Odmah pored, još jedan upečatljiv crni objekt: kombi u kojem su proveli svojih prvih pet godina u avangardnom nomadskom pothvatu, odazivajući se na pozive galerija i institucija i stvarajući radove u skladu s manifestom Art Vital. Tako je odmah jasno da izložba ne tretira temu linearno, već se u svojevrsnim spiralama raspoređuje kroz čitav prostor Cukrarne i na pet etaža isprepliće video radove, fotografije, objekte i arhivsku građu, u više navrata isti rad prezentirajući na više mjesta – jednom kroz dokumentaciju, drugi put kroz video instalaciju, treći put ga spominjući uz materijale iz arhiva. Tako se izloženi radovi polako talože, prezentirani jednom kao monumentalne pokretne slike, a onda ponovno kroz priču koja otkriva više o tome kako su nastali, što može biti posebno korisno za mlađu i širu, slabije upućenu publiku. No odluku da se izložbom zauzme čitavu Cukrarnu ipak se može čitati ne kao nužnost s obzirom na količinu građe, nego kao gestu na tragu monumentalnosti i jedinstvenosti, jer se materijal ipak povremeno doima pretjerano razvučenim.

Sami radovi – serije performansa kao što su raniji Relacijski radovi (u koje spadaju i posebno utjecajni Odnos u prostoru, Imponderabilia, Udisanje/Izdisanje), ili kasnija serija Nightsea Crossing, da spomenemo one poznatije – predmet su brojnih analiza i studija. U dvanaestogodišnjem stvaralaštvu pratimo transformaciju odnosa i prakse koja je očita već i iz opreke (doslovne) ogoljenosti ranih radova u crno-bijelome naspram kostimiranih tijela i kolora (koji nije samo proizvod napretka tehnologije nego i korištenja simbolike boja) u kasnijim radovima. No ono što im je svima zajedničko jest lapidarnost koncepta i relativno dugo trajanje izvedbe u kojoj se statična situacija ili zadana gesta zadržava, odnosno ponavlja do granica izdržljivosti, otvarajući široko doživljajno i interpretacijsko polje za promatrača odnosno promatračicu. Pozicija te osobe ono je po čemu se njihovi performansi mogu podijeliti na radove izvođene pred publikom i one izvođene isključivo (ili gotovo isključivo) pred kamerom (primjerice rani Odnos u prostoru, Udisanje/izdisanje ili nešto kasniji Rest Energy).

“Art Vital”, drugi kat, ©Blaž Gutman/MGML

“Art Vital”, podrum, ©Blaž Gutman/MGML

“Art Vital”, podrum, ©Blaž Gutman/MGML

Zanimljivo je da performansi iz obje skupine kao video radovi funkcioniraju jednako dobro, a u Cukrarni su projicirani na velike površine koje svojom trodimenzionalnošću i načinom na koji su položene u prostor stvaraju dojam monumentalnih pokretnih slika. Posebno je dojmljiv postav u podrumskom prostoru koji je rezerviran za uvećane videe iz serije Relacijski radovi. Naga tijela i krupni planovi lica Marine Abramović i Ulaya izranjaju iz mraka obuzimajući promatračku pažnju, a pritom se stvaraju i zanimljivi odnosi među samim radovima počevši od ritma koji čitavoj sobi udaraju šamari iz performansa Svjetlo/Tamno. Jasno, što se tiče radova izvedenih pred publikom, iskustvo živog sudjelovanja ostaje neprenosivo, a video zapisi nisu tu da ga nadomjeste, već da na temelju dane situacije stvore novi rad sa svojom vlastitom doživljajnošću. Svi njihovi videi režirani su i snimljeni tako da nadilaze puku dokumentaciju čime su si otvorili vrata kolekcija i muzejskih postava, što nije jednostavan zadatak za izvedbene umjetnosti.

U dokumentarnom filmu Damjana Kozolea o Ulayu, Project Cancer (2013.), Marina Abramović izjavila je “Oboje smo [u odnos] donijeli neku prtljagu – ja sam ponijela kovčeg performansa, a u njegovom je kovčegu bila fotografija”. I pokretna slika, možemo dodati. Na izložbi Art Vital, osim spomenutih videa, izloženo je pregršt fotografija, pa i arhivskih kontaktnih kopija, no njihovo je autorstvo tek implicirano izostankom potpisa trećeg autora i tek natuknuto povremenim spominjanjem Ulaya u kontekst foto i video dokumentacije. No činjenica jest da je Ulay prije odnosa s Abramović realizirao dojmljive fotografske serije koje je povijest umjetnosti valorizirala tek u posljednjim desetljećima, a da je foto i video snimanje njihovih zajedničkih performansa pažljivo režirao prepustivši asistentima samo pritisak okidača.[4]Snimljeni materijal je i razvijao i arhivirao (u svrhu čuvanja filmova su u spomenutom kombiju imali i poseban hladnjačić) i time uvelike olakšao diseminaciju njihovih radova, a na koncu i prodaju. Da se time više nego on okoristila Marina Abramović, koja je nakon razlaza nastavila graditi međunarodnu karijeru visoko-eksponirane i komercijalno uspješne umjetnice, bilo je jasno 2015. godine kada su se susreli na sudu. Tuženiku Ulayu na kraju procesa pripalo je više stotina tisuća eura uskraćenih mu autorskih prava.[5]

“Art Vital”, prizemlje, ©Blaž Gutman/MGML

“Art Vital”, prizemlje, ©Blaž Gutman/MGML

Izložba u Cukrarni legitimno počinje i staje s dvanaest zajedničkih godina, bez referiranja na kasnija zbivanja, kako ona dirljiva viralna iz MOMA-e, tako i ona manje dirljiva iz sudnice. Iako u samom objašnjavanju nastanka foto i video dokumentacije nije posebno iscrpna, ne može se reći da je Ulayevo autorstvo na bilo koji način stavljeno na drugo mjesto. Iza izložbe osim spomenutih kustosica stoji i širi tim, sama Marina Abramović, ali i Lena Pislak, Ulayeva dugogodišnja i posljednja partnerica, koja je još dok je umjetnik bio živ uredila njegovu arhivu te je i danas vodi. Odnosi između Ulaya, Lene Pislak i Marine Abramović ipak su još za umjetnikova života izglađeni,[6] što je zasigurno kustosicama bitno olakšalo rad i uopće omogućilo ovu izložbu. Arhivski materijal, prikupljen iz oba arhiva, njezin je važan aspekt, a disperziran je na više mjesta u postavu – arhivska je građa mjestimice korištena kao dopuna radovima, a u dvije točke koncentrirana. Prva se nalazi u prizemlju, u dijelu postava odvojenom od ostatka širokim polutransparentnim trakama. U vitrinama pratimo korespondenciju u rasponu od ljubavnih pisama do službenih prepiski s galerijama, crteže, skice, zabilješke, dok su iznad ovješene fotografije, kontaktne kopije s označenim pojedinim fotografijama i ostali materijali koji otkrivaju proces u pozadini kultnih performansa.

Drugo mjesto u postavu na kojem je arhivska građa stavljena u prvi plan, jest prostor mezanina. Kosom, tapeciranom plohom čitav je transformiran u prostor za sjedenje i ležanje s pregršt tableta na kojima se može listati arhiva. Projiciran je i jedan TV prilog koji djeluje pomalo usamljeno na velikome zidu, jer je teško vjerovati da je riječ o jedinom takvom materijalu koji se mogao naći, a sam nije sadržajno posebno zanimljiv. U prostoru vlada polumrak, a tableti bez ikakvih oznaka koje bi upućivale na eventualnu organizaciju materijala omogućuju tek nasumično pregledavanje “list po list”. Stoga je opći dojam ove “arhivske” etaže pomalo razočaravajući – kao da se željelo tek zadovoljiti formu interaktivnog, dostupnog arhiva i popuniti prostor, a umjesto istraživačke radne atmosfere, ovdje se izuvaju cipele i odmaraju noge.

Ne osobito uspješna je i arhivska intervencija u prizemlju, gdje se pored kombija sa stropa na pod projicira korespondencija s galerijama i institucijama za vrijeme nomadskog života. Pisma o tome tko ih i pod kojim uvjetima zove izrazito su zanimljiva za upoznavanje ondašnjih uvjeta umjetničkog rada i odlična je ideja izložiti ih uz kombi, no u prebrzoj izmjeni skenova i nejasnoći skeniranog teksta uslijed veličine projekcije, gubi se njihova čitkost. Tako se tretman arhivskog materijala ne doima sasvim dosljednim, a to u kojoj će mjeri ipak pružiti zanimljive uvide, prije svega ovisi u strpljenju posjetitelja. No treba imati na umu i da je krajnji rezultat proizvod mogućnosti, suradnje kustosica s Marinom Abramović i Lenom Pislak te broja radnih sati koje su mogle provesti u arhivu i naknadnom radu na njegovoj interpretaciji.

Veliki dio arhivske građe čini krajnje intimni sadržaj: ljubavna pisma i dnevnički zapisi koji osobu koja ih čita stavljaju u voajeristički položaj. Zanimljivo je pitanje što nam oni govore o samom radu Marine Abramović i Ulaya – unatoč proklamiranom, ali i autentičnom istraživanju proširene ranjivosti (jedan od postulata manifesta Art Vital) i mogućnosti potpunog sjedinjenja dvaju bića, postoji li jedan sloj njihova odnosa koji ipak dijele s drugim, “običnim” parovima? Je li možda baš zato važno vidjeti ta pisma, da se pokaže da je na koncu ipak riječ o dvoje ljudskih stvorenja, koji, iako jesu stvarali vrhunsku umjetnost, ipak nisu imali nadnaravne moći? Dok su na jednom dijelu postava uvećani transkripti zabilježenih snova Marine Abramović kojima su pripisana (prije svega s njene strane) proročanska svojstva, na jedan mali dnevnički zapis pukim sam slučajem naletjela listajući tablet s arhivskom građom. U njemu se umjetnica, tada u ranim četrdesetima i na korak od razlaza s Ulayem, žali kako sve više liči na vlastitu majku, konstatira da mora više raditi na sebi i baviti se tjelovježbom. Ovakvi tragovi ni po čemu jedinstvenih životnih iskustava mjesta su na kojima izložba nudi dobrodošlo raspršivanje mitske izmaglice koju je Marina Abramović napuhala oko sebe. Upravo je dio njene karijere koji se odnosi na partnerstvo s Ulayem logično polazišno mjesto na kojem se mit jedinstvene, genijalne umjetnice može barem početi preispitivati.

Ana Kutleša