Carstvo sjena

Osvrt na izložbu Gola istina autora  Milomira Kovačevića Strašnog, održane u sklopu festivala FALIŠ, donosi Kruno Lokotar.

Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog s Golog otoka, premijerno izložene u galeriji Matija u Šibeniku pod nazivom Gola istina, na festivalu FALIŠ, 5-8. rujna 2018. godine, su snimljene tijekom posjete umjetničke kolonije, čiji je autor bio sudionik, u organizaciji Darka Bavoljaka i Udruge Goli otok “Ante Zemljar”, u sklopu projekta Rijeka 2020 i stvarno su – strašne.

Malo tko bi rekao da se trodnevna umjetnička ekspedicija na Goli otok tijekom koje su umjetnici, a ovaj put mislim isključivo na fotografe, svojim objektivima iza kojih stoji umjetnički subjekt, pa ih zato volim nazivati subjektivima, dogodila tijekom svibnja. Jer svibanj je mjesec u kojem je svjetlo već došlo na svoje, u kojem sunce moćno dominira i neštedimice sipa fotone, kamen i more blješte, reflektiraju i zasljepljuju, što bi trebalo biti očito na eksterijerima. Ali ne i kada, jer malo je vjerojatno da se radi o tri oblačna dana na moru u svibnju, iza objektiva stoji Strašni koji ga je prigušio, pritvorio blendu i smanjio dotok svjetlosti i izvukao sve nijanse sive u prvi plan, o njih se osovio i od njih složio sumorni raster svojeg ciklusa. S valjanim razlogom, no hajmo prvo još nešto reći o izložbi.

Izložbu je priredio kustos FALIŠ-a Ante Filipović Grčić, dizajner svjetskih performansi. Nešto više od 40 fotografija bilo je izloženo u diptisima koji su se motivski i dominantnim tonom rimovali, no sam raspored fotografija nije strogo pratio imaginarno i logično putopisno kretanje fotografa, od luke s pristaništem, preko eksterijera škrte flore i oštrog reljefa, do objekata i interijera bivše kaznionice, do infrastrukture koja gubi svoju strukturu, pa opet do luke, premda je zadržao okvir izložbe koja započinje fotografijom ironične pozdravne ploče s natpisom: Goli otok, „Dobro došli“ na pet jezika, i najavljuje se i zatvara totalom otoka fotografiranog s mora.

Milomir Kovačević Strašni, sarajevski fotograf s pariškom adresom od 1995. godine, unatoč svom nadimku je, a ovo govorim i privatno, zapravo „anđeo s fotoaparatom“. Tijekom opsade Sarajeva, koju je snimao iznutra, iz grada, nije snimao ratne užase, leševe i smrt, nego život. I nije prodavao svoje fotografije agencijama, za njega je to u tom trenu bilo nemoralno. Strašni, kao fotograf koji preferira crno-bijelu fotografiju svjetska je činjenica, Louvre koristi njegove fotografije za promociju, dobitnik je HSBC nagrade za fotografiju i vitez je umjetnosti ukazom francuskog predsjednika. Strašni je još od dana Jugoslavije snimao tabu teme, pa mu je Goli otok, kao najveći tabu Jugoslavije, doduše u doba kada to on to više nije, idealna tema. Osim toga, na otvorenju je rekao da najviše voli upravo tu metodu rada, kada ga se pusti da inter-reagira s temom, da luta otokom i snima ono što mu za objektiv zapne.

Većina fotografija je snimljena u totalima ili polutotalima, kako je i red, jer radi se o ostacima epske priče, o velikim povijesnim zbivanjima. A Goli otok je bio epsko zbivanje, otok muke i patnje koji je „otvoren“ kako bi staljinisti i „staljinisti“, svakako komunisti, a nakon njih kriminalci i „državni neprijatelji“ i državni neprijatelji, tamo, ne odslužili svoju kaznu, nego bili, pogotovo oni prvi, preodgajani.

Strašni odabire, posebno za eksterijere, prigušenu blendu i krupniju granulaciju, grublju fotografiju. Optimizam koji sa sobom nosi bijela ovdje je neprikladan. Interijeri koje fotografira su posebna priča, jer to više i nisu. Ono što je strašno je uvijek propast reda, organizacije, pa bila ona iskorištena i u tako mučne svrhe kakvo je preodgoj, što je šifra za maltretiranje i mučenje, odraslih ljudi. Ono što Strašni bilježi je zub vremena, propast organizacije, grafički rečeno simetrala i paralela, geometrije u nered koji nudi nove, možda još zahvalnije, motive i dinamičnije kompozicije. Nije to samo do vremena. Mladen Blažević će reći u svojoj pjesmi Ulovi osamdesetih: “gostioničar poslao svog sina / u krađu građevinskog materijala / na Grgur i Goli / škrile, erte, šperploče, salonitke / što se nađe (…)”

Goli otok je osmišljen da devastira ljude, da bi mu se to nekom poetskom pravdom, vratilo kroz devastaciju, što od trošnosti koju vrijeme čini, što od puke grabeži, možda i osvete. Ti motivi, interijeri u koje je ušao eksterijer, ruine u kojima su narasle i razlistale biljke, nadiranje organskog u anorgansko, u koje kroz srušene zidove ili krovove nadire sunce pa ih osvjetljava čudesnim plohama – to su slike najjačih kontrasta i dubokih perspektiva. Koristi Strašni i motive mreže i rešetke, ali i devastirane rešetke i rešetkaste konstrukcije koje otkrivaju neku novu geometriju prizora. Nazovimo te motive ineksterijerima. Oni su nešto kao pouka. Bez obzira je li za njih kriva krađa, vrijeme ili požar, scene zatvora koji je otvoren, zatvora čiji je zadnji i najčvršći zid bilo meko more, a legenda kaže da je izabran da bude zatvor zbog kvalitete svojeg kamena kao i zbog jakih podvelebitskih morskih struja u tjesnacima, srušene zidine su impresivne.

U njima, u detaljima, Strašni će naći nove motive, od kojih je meni najstrašniji kalendar zatvorenika, niz crtica urezanih u zidu, pa prekriženih kada ih se skupi pet, kalendar koji je napala plijesan i zaborav.

Snima strašni i palimpsesnost prostora. Vide se na njemu grafiti, neki novi potpisi drugih vremena kao i zatvoreničke rezbarije.

Na fotografijama se svega u dva navrata vidi život, preciznije, sjena fotografa. Ostalo su samo davni tragovi, slutnja života. Cijela je ova serija zapravo potraga za životom, ali najviše što autor uspijeva zabilježiti je kostur životinje, janjeta ili ovce. Goli otok jest carstvo sjena, u smislu metafizičkom, i to “subjektiv” Milomira Kovačevića pokušava, čini mi se, reći.