Novosti

Alea iacta est – Antun Maračić (Nova Gradiška, 12. 12. 1950. – Zagreb, 25. 10. 2023.)

Antun Maračić, iz serije “No-grad i njegov subrealizam”, Nova Gradiška, 13. 12. 1991.

 

Kolega i prijatelj, umjetnik i kustos, entuzijast i kritičar, Antun Maračić pratio je rad Ureda za fotografiju, sudjelovao u izložbama i razgovorima, educirajući nas o pojedinim zbivanjima i ukazujući na neke manje poznate situacije, koje smo zahvaljujući njemu ugradili u mentalne mape umjetničkih zbivanja, osobito onih fotografskih. Prilikom njegovog odlaska, dvije su značajke njegovog umjetničkog rada koje je potrebno istaknuti. 

Jedna je jezik – konkretan, često izravan ali i dvosmislen, analitički smjeran. Maračić je imao rijetku sposobnost preciznog izražavanja vlastitih misli; jezikom je propitivao razlog ulaska u određenu likovnu problematiku, nerijetko otkrivajući nešto od vlastitog odnosa prema umjetničkom mediju u kojem je djelovao. Kroz jezik, identificirao je probleme kojima se posvećivao, u jeziku ih je raspravljao i izražavao.

Druga značajka je vrijeme – nestalna, nematerijalna kategorija za koju smatram da je temelj njegove prakse. Maračić je već postupkom imenovanja radova odredio koliko će vremena utrošiti za njihov nastanak, pa tako izjavljuje “Da bi povukao liniju bilo mi je potrebno 28 godina”, dok je vlastiti angažman sveo na činjenicu da “Umjetnik radi osam sati dnevno”. Slike je stvarao od petka do naredne subote, u sedam dana, gradacijom tonova i zasebnim navodom datuma svakog pojedinog oslikanog segmenta. 

Takva procesualnost, u 70-ima karakteristična za djela koja demistificiraju umjetnički čin, ne karakterizira samo njegovo djelovanje u slikarstvu, nego i u drugim medijima, osobito fotografiji. Njegova je sposobnost zapažanja detalja u okolišu bila nesvakidašnja, i jedan je od rijetkih koji se upustio u bilježenje naizgled nevažnih sitnica, poput stabla uraslog u metalnu ogradu, ili okvira ploča koje su nestale iz zajedničkog konteksta, kao da je njihovim uklanjanjem bilo moguće zaustaviti pamćenje. Maračić nije dozvolio da zaboravimo, on je bilježio s namjerom da pokaže da je živ, i da svaka pojedinost koju je obuhvatio svojim  pogledom ima razlog postojanja. Fotografijom je iznosio neke svoje dvojbe, da li ustati iz kreveta ili ne, izvući knjigu s police ili ne; snimao je mjesta na kojima se nešto dogodilo, dajući fotografiji za pravo da suvereno svjedoči o bivanju na tom mjestu, u stvarnom vremenu. 

Za nastanak pojedinih foto-sekvenci također je bilo ključno vrijeme, koje je mjerio ponekad u danima, ponekad u mjesecima. Vrijeme je podatak koji evidentira snimajući Lokrum; vrijeme ispunjava vlastitim pogledom, smješta ga u širi kontekst, svjestan koliko je ta kategorija nestalna, i kako će ga u jednom trenutku napustiti. Pojedine je oblike, poput otoka, mjerio vremenom vlastitog života, radujući se svakoj slici koju je snimio, ustrajući u želji da jednom postane umjetnikom i svjestan da konačno dosezanje te pozicije nije cilj njegovog puta. 

Bilježim, dakle jesam. Ili sam bio. Kronologiji nije pribjegavao, tek ponekad, kao u No-gradu i njegovom subrealizmu, gdje je ritam snimanja ovisio i o drugima. Kronologija kao da nema naročito ili barem uobičajeno značenje u njegovom radu, jer Maračić je znao kako usporiti i ubrzati stvarno vrijeme, dok je svojim vizualnim jezikom znao prenijeti podatke o nečemu, čega više nema. Usvajao je odsutnost; odabirao ono s čime je uspostavljao odnos, iznoseći pred nas niz anonimnih, neprimjetnih mjesta koja su za njega ustvari bila nosači sadržaja. Njegov je vizualni jezik bio hrapav, za njega su se hvatale razne taložine nečega, što bismo olako mogli nazvati prazninom. No, dimenzija toga “ničega” ima mnoge posljedice. Njih je uporno katalogizirao u veće ili manje serije degradiranih predmeta, koji upravo zahvaljujući njemu postoje i traju u našim mislima. 

Sandra Križić Roban 

 

Zagreb