Mentalno-fizički ambijent Ivane Pegan

Ivana Pegan 

“Nobody”

Galerija Otok, Art radionica Lazareti, 16. 2. – 8. 3. 2024.

Fotografije postava: Ivana Pegan

Ivana Pegan svoj je specifičan i već prepoznatljiv umjetnički izričaj ovog puta oblikovala za galerijski prostor Galerije Otok Art radionice Lazareti. Izložba, možda bi bilo točnije reći konstruirani mentalno-fizički ambijent, sastoji se od fotografija, videa, kolaža, ispisanih i izgovorenih riječi, crteža, vinorela, knjiga, mapa i šest kutija s ponešto već nabrojanog sadržaja, odnosno, kako sama umjetnica kaže, šest poetskih objekata. 

Sam naziv izložbe Nobody podrazumijeva određenu vrstu tjeskobe, ako tjeskobu definiramo prema Wilfredu R. Bionu kao nagovještaj emocije. Tako će i svaki izloženi umjetnički predmet ili autoričin glas dok čita poeziju, a koji povremeno ispuni izložbeni prostor, nositi određeni emocionalni naboj. A on će se možda i najplastičnije, uz riječ, manifestirati u mediju fotografije.

Ivana Pegan fotografira prostore bez ljudi, noćne pejzaže, sobe i svetišta. Vratimo li se opet Bionovoj teoriji da emocija pomaže u razmišljanju, tj. da razmišljanje nastaje kao posljedica preuzimanja i prerade emocionalnih iskustava, možemo donekle razumjeti cjelokupnu ideju koja se podvlači kroz strukturu Ivaninog rada, a uključuje gotovo sve primarne vrste emocija: tugu, strah, ljutnju i iznenađenje.

I sama tehnika izrade fotografija kao i atmosfera koju fotografirani motiv emanira na tragu je zamisli da se svijet pokuša vratiti u predtraumatično stanje ili da se javno progovori o potisnutome. Fotografije su crno-bijeli otisci nekoherentne rezolucije, prije mutni i zamrljani nego jasno čitljivi. Printa ih na raznim vrstama kartona ili crtaćem papiru, uglavnom u trenutku krajnje iscrpljenosti kasete s tintom, kada je trag koji ostaje na papiru kolebljiv, uslijed čega se pojavi i neočekivana greška u printu na koju autorica fotografije ne može utjecati, ali je usvaja kao dio rada. 

Za Ivanu Pegan fotografija ne predstavlja preslik materijalnog svijeta. Ona se njome služi kao rendgenskom metodom dijagnostike kako bi doprla do onog nevidljivog, osjetilnog, i u taj medij unosi novu dimenziju. Produbljuje je, ulazi u prostor, objekt snimanja je zapravo memorijski talog u prostoru, neupućenom promatraču možda nevidljiv, ali osjetilno vibrantan.

Fotografije nisu izložene samostalno, one su dio poetskih objekata. U samostojećim drvenim kutijama/okvirima umjetnica gradi, uslojava, fragmentirane otiske života. Fotografije se preklapaju, postavljaju jedna ispred druge ili ih prati određeni zapis iz neke umjetnici važne knjige, kao što je poezija Hrvoja Pejakovića, neki njezin stariji rad složen samo od riječi, ili crtež.  Ti konstruirani pejzaži osjećaja, koliko god bili osobni, rezoniraju s promatračem. Možda bi najbolji pojam, koji bi opisao tu vezu objekta – u ovom slučaju fotografije – i pratećeg joj sadržaja s promatračem, bio punctum, kako ga u svojoj knjizi Svijetla komora opisuje Roland Barthes: “neka vrsta suptilnog izvan-polja, kao da slika upućuje želju onkraj onoga što pokazuje… nešto kao osjetilna su-prisutnost”.

“S Fotografijom ulazimo u ‘plošnu Smrt’”,  kaže Barthes. Promatrajući fotografije Ivane Pegan, mogli bismo reći i da ulazimo u prostor prošlosti koji se prelijeva u sadašnjost. 

Negdje između tih vremenskih odrednica ukotvili su se i video radovi, ukupno dva, statičnog kadra, koji više reproduciraju trenutak nego eventualni pokret. Riječ je o svojevrsnim reduciranim pejzažima, snimljenima na Lokrumu i u Lapadu, neodređeno, s elementima subjektivnog i intimnog pogleda usmjerenog iznutra prema van. Segment realnog vremena koji ne podliježe vremenskoj kategorizaciji. Sasvim banalni prizori, dio krošnje stabla ispred kojeg je zahrđala tabla s natpisom ROOMS ili naoko neugledni prizor betonskog objekta u zakutku lokrumskog maslinika s nezaobilaznim svjetlosnim efektima mediteranskog podneblja. Ti video radovi zaokružuju i određuju ovu hermetičnu priču. Reprezentacija su sjećanja koja nas na melankoličan i nostalgičan način vraćaju u izgubljeni zavičaj, dom, u imaginarni prostor pripadanja. 

Ovdje se, da parafraziram američkog umjetnika Billa Violu, realno vrijeme koje se referira na sliku koja postoji u sadašnjem vremenu (ne) razlikuje od snimljenog vremena, prošlog vremena, usporenog vremena, ili bilo koje druge vremenske forme. Moglo bi se reći da je ovdje vrijeme relativna kategorija.

Cjelokupni ambijent ritmiziran je zvučnom instalacijom, a riječ, napisana ili izgovorena, postaje vezivno tkivo između predmeta, prostora i svih kategorija vremena. U bilo kojoj sobi… početne su riječi Pejakovićeva teksta koje Ivana sugestivno artikulira i pušta u prostor, na taj način režirajući paralelni sadržaj koji, na podsvjesnoj razini, stvara neko svoje autonomno, nepostojeće, a sveprisutno djelo. 

Rad Ivane Pegan i poezija Hrvoja Pejakovića u toj mjeri se preklapaju da gotovo možemo ustvrditi da se, u njihovom spoju, događa alkemijska mimeza i semantička amplifikacija same materije. Svojevrsnu posvetu Hrvoju Pejakoviću, ali i sebi i svima koje je uvukla u melankolični prostor induciranog nespokojstva, Ivana Pegan ostavlja za kraj, ili početak. Doslovno – kako se, i ako se, uzme, jer riječ je o tekstu naslovljenom Nobody, isprintanom na običnom A4 papiru, kojega nalazimo izdvojenog, uz uvodni tekst o izložbi koji je napisala Petra Golušić, a dopire do onog tko … osjeća samo beznačajnost svega naspram onoga za čim žudi.

Helena Puhara