“Dokumentiram zato što mi je zanimljivo i zato što imam potrebu, možda više opsesiju, bilježiti stvari oko sebe.” – razgovor s Lukom Pešunom

Luka Pešun (Zagreb, 1990.) u svojem umjetničkom radu koristi medij fotografije kako bi istražio teme identiteta, obitelji i pripadanja, a u suštini se bavi kontekstom i načinom na koji promjena istog mijenja čitanje. Studirao je modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i diplomirao fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti 2019. godine. Dobitnik je Rektorove nagrade 2016. godine.

Sudjelovao je na raznim grupnim i samostalnim izložbama. Diplomski rad “Radite to u svoja četiri zida” izlaže 2019. u Galeriji f8 ADU te u sklopu festivala Poreč Dox, te 2022. u Puli u sklopu manifestacije Proces 2022. Fotografija iz diplomske serije bila je izložena na billboardu u Zagrebu 2020. godine u sklopu programa Ploha/Površina 6. Dio šireg ciklusa fotografske serije Domestic izlaže 2021. u Splitu u sklopu programa qIZLOŽBE te zatim iste godine u Puli na poziv udruge Proces. Isti rad predstavlja 2022. godine zagrebačkoj publici na 36. Salonu mladih u sklopu tematske cjeline Paraziti. Rad Dodir predstavio je na grupnoj izložbi Then and Again. Rethinking Ritual in Contemporary Balkans u Thessalonikiju u Grčkoj 2024. godine.

 

Možeš li reći nešto više o radu Dodir?

Odlučio sam se baviti dodirom kao nekim mikro-ritualom kojim izražavamo i potenciramo osjećaj bliskosti jer mi je zanimljiv način na koji doživljaj prema dodiru mijenja odnos, a i vice versa. U prisnim odnosima ili kada vodiš brigu o nekome – bilo to dijete, pas ili starija osoba – taj dodir postaje i sredstvo nužde, jer ti treba da pomogneš nekome. Zatim, kada gubimo osjećaj bliskosti to može utjecati na dodir i onda više nemamo potrebu za njim ili trebamo odmak od njega. Krenuo sam to fotkat i desilo mi se (ono što mi se inače događa kada radim seriju fotografija) – snimao sam svaki tip, oblik i vrstu dodira koje sam se mogao sjetiti i nastao je neki dosadni katalog koji nikome ne treba.

U petom mjesecu smo imali izložbu u Thessalonikiju, a ja sam prošle godine predstavio taj koncept u Tirani kroz aproprijaciju svojih obiteljskih fotografija. Nešto slično sam radio za rad Kako misliš niste znali? koji je nastao temeljem zadatka na ADU koji se zvao „arhivi“ u kojem smo trebali zaroniti u neku našu arhivu. Ja sam izvukao svoje fotografije iz djetinjstva i bilo mi je ful zanimljivo vidjeti sebe iz perspektive danas odrasle osobe. Na tim sam fotografijama feminizirano dijete, a između se zbila cijela faza buđenja mog seksualnog  identiteta i pokušaj prisilnog autanja od strane roditelja i brata, kada sam se gurnuo u ormar da si doslovno i figurativno spasim glavu i u procesu odrastanja korigirao sve te pokrete, načine pričanja, gestikuliranja, čak i neke hobije. Počeo sam gledati kako da budem as straight passing as I can be, a da baš ne odustanem od svega onoga što me zanima. Tipa, mogao sam si ja nabiti Britney Spears na ušima, ali izvana, želim izgledat kao da slušam 2Paca.

Tada sam složio neki mali obiteljski album fotografija sebe u feminiziranim pozama ili radnjama. Znači, perem suđe, Španjolka sam za maškare, poziram ko’ curica ispred škole dok mi je buraz u nogometnom dresu i drži se za glavu. Ima jedna super fotografija na kojoj smo obiteljski prijatelj, tata, brat i ja poredani s lijeva na desno i sve izgleda kao neka evolucija muškarca, a na kojoj sam ja skroz na početku, ako se gleda s desna na lijevo, pri čemu su likovi na fotografiji svi okrenuti prema desno dok stoje u lijevom dijelu kadra.

 

 

Čini mi se da kod tebe često stvari počinju od kataloga ili u ovom slučaju izvučene iz albuma. Čini mi se da si spomenuo u vodstvu izložbom Domestic da je to bila hrpa fotografija s kojima je veliki dio posla bio upravo napraviti izbor. Zapravo se materijal ful transformira tim izborom koji je ključan za prezentaciju.

I to je nešto što ja ne mogu niti želim raditi sam. U procesu stvaranja rada, a pogotovo u procesu selekcije, volim uključiti druge ljude i to mogu biti ljudi koji su totalno van umjetnosti i ful u umjetnosti. Kada sam imao priliku izlagati Domestic, imao sam vremena poraditi na selekciju, a hvala Bogu, imao sam podosta radova za birati i probao sam tu selekciju napraviti više puta. Išao za time da odaberem fotografije koje su mi najjače, a kad bi ih srezao na 30, bile su prejake jedna uz drugu i nisu funkcionirale, nisu išle skupa kada bih probao stvoriti neki raspored. Imalo je smisla zadržat jednu, dvije, jače fotografije – tipa Pad bake. To je fotografija koja mi je bila jako bitna za napraviti i izložiti i jako mi je drago da je ona završila u finalnoj selekciji.

Tea Kantoci i Jozefina Ćurković su tada radile koncept izložbe u Centru za ženske studije koji sam završio godinu, dvije prije. Radile su razgovore s umjetnicima koji su završili ženske studije, čiji su završni radovi bili umjetnički projekti i htjele su napraviti grupnu izložbu. Ponudio sam im par serija, jedna od kojih je bila Domestic. Razgovarali smo o tome kako je rad nastajao i kako sam mijenjao koncept i razlog zbog kojeg radim. Na kraju su odlučile same birati te fotografije. Ja malo ostao sa strane i pokušavao više promatrati i pustiti njih, nego sudjelovati. One su baš nemilosrdno rezale izbor i na neki bolestan, perverzan način meni je to bilo užitak gledati. Dakle, gledati neke od najboljih fotografija koje sam ikad napravio, po mojom mišljenju, kako samo izlaze: „Ne ta. Ne paše. Ne može!“

Da, da, da. To je onaj moment, kill your darlings.

Da, da, da, da, da, da, kill your darlings.

Tebi je kao autoru to puno teže napraviti.

Nemoguće. Uopće to ne vidim kao opciju. Kao konj sa onim, kak’ se zove, kad ima oko očiju …  kao tunnel vision. Ideja je bila da odabir spustimo na 30 fotografija. Na kraju smo došli do 12 i nismo mogli ni dodati ni oduzeti – to je bilo to. Nažalost, koncept grupnog izlaganja u Centru za ženske studije je propao, ali na sreću taj je rad bio par mjeseci kasnije izložen u Splitu i zatim u Puli te na kraju na Salonu mladih. Drago mi je bilo da je bar djelić tog rada publika vidjela i nadam se da će jednog dana zaživjeti u nekoj fotoknjizi.

Knjiga ima taj moment koji mi se užasno sviđa, a to je da je jako osobna jer ju jedna po jedna osoba lista. Knjiga je permanentni postav, također je važan prijelom, koji mijenja oblik nekih fotografija. Jako zanimljive stvari za koje bi baš bilo lijepo imati hrpu para, vremena, resursa, ljudi, moći se igrati s tim. Ali što si odrasliji, to više shvaćaš da nas je kapitalizam natjerao da bismo imali prostor za igru, trebamo novac. Doslovno radimo za sve stvari koje su nam inače inherentne, prirodne i trebale bi biti normalan dio života. Radiš da bi se odmorio, radiš da bi jeo, radiš da bi se mogao igrati.

 

Što bi sada radio da se možeš samo igrati?

Dugo su mi bile zanimljive fotke s mobitela. One nemaju nužno neku temu koja se kroz njih provlači, ali možda bi u selekciji došao do toga da postoje neke poveznice, a to je pristup radu na koji nisam navikao, koji se približno desio kada sam radio Kako misliš niste znali?. To me podsjeća kako je kolegica Buga Cvjetanović pričala da je njezin tata – fotograf Boris Cvjetanović, za koga svi hvala Bogu znamo, rekao kako mi na Akademiji nemamo pristup fotografiranju u kojemu mi samo fotografiramo – iz gušta, iz znatiželje, iz igre, nego fotografiramo s ciljem. A ono što se dešavalo u njegovom i u radu njegovih kolegica i kolega, je to da su oni samo fotografirali i kasnije gledanjem tih fotografija našli neke cjeline unutar toga. Imam hrpetinu fotografija na mobitelu koje nisam imao volje stavljati na Instagram. Dokumentiram zato što mi je zanimljivo i zato što imam potrebu, možda više opsesiju, bilježiti stvari oko sebe. Ne znam zašto, samo odgovaram na neki poriv koji osjećam i prepuštam mu se. Volio bih se vratiti tome i vidjeti što sam uopće fotkao bez da se nužno sjetim zašto, ali ako su lijepe fotografije, izabrati ih zato što su lijepe. Ne zato što imaju neku priču, koncept, dapače, imam neki zazor od toga da se konceptualiziraju ideje koje nemaju nužno koncept. Mislim da stvari mogu i trebaju egzistirat u nekim najjednostavnijim oblicima. Kao neka dosjetka, nešto zabavno, ne nužno kao nešto čemu upisujemo značenja. Nekad je samo jednostavno i OK je da bude jednostavno.

Mislim da je tvoja serija “Radite to u svoja 4 zida” moćna baš zato što je sama po sebi jasna. Nema nekog velikog konceptualnog kompliciranja nego su naslov i fotografije dovoljne. Također, prikazi LGBTQ ljudi u umjetnosti su često ekstra flambojantni, a najčešće je to sasvim obično iskustvo.

To sve što si rekao je upravo bila srž rada. To je doslovno bio koncept fotografija koje sam imao kao primjer za ono što želim napraviti. Na kraju sam uspio dobiti to što sam htio, što mi je jako drago. Za to je trebalo dosta vremena i truda te dosta rada i nerada. Mislim da su nerad i odmak jako bitan dio rada. Koji je bio ovdje naglašen time što sam upisao dvije apsolventske godine između, ali i time što sam fotografirao na film, na srednji format, znao sam na snimanju okinuti dvije do tri fotografije maksimalno. I nakon što sam imao uzastopno loša iskustva s razvijanjem filmova u Zagrebu, probno sam ih poslao u Beč i oduševljen rezultatima nastavio ih tamo razvijati, što je pak zahtijevalo dosta vremena da se to pošalje tamo i nazad. Također sam bio nepovjerljiv prema Hrvatskoj pošti, pa sam po svojim ljudima slao filmove i dobivao ih nazad.

Ali da, bitan dio tog rada je bilo prikazati nešto što je meni samom promicalo. Kad god se priča o LGBTQ temama, on the fore front su to seksualnost i seksualne slobode. Mi imamo slobodu raditi u privatnosti svog doma, maltene štogod želimo, a borba za LGBTQ prava je, između ostalog, borba za postojanje u javnosti. To nije traženje dozvole da se pojebemo na trgu, nego dozvole da možemo, bez straha da će nas neko prebiti, pogledat partnera na način koji je očito romantičan, držati se za ruke, iskazivati neke najmanje oblike nježnosti koji su, danas manje nego prije, ali i dalje radikalni u javnom prostoru.

Ja sam u godinama svog ormara i u godinama autanja živio s idejama koje mi je nametnulo društvo. Upoznavati gej ljude, pogotovo gej muškarce bilo mi je eye-opening, jer nije bilo ništa od onoga što sam očekivao. Tijekom fotografiranja tog rada, ja sam čak imao neki oprez i strah. Gej muškarci su prikazivani i percipirani kao neke napaljene hijene. Ja nisam dobio one sexual advance tijekom stvaranja tog rada. Ja sam očekivao Sodomu i Gomoru, od kojih ću ja prikazati nešto normalno, ali to je bilo toliko normalno da i kad sam htio prikazati Sodomu i Gomoru, nitko nije bio osobito zainteresiran, svima je rezoniralo ono što sam prvotno zamislio – prikazati normalne živote. Ja sam bio otvoren snimati seksualne činove, ali nitko nije bio osobito zainteresiran. Seksualna strana naših života je obilato prikazana u zabavnoj industriji i umjetnosti. Imate predivnih fotografija Nan Goldin, Larryja Clarka, Matta Lamberta, Ryana McGinleya i drugih. Uopće nisam imao potrebe prikazati nešto toliko lijepo kako su oni to uspjeli, ali sam htio prikazati nešto što sam nisam vidio, a što sam upoznao iz prve ruke –  htio sam taj underwhelming moment pružiti drugima.

Ono što mi desilo kod tog rada, i općenito, jedini radovi koje zadržavam su oni koji su promijenili mene tijekom stvaranja. Meni su gej osobe, gej zajednica, općenito bili strani. Ja sam izabrao rad koji je meni samom bio izazov, jer mi je značio ulazak u nepoznato, kroz nepoznate procese. To je bila jako dobra lekcija iz koje sam izašao bogatiji za hrpetinu poznanstava. Opustio sam se više u tome tko smo, što smo i što želimo. Shvatio sam da u početku tražimo toleranciju, ali kad to prevladamo, tražimo prihvaćanje. Želimo biti punopravni članovi društva sa svim pravima i odgovornostima kao svi drugi, za boljitak nas i svih drugih.