Duška Boban

Arhitekstura, 2024.

Riječ je o izložbi s dva lica realiziranoj u sklopu natječaja RADNIČKO – privremenoj intervenciji na zgradi Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu arhitekata Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana s interijerom Bernarda Bernardija iz 1961. godine. Rad se sastoji od aplicirane građe na rasvjetna tijela ulaznog trijema, a ona obuhvaća: fotografije arhivskog materijala institucije, autorske analogne i digitalne fotografije ambijenta, oblikovanje završne rečenice govora Većeslava Holjevca ugrađenog 1957. u kamen temeljac zdanja.

Prijedlog umjetničke intervencije u kultnom zdanju Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu, izgrađenom prema projektu arhitekata Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana s ikoničkim interijerom i namještajem Bernarda Bernardija, gradila sam na idealiziranoj predodžbi temeljenoj na "udžbeničkom" predznanju i statusu spomenika kulture. Za razliku od nekih drugih objekata u fokusu mojih umjetničkih interesa, zgrada nije napuštena, pa me iznenadilo što održanje izvorne namjene ne isključuje prepuštenost propadanju. Ambijent zamišljen da potencira procese učenja, samoostvarenja, izgradnje zajednice i vizija budućnosti, lišen spomeničkog tretmana primoran je na gotovo stihijsku prilagodbu "novom dobu".

Ipak, s vremenom provedenim u "Moši", neočekivano se počinjem veseliti znakovima propadanja kao znakovima prisutnosti i opstojnosti. Tragam za njima provjerenim optičkim instrumentom, svojim fotoaparatom. Dešifriram jezik kuće uz pomoć foto albuma nenadmašnih prethodnika. Tamo pronalazim vremensku kapsulu. I ovog puta iznosim na vidjelo odbačeno, sakriveno, zaboravljeno. Za mjesto intervencije odabirem prilazni trijem na zapadnoj strani dostupan svakom prolazniku, prepoznatljivu premosnicu unutarnjeg i vanjskog, fotografski ovjenčano poprište protokolarnih kao i svakodnevnih susreta. Rasvjetna tijela pretvaram u 29 lightbox-a za isječke interijera i dokumente ugrađene u fizičke kao i u idejne temelje učilišta dostupnog svakome. Osvjetljavajući arhiteksturu mjesta i minulog vremena, oživljavam nadu u obnovu zgrade – simbola socijalne odgovornosti jedne države. Među svojih fotografija zdanja i arhiva, donosim rečenicu iz govora kojeg je na ovom mjestu 1957. godine za Narodni odbor grada Zagreba izgovorio gradonačelnik Većeslav Holjevac, netom prije nego ju je zauvijek ugradio u temelje zgrade: "I zato smo ponosni danas, jer znamo da će ova od nas temeljena zgrada uvijek biti divan spomenik slavnome dobu u kom su ljudi prvi puta počeli brati plodove socijalizma".

Bambina glavica, dvostruko zaštićeni krajolik i neistraženo arheološko nalazište u Park šumi Marjan (snimljeno 2015.)

Zrno-19, 2020.

Iz svoje arhive analognih fotografija s prikazima splitske arhitekture i krajolika izdvojila sam fotografije na kojima je lik čovjeka sakriven. Re-kadriranjem prikaza, tj. uvećavanjem detalja izvorne fotografije, čovjek izranja iz uglavnom samotne aktivnosti i izolacije. Za razliku od izoštrene prve verzije fotografije, novonastala ima vidljivu zrnatu strukturu fotografskog filma koja je dodatno čini "rubnom", gotovo neprihvatljivo intimnom, ranjivom.

Stvaranje nove slike iz postojeće fotografije predstavlja povratak na ishodište fotografske misli – na kadriranje uočenog i kreiranje prizora – upućujući na prisutne mogućnosti izbora unutar trenutka, na slobodu donošenja odluke. "Fotografija svjedoči da se ljudski izbor ostvaruje u određenoj situaciji", piše John Berger 1968.

Ovakvim postupcima moj se fokus okreće upravo tim pitanjima slobode i izbora u vremenima Covid-19 pandemije, ali i općenito u antropocentričnim okolnostima koje su nesumnjivo dovele do ove i vode drugim najavljenim katastrofama. Pitanje o cijeni čovjekove dominacije nad okolišnim totalom nakratko je bilo zastupljeno i na mainstream kanalima, a opipljivim ga čine ljudski i ekonomski gubitci, kao i restrikcije državnog aparata koje prijete svojom normalizacijom.

Odabranim lokacijama s odgođenim turističkim potencijalom htjela sam podsjetiti na neke vrijednosti o kojima kontinuirano treba brinuti: očuvanje prirodnih i kulturnih dobara, infrastrukture, javnog zdravstva i servisa socijalne skrbi. Moramo se vratiti ideji grada orijentiranog na pružanje mogućnosti rada i stanovanja, vlastite održivosti.

Amorella – Ploveći grad, 2019.

Rad se sastoji od dviju fotografskih serija: serije analognih fotografija snimljenih 2018. godine Leica i filmom srednjeg formata na međunarodno nagrađivanom feribotu Amorella finske kompanije Viking Line. Od izgradnje u splitskom brodogradilištu 1988. do...

Rad se sastoji od dviju fotografskih serija: serije analognih fotografija snimljenih 2018. godine Leica i filmom srednjeg formata na međunarodno nagrađivanom feribotu Amorella finske kompanije Viking Line. Od izgradnje u splitskom brodogradilištu 1988. do 2022. godine. Amorella je plovila na istoj ruti Stockholm – Mariehamn – Turku te simbolizira vrhunac domaće brodograđevne industrije; te 33 digitalne fotografije, printane na aluminijskom kompozitnom materijalu, popraćene muzejskim karticama o prikazanim maketama putničkih, teretnih, vojnih i specijalnih brodova izgrađenih u Brodosplitu od 1937. do 2012. godine, a koje su nedostupne javnosti pohranjene u neformalnom brodogradilišnom muzeju.

Jugoslavenska brodogradnja u 20. stoljeću bila je među šest najvećih u svijetu, a splitsko brodogradilište Brodosplit njezin najveći proizvodni pogon, koji se i danas prostire na polovici sjeverne obale grada. Tijekom posljednjih desetljeća izgradnjom više od 450 brodova generirano je oko 12 000 radnih mjesta u gradu od svega 200 000 stanovnika. Tako snažna industrija poticala je razvoj tehnoloških i znanstvenih centara, sveučilišta i domaćih brodarskih kompanija, istodobno održavajući i oblikujući pomorski identitet stanovništva.

Uslijed globalnog premještanja industrije na konkurentniji istok te limitirajućiha ugovora s Europskom unijom, privatizirani Brodosplit postupno gubi narudžbe i državne subvencije, a Split se brzo transformira u sezonsku turističku destinaciju čija se ponuda svodi na antičku palaču, sunce i more.

Ovaj je rad nastao iz želje da se veličanstvena industrijska povijest ne prepusti zaboravu te da se pomorska baština valorizira kroz suvremene kulturne prakse — konkretno osnivanjem suvremenog, interdisciplinarnog i prostorno disperziranog Muzeja mora sa središtem u zdanju tvornice Dalmacijavina u Splitskoj luci. Namjera takve institucije ne bi trebala biti primarno memorijalna, već i razvojna: djelovala bi kao diskurzivna platforma i poticaj revitalizacijibrodogradnje i osnaživanju pomorskog identiteta grada.

Vila Dalmacija, 2017.

Od 2000. godine bilježim fotoaparatom ona stanja i promjene u prostoru Splita koje se tiču njegove (de)urbanizacije, a koje ujedno reflektiraju globalne trendove u načinima upravljanja i eksploatacije urbanog prostora. Snimajući grad analognom fotografijom prepoznajem aspekte nostalgičnosti, ali ne prema minulom životu snimanih objekata i periodu iz kojeg potječu, nego nostalgičnosti spram obećanja i očekivanja koja smo kao društvo putem iznevjerili, spram ideja o kontinuitetu oblikovanja gradskih prostora koji ne gube kontakt s radom, kulturom i dokolicom.

U pokušaju obnove tih raskinutih veza s gradom, umjetničkim projektima često sugeriram buduće javne upotrebe i revitalizacije zanemarenih objekata upućujući pri tom poziv javnosti za uključenje u raspravu. Vili Dalmaciji tako pristupam iz rakursa prijedloga njene prenamjene i to usmjerene prema mogućnostima kulturnih praksi, konkretno umjetničke rezidencije širokog spektra. Krupne planove interijera nekadašnje rezidencije jugoslavenskog predsjednika Tita, njegovu spavaću sobu, blagovaonicu ili salon za diplomatsko druženje, uranjam u totale zeleno-plave vedrine koja vlada ovim dijelom višestruko zaštićenog krajolika Park šume Marjan, a sve s ciljem buđenja apetita za njeno otvaranje javnosti.

Više o Vili Dalmaciji kao umjetničkoj rezidenciji može se čitati ovdje: https://duskaboban.net/tekstovi/duska-boban-stoljece-vile-dalmacije-od-pansiona-split-preko-titove-vile-do-medunarodne-umjetnicke-rezidencije/ .

Kompleks Koteks–Gripe, 2017.

"Sposobnost vizualnih umjetnosti da prikažu memoriju i vrijeme otvaraju izuzetne mogućnosti prikaza sedimentacije vremena u Prostoru. U tom slučaju athitekturg postaje platforma za istraživanje slojevitosti povijesti, na način koji je neopterećen znanstvenom egzaktnošću i linearnim prikazom vremena. Veliku skupinu radova koji istražuju svojevrsnu neverbalnu povijest arhitekture i mogućnosti njezine reinterpretacije u suvremenom društveno-političkom okruženju otvara serija analognih fotografija pod nazivom Kompleks Koteks — Gripe splitske autorice Duške Boban. Odabir devastiranog sportsko-trgovačkog centra kao teme fotografskog istraživanja rezultat je autoričinog dugogodisnjeg kritičkog promišljanja prostora kroz participativne projekte splitske udruge Kvart i aktivističkog djelovanja usmerenog, medu ostalim, na zanemareno lokalno graditeljsko nasljede. Kritički pristup autorice jasno je vidljiv na recentnoj izložbi Split *** Tri zvjezdice gdje je autorica uz Koteks – Gripe prikazala i komplekse Vile Dalmacija i zgradu Dalmacijavina, pri čemu su uz same fotografije navedene i informacije o nastanku građevina, stanju zaštite i mogućim prijedlozima njihove revitalizacije. No, na formalnoj razini Boban odabranim prostorima pristupa na specifičan način. Tihom, tehnički i estetski vrlo promišljenom analognom fotografijom autorica evocira izgubljeno vrijeme fotografiranih prostora. Korespodencija korištene tehnike s nekim sretnijim vremenom prikazanih mjesta gotovo da stvara varljivi arhiv u kojem suvremenost postane evidentna tek u detaljima habanja materijala, grafita i sl. S obzirom na zanemarenost i stupanj propadanja, kompleks Koteks-Gripe 2016. godine uključen je u aktivnost projektnog tima Motel Trogir / Udruge Slobodne veze."

Jasminka Babić, iz predgovora izložbe Arhitektura u suvremenoj umjetnosti, Galerija umjetnina Split, 2017.

O autoru

Duška Boban je vizualna umjetnica iz Splita koja djeluje na sjecištu fotografije, umjetničkog istraživanja i aktivističkih praksi. U središtu njezina interesa nalaze se kolektivno pamćenje, modernistička baština i socio-ekološka pitanja prostora.

Diplomirala je na Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a na Akademija za likovnu umjetnost u oblikovanje Univerziteta u Ljubljani završila je predbolonjski poslijediplomski studij radom Javni prostor i građanska participacija: Aktivizam i kulturne prakse u Splitu posljednjeg desetljeća. Na istom sveučilištu trenutno pohađa interdisciplinarni doktorski studij.

Uz umjetnički rad kontinuirano je aktivna u obrazovanju, predajući fotografiju i medije u Školi za dizajn, grafiku i održivu gradnju Split, a potom i vodeći radionice — uključujući programe terapeutske fotografije — za različite zajednice i dobne skupine. Njezini projekti često povezuju umjetničku produkciju s pitanjima građanske participacije i prava na grad, pa je tako 2011. pokrenula građansku platformu Inicijativa za Marjan s ciljem podizanja svijesti o očuvanju Park šume Marjan. U suradnji s Hrvatskim pomorskim muzejom Split objavila je knjigu Amorella – ploveći grad (2019.), koja razmatra splitsko brodograđevno nasljeđe u okviru šireg istraživanja urbaniteta. Od 2022. do 2025. bila je članica Programskog odbora bolničke Galerije Zoja Dumengjić u Splitu. U sklopu natječaja RADNIČKO, 2024. godine realizirala je fotografsku instalaciju Arhitekstura na zgradi Pučkog otvorenog učilišta Zagreb. Njene fotografije nalaze se u zbirci Galerije umjetnina Split.

Duška Boban članica je Hrvatsko udruženje likovnih umjetnika Split (HULU) i Udruga za suvremenu umjetnost KVART.