“Bio je nezaustavljiv i znatiželjan” – Darko Šimičić o Željku Jermanu

Željko Jerman, “Ostavljam trag”, 1975.

 

Sjećate li se prvog susreta sa Željkom Jermanom? Kada ste se i u kojim okolnostima upoznali?

 

Jermana sam upoznao preko njegovog rada. Vidio sam izložbu Moja godina postavljenu u Studiju Galerije suvremene umjetnosti u siječnju 1978. godine. Bio sam fasciniran Jermanovom dirljivom iskrenošću i idejom umjetnosti iskazanom krajnje reduciranim sredstvima. Papir A4, crnobijela fotografija, datum i kratki zapis. Osobno smo se upoznali ubrzo nakon toga, u tadašnjem Blatu. Stvarno druženje započelo je u Podroomu u Mesničkoj 12. Tamo sam zalazio od prve izložbe otvorene u svibnju 1978.

 

Željko Jerman bio je član Grupe šestorice autora, koja je prema riječima Ješe Denegrija posjedovala “vlastitu izlagačku, operativnu i teorijsku strategiju, u konačnici, i ideološku i političku poziciju”. Kako biste opisali Jermanovu poziciju unutar skupine?

 

Priča o šestorici ima svoju pretpovijest. Martek i Demur se poznaju od djetinjstva. Njihovo poznanstvo s Jermanom datira s kraja šezdesetih godina. Kasnije, Demurova djevojka Lida i Branka Stipančić su bile frendice, pa počinje druženje s Mladenom i Svenom Stilinovićem i na kraju s Fedorom.[1] Bili su frendovi koji su svaki na svoj način iskazivali vlastitu kreativnost. Jerman je kao i brojni drugi momci tog doba bio fasciniran Antonionijevim filmom Blow Up. Formula je mladalački jednostavna, fotoaparat je olakšavao komunikaciju s djevojkama. Martek, Demur i Branka, tadašnja Jermanova supruga bili su najčešći modeli na njegovim fotografijama. Kad počinju djelovati kao grupa preko izložbi-akcija Jerman znatno proširuje svoj teritorij djelovanja, uvodi nove elemente, poput performativne akcije kao dijela radnog procesa. Još intenzivnije Jerman koristi medij teksta kao integralnog ili potpuno neovisnog dijela umjetničkog rada. Jermanova neumorna energija bila je vidljiva i u njegovom samostalnom radu i u grupnim aktivnostima.

 

Možete li ispričati nešto više o fotografskoj radnji Blow up u Zagrebu koju je Željko Jerman otvorio nakon položenog zanatskog ispita?

 

Blow up faza u Jermanovom radu prethodi našem poznanstvu. Jedna zanimljiva koincidencija: u Plavom vjesniku, koji su čitali svi tinejdžeri, objavljen je 1970. godine preko cijele stranice: tekst “Hipik sa zanatskom radnjom” ilustriran fotkom dugokosog mladića. To sam čitao, bilo mi je nešto zanosno romantično u opisu dugokosog fotografa koji je svoj zanat pretvorio u dijalog s potencijalnim klijentima. Dugo sam tu fotku imao u svojoj sobi u Slavonskom Brodu. Tek mnogo kasnije, kad sam ga već neko vrijeme poznavao, shvatio sam da je taj tekst bio o Jermanu.

 

Od samih početaka je medij fotografije važan za umjetničku praksu Željka Jermana. Sjećate li se okolnosti u kojima je nastao rad “Krepaj fotografijo” iz 1973. godine?

 

Jerman je uvijek isticao da je to ključni rad u njegovoj karijeri. Tekst ispisan flomasterom i temperom na fotopapiru bez upotrebe fotoaparata i fotokemikalije uistinu je radikalna destruktivni čin. U Jermanovom slučaju, svaki kraj je novi početak. Volim citirati Miška Šuvakovića koji govori da se povijest fotografije može podijeliti u dva razdoblja, prije i poslije “Krepaj fotografijo”. Ponosni sam vlasnik tog remek-djela.

 

Jerman je već rano, 1975. godine predstavio svoje fotografije u CEFFT-u na samostalnoj izložbi, uz potporu Radoslava Putara koji je napisao popratni tekst izložbe. Sjećate li se te izložbe? Kako je došlo do suradnje s Radoslavom Putarom?

 

O toj danas povijesnoj izložbi znam iz Jermanovih priča i kataloga. Zašto je ta izložba važna? To je retrospektiva Jermanove petogodišnje aktivnosti, između 1970. i 1974. godine. Pokazao je fotografije koje su prijelaz od namjerno sivih fotografija prema intervencijama u procesu razvijanja. Jerman kombinira negative, prazne površine, škrabotine, fotograme, tekst…., tvoreći unikatno umjetničko djelo. Izlazi iz uobičajenog formata fotografije, izrezuje ih, trga, kašira na lesonit i dodaje boju. Sve rečeno govori o divljem postupku borbe i traženja. “Krepaj fotografijo”, “Papiru moj”, “Trgam slike a one mi lome kosti”: to nisu deklarativne izjave, Jerman se uistinu bori s fotografskim medijem. Iz te borbe izlazi s novim iskustvom, kreće u nove avanture.

 

U vezi te izložbe sjećam se Martekove priče kako su Demur, Jerman i on pozvali Radoslava Putara da pogleda njihove radove u Demurovoj sobi. On je sa zanimanjem pogledao radove i živo diskutirao s tada vrlo mladim radikalnim umjetnicima. Na kraju, realizirana je Jermanova izložba u veljači 1975. To je bila prva izložba novouspostavljenog Centra za fotografiju, film i televiziju (CEFFT) pri Galerijama grada Zagreba. Manje od tri mjeseca kasnije Jerman i njegovi prijatelji su na gradskom kupalištu na Savi izveli prvu izložbu-akciju.

 

Rad “Moja godina” (1977.) okuplja fotografije kojima je Jerman bilježio vlastitu svakodnevicu i jednostavne dnevničke zapise. Već godinu dana kasnije, istaknuti rad izložen je u Galeriji suvremene umjetnosti. Možete li ispričati nešto više o tom radu i senzibilitetu GSU da ga ubrzo po realizaciji izloži?

 

“Moja godina” je uistinu važno djelo jer pokazuje Jermanove ideje o životu i umjetnosti. Fotografije koje prikazuju Jermana u njegovim svakodnevnim aktivnostima upotpunjene su kratkim zapisima. Te su izjave bolno uvjerljive, opisuju Jermanov tijek svijesti. Taj važni fotografski rad predstavlja važan odmak od tradicionalno postavljene uloge fotografa. Naime, fotograf je osoba koja drži fotoaparat u svojim rukama i stvara umjetničko djelo, onako kako je to činio slikar bojama na platnu. Jerman-fotograf daje fotoaparat drugim osobama da bi ga fotografirale: mijenja se uloga subjekta i objekta u tom procesu. U ovom radu Jerman, poput Tomislava Gotovca, preuzima ulogu umjetnika-režisera koji drugima prepušta da realiziraju njegovu ideju.

 

Kustosi Galerije suvremene umjetnosti podržavali su Jermanov rad. On je tamo izlagao više puta, samostalno i grupno, i rano ušao u muzejsku zbirku. Kad sam vidio “Moju godinu” na izložbi u siječnju 1978., dakle odmah nakon što je rad dovršen, polako sam iščitavao tekstove, gledao fotografije, promišljao o Jermanovim i svojim osjećajima. Mislim da sam išao više puta na izložbu. Pomislio sam da bi idealna prezentacijska forma bila fotoknjiga koju možeš listati, čitati, odložiti i ponovo čitati. Ponosan sam da sam tu ideju uspio realizirati 1998., kad sam uredio knjigu koji je objavljena u izdanju Instituta za suvremenu umjetnost. Usput, izlaganje tog rada kao “zidne tapete”, kako je to bilo urađeno u novoj zgradi MSU, je potpuno promašeno jer ne omogućava gledanje i čitanje.

 

Jeste li ikada s Jermanom vodili razgovore o fotografiji? Koja su bila njegova razmišljanja vezana za fotografski medij? Kako je sam Jerman tumačio elementarnu fotografiju?

 

Jerman je pričao o umjetnosti, svoj rad je vidio kroz tu prizmu, a medijska podjela mu nije bila važna. Koristio je fotografiju na sve moguće načine. Od prave fotografije, preko prava na grešku, namjerne destrukcije, inventivne transformacije pa do fotopapira kao podloge gdje se odvija akcija. To može biti ostavljanje otiska svog tijela, ispisivanje teksta-procesa ili teksta-parole, pa do performativnih akcija paljenja ili trganja fotopapira, izlaganje ambalaže filma ili papira i još brojne druge aktivnosti. Na kraju, u brojnim radovima fotografija dokumentira radni proces. Posebno je važan velik ciklus radova u kojima ispituje kemijske reakcije na površini fotopapira. Jerman je bio nezaustavljiv i znatiželjan, žestoki tip koji se prema fotografiji odnosio na način kako je Van Gogh tretirao bojom površinu platna tvoreći neke od najljepših slika. Elementarna fotografija za njega znači analitički proces, pokušaj rastakanja umjetničkog procesa na sam početak, na nultu točku. Nije nevažno da su i njegovi umjetnički suborci isto tako svodili svoje radove na analitičke procese, Demur je to činio u slikarstvu, Martek i Mladen Stilinović su to činili s riječima i značenjima.

 

Dekonstrukcija i sklonost ka eksperimentu svojevrsni su pečat Jermanove umjetničke prakse. Kako ste u 1970-ima doživljavali Jermanovu praksu, a kako ju percipirate danas?

 

Jerman i ostali umjetnici tog doba učinili su da je umjetnost tog doba postavila čvrste etičke stavove, da je estetika bila tek usputna prtljaga. Umjetnici tog doba sve nas su naučili što sve umjetnost može biti.

 

Možete li nam reći nešto o performativnosti njegovih radova?

 

Na prvoj izložbi-akciji Jerman izvodi jedan od svojih ključnih radova. Ležao je oko sat vremena na velikom komadu fotopapira ostavljajući prirodni otisak svog tijela. Taj otisak nije fiksirao i on tijekom vremena nestaje. Uz otisak je izložio i papir s objašnjenjem rada.  Citiram jedan dio:  “Najbitniji, primaran pokretač i najjednostavniji čin u stvaralaštvu jest težnja da se da dio izgubljenog sebe, ostavi trag. Povlačim paralele između sličnosti u osnovnim elementima kreiranja i fotografije, te rabim fotopapir kao posebno zahvalan materijal za ostavljanje vlastitog traga. U laboratoriju sam mogao, razvijanjem i fiksiranjem papira, učiniti isti fotogram, no pošto prezentiram najbitniji i najjednostavniji čin u stvaralaštvu, tematski obrađujem najjednostavnijom metodom fotografije prirodnim otiskom.” Dvije godine kasnije, Jerman je na samostalnoj izložbi u Galeriji Nova izložio četiri otiska tijela: na fotopapiru, na rendgenu, u betonu i u pijesku.

 

Kako je publika doživljavala Jermanove radove u razdoblju kada su oni tek nastajali, a kako ih doživljava danas?

 

Mislim da je Jerman uvijek uspio zaintrigirati publiku, njegove izložbe su uvijek bile dobro posjećene. To su većinom bili frendovi jer je Jerman bio jako druželjubiv, ali sigurno je bilo i ozbiljnih promatrača njegovog rada. Činjenica je da ga je pratila dobra kritika, o njemu su pisali Putar i Ješa Denegri. Jerman je doživio i jednu strašnu kritiku, utjecajan kritičar Vladimir Maleković je u Vjesniku preko skoro pola stranice u histeričnoj kritici izložbe “Moja godina” za Jermana ustvrdio da njegov rad prije pripada sociologiji i psihopatologiji, a ne likovnoj umjetnosti. A Jerman kao Jerman, taj je tekst otisnuo na pozivnicu izložbe Punk art u Podroomu i privukao puno publike.

 

Možete li podijeliti neku zanimljivu anegdotu s Jermanom? Kako je došlo do toga da arhivirate njegovu građu?

 

Jerman je stalno bio u pokretu i nije mu se dalo sakupljati dokumentaciju o svom radu. Ja sam pak prikupljao sve, svaku pozivnicu, letak, katalog, sve iz čega sam mogao nešto naučiti. Jerman mi je dao svu svoju dokumentaciju uz obrazloženje da mu je jednostavnije od mene tražiti podatke o svom radu.

 

Zanimljiv je podatak da je Jerman i aktivno pisao – nije samo koristio tekst u svojim radovima, nego danas imamo priliku pročitati njegove zapise o vlastitoj praksi i radu, a kritike i autorske tekstove objavljivao je u Poletu,Studentskom listu,Studiju, Zarezu… Kakvi su ti tekstovi, zašto mu je taj segment bio važan?

 

Jerman je jako dobro zapažao i artikulirao što je to važno u njegovom i tuđem radu. Pisao je kritike o izložbama svojih prijatelja, često su im to bile prve kritike. U nekoliko navrata bio je kustos, napravio je nekoliko vrlo zanimljivih izložbi. Kasniji tekstovi su bili dosta hermetični, no to su opet Jermanove inovacije.

 

Što je Jerman danas u kontekstu domaćeg pregleda povijesti umjetnosti?

 

Jerman je izuzetan umjetnik, promijenio je mnogo stvari. Smatram da je u mediju fotografije ostavio opus koji je i danas jako radikalan.

 

Kako biste opisali Željka Jermana kao umjetnika i kao prijatelja?

 

S Jermanom nikad nije bilo dosadno, bio je vrlo duhovit, zabavan ali i jako predan svojim umjetničkim idejama. Naučio sam jako puno od njega, on me pozvao da napravim izložbu u Podrumu i da sudjelujem u časopisu Maj 75.

 

Jerman 1978. realizira Unikat knjigu. Svijest, u kojoj jasno naznačuje sve uloge (zadatke) koje poduzima da bi je ostvario. Na koji način tumačite tu njegovu svijest o segmentima umjetničkih postupaka, kojima treba pribrojiti i one “tehničke” (tiskara, urednika, izvođača i sl.), u kontekstu njegove prakse? Jesu li ti postupci izjednačeni s umjetničkima, možemo li ih uopće razdvajati po važnosti?

 

Ta knjiga je dobar primjer Jermanove analize i promišljanja vlastite umjetničke prakse. Još jedan sjajan primjer kako se Jerman nije ograničavao medijskom podjelom, jednostavno je ideju realizirao u za to primjerenom mediju.

 

Zna li se tko je snimio njegove izvedbe za kameru? Je li sve podrobno objasnio, ili je prepustio snimatelju/snimateljici odabir kadra i slične detalje?

 

Uvijek su to bili prijatelji, netko iz grupe ili sasvim slučajni lik. Od kraja 1977. do sredine osamdesetih često ga je fotografirala Vlasta Delimar, njegova tadašnja supruga.

 

_______________________________________________

[1] Grupu šestorice autora činili su: Boris Demur, Željko Jerman, Vlado Martek, Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Fedor Vučemilović.